Nuklearni pregovori Irana i SAD: Šta je sve na kocki?

U Omanu, američki i iranski pregovarači razgovaraju o nuklearnom programu Teherana. Slijedi retrospektiva ključnih događaja i šta je sve stavljeno na kocku.

Šta je cilj ovih pregovora?

Kako navodi DW, treća runda nuklearnih pregovora Irana i Sjedinjenih Američkih Država počela je 26. aprila u Muskatu, glavnom gradu Omana. Cilj je bar mali napredak, što bi imalo velike implikacije po regionalnu i globalnu bezbjednost. 

Na taj način, sporazum mogao bi da smanji rizik od novog sukoba na Bliskom istoku u koji bi se uključile SAD, Izrael i Iran, uz istovremeno obuzdavanje nuklearne ambicije Teherana. Sporazum bi mogao da ublaži i američke sankcije Iranu, transformišući narušenu ekonomiju te države i preoblikujući njen politički pejzaž.

Šta se dešava u aktuelnim pregovorima?

U dvije dosadašnje runde razgovora, koje su organizovane u Rimu i Omanu, uključene strane su istakle da će pregovori biti zasnovani na izgradnji povjerenja i pružanju uvjeravanja u vezi sa iranskim nuklearnim programom, u zamjenu za ukidanje sankcija.

Aktuelna je treća runda pregovora koja predstavlja početak prvih razgovora „na ekspertskom nivou“ između iranskog i američkog tima.

U petak (25. april) je iranski ministar spoljnih poslova Abas Aragči stigao u Muskat na čelu visokorangirane diplomatske, tehničke i stručne delegacije. Stiv Vitkof, glavni američki pregovarač, sletjeo je u subotu (26. april), u pratnji tima koji predvodi visoki zvaničnik Stejt departmenta Majkl Anton i eksperti iz Ministarstva finansija.

Ovi razgovori su se fokusirali na tehnička pitanja, kao što su praćenje iranskih nuklearnih postrojenja, nivoi obogaćivanja uranijuma, upravljanje zalihama obogaćenog uranijuma i praktična pitanja oko ublažavanja američkih sankcija.

Šta je u pitanju?

Prema podacima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), do marta ove godine, Iran je nagomilao više od sto kilograma uranijuma obogaćenog do 60 odsto čistoće. To je nešto malo manje od količine dovoljne za nuklearno oružje, za koje je potreban uranijum obogaćen do oko 90 procenata. U tom slučaju, trenutne iranske zalihe mogle da posluže za izradu nekoliko bombi.

Iran tvrdi da njegov nuklearni program nije namijenjen za proizvodnju oružja. 

Poslednjih mjeseci, Donald Tramp više puta je upozoravao da će SAD pokrenuti vojnu akciju protiv Irana ako pregovori ne dovedu do sporazuma.

Teheran je, sa svoje strane, zaprijetio žestokom odmazdom ukoliko bude napadnut i nagovijestio da bi mogao da se povuče iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT). Sporna najava pojačala je tenzije u regionu i potencijalno podstakla druge zemlje da nastave sa programima nuklearnog oružja.

Takođe, neophodno je istaći da Iran kontroliše Ormuski moreuz, kritičnu tačku za globalne isporuke nafte. To je zemlja koja je vojno sposobna da cilja američke vojne baze u Zalivu, ali i u ostatku regiona – što bi moglo da destabilizuje globalna energetska tržišta i dodatno poremeti svjetsku trgovinu, ionako uznemirenu Trampovim carina.

Iako su Iran i njegovi saveznici pretrpjeli značajne poraze u Siriji, Libanu i drugim djelovima Bliskog istoka, Teheran zadržava sposobnost da odgovori na vojne akcije, poteze koji bi mogli dodatno da eskaliraju sukob širom regiona.

Istovremeno, iranska ekonomija je pod teretom sankcija, korupcije i lošeg upravljanja, a mnogi Iranci koji se suočavaju sa inflacijom i poteškoćama, nadaju se sporazumu koji bi mogao da donese ekonomsko olakšanje. U Iranu je posljednjih godina periodično dolazilo do javnih nemira, a bez proboja u nuklearnim pregovorima, moglo bi da dođe do dalje političke nestabilnosti.

Kako se došlo do ove situacije?

Godine 2015, Iran je postigao nuklearni sporazum sa svjetskim silama, uključujući i SAD. Taj sporazum poznat je pod nazivom Zajednički sveobuhvatni plan akcije (JCPOA). On je ograničio iranski nuklearni program i nametnuo strogi nadzor u zamjenu za ublažavanje sankcija.

Ali, Tramp se povukao iz sporazuma 2018. godine tokom svog prvog predsjedničkog mandata, kritikujući ga zbog privremenosti i činjenice da ne obuhvata iranski program balističkih raketa. Trampova administracija ponovo je uvela Iranu sveobuhvatne sankcije, poznate kao „kampanja maksimalnog pritiska“.

Teheran je djelimično zaobišao sankcije zahvaljujući prodaji nafte i gasa preko neformalnih tržišta, zemljama kao što su Kina, Indija i Malezija. Međutim, njegova ekonomija, posebno industrije i kompanije van energetskog sektora, teško je pogođena sankcijama i stavljanjem na crne liste svjetskih banaka.

Kao odgovor na to, Iran se postepeno povlačio iz JCPOA, povećavajući obogaćivanje uranijuma daleko iznad ograničenja od 3,67 odsto, što je utvrđeno sporazumom iz 2015.

Nedavni preliminarni razgovori u Omanu i Rimu opisani su kao konstruktivni, a Iran je signalizirao spremnost da se vrati na nivoe obogaćivanja uranijuma u skladu sa JCPOA.

Iranski vrhovni vođa, ajatolah Ali Hamnei, koji je ranije zabranio pregovore s Trampovom administracijom, sada je razgovore odobrio i izrazio podršku pregovaračkom timu.

Ipak, duboko nepovjerenje i dalje postoji. Iranski pregovarači su navodno zahtjevali garancije da Vašington neće odustati od budućeg sporazuma, kao što je to učinio 2018. godine.

Koji su izazovi?

Protivrječni signali američkih zvaničnika stvorili su neizvesnost oko stava Vašingtona. Neki američki pregovarači iznijeli su ideju da se Iranu dozvoli ograničeno obogaćivanje uranijuma pod strogim međunarodnim nadzorom. Drugi, uključujući i državnog sekretara Marka Rubija, zalažu se za to da Iran uvozi obogaćeni uranijum, a ne da se on proizvodi u toj zemlji.

Savjetnik za nacionalnu bezbednost Majk Volc insistirao je na potpunom demontiranju iranske nuklearne infrastrukture – što je zahtjev koji je Teheran odlučno odbio.

U neočekivanom potezu, nakon druge runde pregovora u Rimu, iranski ministar spoljnih poslova Aragči predložio je da se dozvole američke investicije u iranski civilni nuklearni energetski sektor, uključujući i izgradnju do 19 novih reaktora. To bi bila svojevrsna zaštitna mjera protiv naoružavanja.

Predsjednik Tramp rekao je da svaki budući sporazum sa Iranom „neće biti kao sporazum iz 2015. godine“ i obećao da će biti „drugačiji, a možda i mnogo jači“. On će morati da balansira: da dovoljno pooštri sporazum kako bi smirio kritičare, uključujući Izrael i države Persijskog zaliva, a da pritom potpuno ne prekine pregovore.