Dubravka Stojanović: U Srbiji je užasno, vlast je sve brutalnija, a studenti rade tajnu listu od 250 ljudi; Ratovi 90-ih? Pa znate li što naši najbolji studenti ne znaju?‘

Prošlo je punih deset mjeseci od pada nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu, pri čemu je poginulo 16 osoba. Ta je tragedija bila okidač za početak masovnih protesta na ulicama srbijanskih gradova koje su pokrenuli studenti i traju sve do danas, a prerasli su u veliku borbu za promjene koje je u Srbiji teško zamisliti dok je na vlasti predsjednik Aleksandar Vučić.

Već mjesecima mnogi u Srbiji zazivaju pad njegova režima koji pokazuje znakove da je uzdrman, ali ne i da mu je kraj na vidiku. Za haos u vlastitom dvorištu Vučić uporno krivi strane faktore među kojima redovno proziva Hrvatsku, a čini se da na međunarodnom planu i dalje vješto balansira između Istoka i Zapada, odnosno Rusije i Kine te Evropske unije.

O situaciji u Srbiji za serijal Jutarnjeg ‘Svijet na prekretnici‘ govorila prof. dr. sc. Dubravka Stojanović, profesorica istorije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, koja se godinama bavi istorijom od 20. vijeka naovamo i procesima demokratizacije Srbije i jugoistočne Evrope, a članica je i brojnih uvaženih međunarodnih organizacija.

Kako biste ukratko opisali trenutnu situaciju u Srbiji s obzirom na prosvjede koji traju već 10 mjeseci i vladajući režim koji im odolijeva?

- Situacija je zaista užasna i veoma opasna. Vlast je sve brutalnija, a nema nikakvog posrednika koji bi pomogao da dođe do pregovora i do izbora. Studenti koji su toliko žrtvovali i izgubili godinu nijesu spremni sada odustati jer bi to bio poraz od kojeg se generacije ne bi oporavile. A mogući posrednici, EU na primjer, šute. To je velika razlika u odnosu na devedesete godine kada su opozicija i pobunjeni građani imali podršku svijeta. Sada toga nema i to ostavlja veoma gorak ukus i veliko razočaranje. Tako da se izlaz ne vidi, a to su uvijek najopasnije situacije jer mogu voditi samo u još veće nasilje.

Mislite li da bi Vučić i njegova vladajuća garnitura uskoro mogli pasti i na koji bi se način to eventualno moglo dogoditi?

- To se nikada ne zna. Nagledali smo se autoritarnih režima, pa i teških diktatura, koje su naizgled pale preko noći. To, naravno, nikada nije preko noći već je uvijek posljedica duge, manje ili više vidljive krize. Za sada režim pokazuje samo da će se silom braniti, ali studenti i građani ne odustaju. Svima je jasno da bismo, kada bi se sada povukli i kada bi protesti prestali, ušli u ogoljenu diktaturu.

Što vam govori činjenica da vlasti u zadnje vrijeme sve više primjenjuju silu kako bi obuzdale protestante na ulicama?

- Oni ne znaju kako na ovo odgovoriti. Studenti su pokrenuli društvo i pridobili ogromno povjerenje. Oni su svojim čvrstim principima i jasnim zahtjevima nastupili kao čista suprotnost korumpiranom režimu i teško je naći odgovor na to, osim gole sile. Kao što je netko još na početku rekao – Vučić se ne može natjecati s ovim klincima koji su odrasli na igricama i koji tako razmišljaju. Uvijek su nekoliko koraka ispred. I to je potpuno novo jer su naše opozicije uvijek bile reaktivne, kaskale su iza vlasti umjesto da one daju ritam. Sada je vlast ta koja samo reagira. A reagiuje na najpogrešnije moguće načine koji onda samo raspiruju dalju borbu.

Je li ispravan dojam da Vučić uživa barem prešutnu podršku Evropske unije, odnosno vodećih ljudi u Briselu koji uglavnom ne kritikuju njegove postupke i autoritarnu vladavinu?

- To je dojam koji mi kao građani imamo. I to jako teško pada. Jer onda ne samo što se ne vidi izlaz, što nema nikoga ko bi pomogao i pregovarao, nego što se to sveukupno doživljava kao jedna teška korumpirana igra u kojoj nema nikakvih principa ni vrijednosti. EU je izgubila i ono malo podrške koju je imala i kod svojih najvećih pristalica. Tako da ovo nije samo kratkoročno razočaranje, već nešto što je trajno promijenilo sliku Evrope i to mi je jako žao. Ona se sada ne vidi kao saveznica za zajedničke vrijednosti nego kao podržavateljica autoritarnog vladara. Žao mi je jer u trenutnoj konstelaciji u svijetu drugih saveznika nema.

Koliko su protestanti na ulicama gradova Srbije homogeni u svojim stavovima i zahtjevima i jesu li iznjedrili neke lidere koji bi mogli postati nova politička snaga u državi koja bi mogla doći na vlast i provesti ideje za koje se protestanti zalažu?

