EP U19: Ponešto o taktici i nimalo o fizičkoj spremi

Davne 1962., reprezentacija Jugoslavije igrala je u polufinalu Svjetskog prvenstva u Čileu. Ono zbog čega je avantura „plavih“ bitna za našu priču jeste što je svaku od utakmica pomenutog prvenstva, pratio uživo po jedan član stručne ili selektorske komisije tadašnjeg saveza. Zapažanja su pretočena u izvještaje i kasnije objavljena u „Jugoslovenskom futbalu“, časopisu namijenjom domaćim trenerima.

Mi takav časopis nažalost nemamo (a nije da im ga nisam predlaga'), a što se tiče sistematskog praćenja utakmica na Evropskom prvenstvu za omladince na kojem smo prvi put učestvovali - poslao sam ljudima iz FSCG-a nekoliko upita o eventualnom preduzimanju slične akcije s njihove strane, ali odgovor nisam dobio.

No, šćede sudbina da se takmičenje održi baš u Rumuniji, u kojoj boravim posljednje tri godine, pa sam iskoristio priliku da što uživo, što na televiziji, ispratim utakmice, kako naše tako i ostalih reprezentacija, i tako sam sastavim ovaj svojevrsni taktički pregled EP-a, koji je sad pred vama.

Moć pozitivnog mišljenja

Primijenimo li pozitivno mišljenje na tek završeno istorijsko učešće naše omladinske reprezentacije na Evropskom prvenstvu, primijetićemo ogroman plus za:

1. Iskustvo: igračima, stručnom timu, savezu;

2. Eventualne transfere: skauti najjačih evropskih klubova (da sad ne imenujemo) bili su na tribinama;

3. Upoznavanje konkurencije: što i kako rade ostali, i đe smo mi u odnosu na njih.

Prve dvije tačke su manje-više same po sebi jasne i ne bih ih previše analizirao. Što se tiče treće – zaronimo amigo.

E da, još jedna stvar: ova analiza ni u tragovima ne sadrži prozivode poput fizičke spreme i izostanka najbitnijih igrača (ne znam za vas ali ja sam na njih (mislim na prozivode) postao alergičan).

Golmani plešu

Kad bi me neko pitao na čemu bih jednom treneru mlađih kategorija u Crnoj Gori, na osnovu zaključaka sa ovog EP-a, prvo predložio da radi, jeste – igra golmana.

Golman, ne samo po igri nego i po građi, nije što je nekad bio. Danas profil čini laganija građa, hitar korak, tehnički doćerana parada i naravno najbitnije – izvanredna distribucija lopte (vjerovatno najbolji primjeri Martin (Danska) i Setford (Engleska)). Jednostavno rečeno, golman nije samo jedan od učesnika u napadu, već često i plejmejker. Što se naših golmana tiče, iako je Milović branio dvije i po utakmice i imao nekoliko odličnih odbrana, Đurović se mnogo više uklapa u opisani profil.

Kako se do toga tehničkog nivoa golmana dolazi? Pomenuću primjer iz ličnog trenerskog iskustva iz Rumunije (čija U19 reprezentacija se plasirala u polufinale), đe golmani redovno i u svim uzrastima, učestvuju sa ostalim igračima u vježbama i igrama tipa „čuvanja lopte“. I od svojih saigrača su rijetko kad gori.

Posjed lopte i visoki kriterijumi

Ne sumnjam da bi selektor Vukčević i bilo ko od mojih kolega iz Crne Gore želio da mu ekipa dominira, drži loptu u svom posjedu itd. To skoro i da nije pitanje stila, već obaveze u modernom fudbalu.

No zbog čega našima ove stvari, iako ih svakodnevno vježbaju, nisu išle na ovom prvenstvu? Obratimo li pažnju na zagrijavanje pred utakmicu (svi koji su makar jednom bili na stadionu znaju da je praćenje zagrijavanja poseban merak) primijetićemo jednu razliku. Dok mi i dalje, po nepisanom pravilu, „čuvanje lopte“ igramo u prostoru od minimum 20x20m, ekipe poput

Engleske, Danske, Norveške itd. „čuvanje lopte“ igraju u prostoru od 15x10m, što će reći, znatno manjem.

Izgleda da su mnogo viši zahtjevi koje konkurenti postavljaju pred sebe po pitanju prostora i vremena, pa otud i veća otpornost kad se nađu pod presingom. Da zaključimo: nije u pitanju samo što, nego i kako radimo.

Biti prepoznatljiv

Holandija: osnovni sistem igre 4-2-3-1, napad u sistemu 3-4-3; Engleska, Španija, Norveška: 4-2-3-1, napad u 4-1-4-1; Rumunija: 4-4-2 ili 4-1-3-2; Danska: 5-4-1, prelazak u 4-2-5 (!); Crna Gora: klasični 4-2-3-1 sistem bez ikakvog posebnog obilježja.

Prvi korak, da bi smo na evropskoj sceni bili prepoznatljivi, jeste odrediti način napada. Ako već igramo uobičajeni 4-2-3-1 sistem, moramo mu dati neki šmek: đe se kreće bek, kuda se kreće krilo, mijenja li ko mjesta – ajmo malo. Primjetno je da je već u uzrastu od 18-19 godina, promjena formacije pri prelasku iz odbrane u napad skoro standard.

Odsustvo ovakvih ideja do sad je nažalost „krasio“ i našu seniorsku reprezentaciju, a i naše klubove u Evropi đe, kakav god rezultat bio, taktički i napadački se nemaš za što uhvatit. Zato paralelno sa rezultatima treba razvijati i svoje osobenosti i stil. Jer tako igraju najbolji (a i malo je zanimljivije).

Iz drugog ugla: fizika out, taktika in

Kad se uzme u obzir kako se u 90% slučajeva tumačio rezultat i igra naše reprezentacije (fizička sprema), a što se sa druge strane zaista dešavalo koliko na našim toliko i na ostalim mečevima (taktička sprema), shvatamo da nam je potreban oštar zaokret u razmišljanju.

Optimizam, da je takvo što ne samo moguće nego i već i na putu, baziram na:

· Drugom poluvremenu protiv Španije. Iako je motivacija naših protivnika u tom momentu bila upitna, viđelo se da imamo što da pokažemo. Pored psihološkog rasterećenja, vjerujem da su duži i smisleniji napadi bili posljedica promjena u sastavu;

· Kvalitetu trenera u Crnoj Gori. U našoj zemlji postoji značajan broj trenera zdravih pogleda na razvoj mladih igrača i njihove taktičke kreativnosti, što je preduslov da dostignemo najviši rezultatski i igrački nivo.

Da rekapituliramo: golman-plejmejker + čuvanje lopte na malom prostoru + taktička prepoznatljivost – ono su što nam trenutno nedostaje da bi bili konkurentniji najboljim evropskim omladinskim selekcijama.

Da zaključimo: poenta ovako značajnog iskustva nije ni bila koliko daleko ćemo stići, već koliko puno ćemo naučiti (što ostaje da se vidi). Ono što je ipak sad, i više nego ikad jasno, jeste: taktička priprema igrača mora postati prioritet svakog našeg kluba, trenera i selekcije.

Završna napomena: Crna Gora će postati dio evropskog vrha kad pobjede i porazi ne budu bili tumačeni kao pitanje fizičke spreme, pseudopsiholoških kategorija i sl., nego čitanja igre, odluka sa loptom, kretanja na terenu i drugih vještina kojima smo se do sad, bavili manje, a otsele ćemo siguran sam, puno više.

Sportski pozdrav.