- To je jedan od problema jer se nikada nije ušlo u političku artikulaciju ovog pokreta pa mi i ne znamo koje su to sve političke ideje u njemu. Ono što su studentski zahtjevi jest jasno – odgovornost za pad nadstrešnice, nezavisnost institucija, funkcioniranje sustava, posebno pravosuđa, borba protiv korupcije... To jesu bazični zahtjevi bez kojih ne bi trebalo formirati novu vlast. Ali koji su stavovi ovog širokog pokreta prema konkretnim pitanjima, mi ne znamo. Zato je i bilo veliko razočaranje kod mnogih kada su na protestu za Vidovdan izneseni gotovo isti stavovi s kojima je Milošević došao na vlast prije skoro 40 godina. To je bio vrlo snažan udarac mnogima koji su se nadali da je došlo vrijeme diskontinuiteta. Ali, ostaje nada da to nije stav svih u pokretu, već da se ideje ne diferenciraju da se pokret ne bi raspao. Lidera nema. Takav je pokret od početka i to je jedan od razloga zašto je uspio i privukao toliku podršku. Svima je dosta lidera i to je bilo jako dobro što su studenti do sada ostali kolektiv. Ali, naravno, politika traži lica i jasniju identifikaciju. Tako se ta početna prednost može pretvoriti i u ozbiljnu prepreku ako dođe do izbora.

Kakva je politička alternativa, odnosno opozicija Vučiću i ko bi osim njega u Srbiji eventualno mogao doći na vlast kada bi se uskoro održali prijevremeni izbori?

- Studenti nikako ne žele saradnju s političkim strankama. Smatraju ih jednako korumpiranima kao što je i sastav. Mislim da je to greška jer stranke imaju ne samo iskustva, već i organizaciju, posebno na terenu. Ali, i to je bio jedan od faktora koji im je donio toliku popularnost jer su ljudi zasićeni strankama i njihovim sukobima. Studenti rade na stvaranju liste od 250 uglednih pojedinaca, koliko Skupština ima članova. Ta lista je još uvijek tajna i rekli su da će je obznaniti kada izbori budu raspisani. Ideja je da ugledni pojedinci koji su stručnjaci u svojim područjima budu ti koji će napraviti nekakvu stručnu vlast koja će osnovne stvari u zemlji dovesti u red. Počevši od pravosuđa pa nadalje. A da se onda održe izbori u regularnim uvjetima.

Čini li Vam se da su oni koji žele promjenu vlasti u Srbiji danas u većini ili u manjini?

- Po ispitivanjima javnog mnijenja u koja imam povjerenja, oni su u značajnoj većini. A to se vidi i iz Vučićeva ponašanja jer on valjda dnevno radi ispitivanja javnog mnijenja. Ne bi bio ovoliko nasilan da dobro stoji. I raspisao bi izbore da dobro stoji.

Koliko je ovakvo, rekao bih prilično haotično stanje u Srbiji, posljedica načina na koji vladajuće strukture od početka 90-ih godina do danas tumače istoriju i prezentuju je djeci u školama?

- To je samo doprinijelo opštem haosu i jednom osjećaju beznađa. Više se ne zna ni kako se završio Drugi svjetski rat ni ko je bio pobjednik. Kada tako zbunite društvo, sve postaje moguće jer vrijednosti više nema, nije jasno ni što je dobro, a što nije. To je opasno stanje društvene anomije jer se više nemate za što uhvatiti. Ostaje samo pohlepa.

Iz hrvatske perspektive se čini da se vlasti u Srbiji ponašaju kao da je rat počeo 1995. i ističu egzodus srpskog stanovništva iz Krajine, ali ne i to da je pod vođstvom Slobodana Miloševića Srbija vodila osvajačke ratove u Hrvatskoj i BiH od 1991. godine. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

- Nije čak ni tako. Ovdje, ako pitate ljude za rat, oni kažu da je on bio 1999. Onaj s NATO savezom. Naši najbolji studenti ne znaju da je postojala Republika Srpska Krajina i da je držala trećinu hrvatskog teritorija. A kad to ne znate, onda ni drugo ništa ne možete razumjeti. Demokratske vlasti poslije 2000. godine se nisu usudile ući u ta pitanja, a Vučić je vješto radio na samoviktimizaciji srpske strane, izdvojivši iz devedesetih samo dva događaja kao ključna – Oluju i Bitku na Košarama, na Kosovu. To su dva poraza na kojima se gradi narativ o Srbima kao jedinim žrtvama ratova 90-ih. To je izuzetno opasna pozicija jer u prvom redu potiče na revanš, a uz to društvo drži blokiranim u samosažaljenju. Takvo društvo ne misli na svoju budućnost. Živi u prošlosti.

Što mislite, je li realno da u Srbiji u skorije vrijeme dođe na vlast neko tko bi priznao da je Srbija izgubila rat u Hrvatskoj, ali i ratove koje je vodila u BiH i na Kosovu? I bi li takvo priznanje moglo djelovati katarzično za Srbiju ili bi samo produbilo društvene napetosti?

- Nije važno da neko prizna da je Srbija ratove izgubila, nego da pokrene pitanje što je u njima tražila. Koji je bio program? Cilj? E, kad se to raspravi i kada se od tih ciljeva odustane, to će biti katarza.