Zapanjujuća je lakoća kojom Vlada prihvata ustašizaciju Hrvatske

Povijest nas uči da nitko nije uspio duh fašizma vratiti u bocu bez krvi. Hrvatska svoj identitet treba graditi na znanosti, umjetnosti, kulturi, radu i antifašističkoj tradiciji prepoznatoj u Ustavu

Tko je danas siguran kakva je budućnost svijeta, je li to stabilnost i prosperitet ili rat i propast, ili ima čarobnu kuglu ili je bahata sveznalica. Od Drugog svjetskog rata svijet nije bio u opasnijem trenutku od kubanske krize. Ako nizašto, ono zato što su tada o sudbini svijeta odlučivali odgovorni i predvidivi lideri. Danas? Trump, Putin, europska vrhuška, ona u EU, ali i vrhuške pojedinih država? Odluke su im često neracionalne, nepredvidive, štetne i opasne. Brojni ratovi, pravi i ekonomski, trka u naoružanju, teška kršenja ljudskih prava, devastacija UN-a i regresija međunarodnog prava i multilateralizma, bude strah i od najcrnjih scenarija.

U mnogim državama vidimo onaj "fašizam koji se vraća" Roba Riemena. Negdje u začetku, negdje već u visokoj fazi. Ima i bolja slika budućnosti. Zamislimo da se lokalni europski političari odreknu filozofije "bolje biti prvi u selu nego drugi u gradu", da ojačaju EU institucije i postupno i promišljeno krenu graditi nešto poput Sjedinjenih Europskih Država, utopiju na dugu stazu, jedino što EU može odmaći od vazalskog odnosa prema SAD-u i učiniti ga sigurnijim i konkurentnim, i SAD-u, i Kini, i drugim gospodarski prosperitetnim zemljama i savezima. Je li to realno očekivati? Vjerojatno ne. Ali zagovaram tu utopiju i vidim u njoj bolju i sigurniju budućnost, ako ne svijeta, svakako Europe.

Naša regija, jugoistok Europe, od rata devedesetih nikada nije bila nestabilnija i besperspektivnija. Srećom, Hrvatska se ipak na vrijeme odmakla ulaskom u EU, sigurnosno i ekonomski. Ali, kaotična BiH, Srbija koja nije zaboravila san o svojoj veličini, Kosovo koje još radi na svojoj punoj afirmaciji, od EU prevarena Sjeverna Makedonija i turbulentna Crna Gora, utječu i na našu sigurnost i prosperitet. Iako deklariranog europskog puta, svojom politikom (osim Sjeverne Makedonije koja je svoj dio posla obavila, a EU je prevarila), kao da pokazuju da im uopće nije do EU, ili pak smatraju da se članicom EU postaje dosjelošću. Što je potpuno pogrešno. Većina susjeda dalje je od EU nego pred koju godinu. Žao mi je. Dobra budućnost, sigurna i stabilna, i za njih i za cijelu Europu, ulazak je svih tih država u EU. To je dobro za nas. Kažu, više vrijedi dobar susjed nego najviša ograda.

Hrvatska je od nastanka puno učinila. Rekao bih, stabilna smo i relativno sigurna i prosperitetna država. U novim okolnostima moramo postati "mala sila", ona koja uspješno artikulira i ostvaruje svoje legitimne interese u međunarodnoj zajednici i "mali ekonomski tigar". Ono što ne želim Hrvatskoj je ponovna izloženost ratu. Smatram, osim ako ne dođe do kakvog svjetskog rata, u okviru kojeg bi se sigurno javio i revanšizam u regiji, takvog scenarija neće biti.

Dobar dio svog relativnog ekonomskog prosperiteta dugujemo europskom novcu. S obzirom na raširenu korupciju, ekonomsku neefikasnost, enormnu birokraciju i "urođenu" rezervu prema poduzetništvu, sa zabrinutošću čekam prestanak dotoka europskog novca u dosadašnjoj mjeri. S ekonomskim problemima dolaze politički i socijalni problemi koji mogu destabilizirati društvo i državu. Hoće li Hrvatska imati snage stati potpuno samostalno na noge, hoće li znati obuzdati preskup državni aparat, racionalizirati lokalnu samoupravu…? Uz reforme koje potiču investicije i proizvodnju, nikada ne treba zaboraviti, što se događa, da je Ustavom Hrvatska definirana kao socijalna država.

Ni politički nam sustav nije savršen. Postupak izbora nije uvijek besprijekoran, a izborni sustav omogućava nedostojne političke trgovine u kojima se izigrava volja birača a beznačajne stranke igrom slučaja postaju nerazmjerno utjecajne na lokalnoj i državnoj razini. Do sada ni jedna vlada nije željela ozbiljnije zagristi u tu kiselu jabuku.

Rak-rana Hrvatske je pravosuđe. Sporo, neefikasno, često stručno problematičnih odluka, pretvorilo se u državu u državi. Štete koje od takvog pravosuđa trpe građani, poslovni subjekti, pa i sama država, enormne su. Postupci koji traju deset, petnaest i više godina nisu rijedak izuzetak i ugrožavaju status Hrvatske kao pravne i pravedne države. Pravosuđe treba generalni remont, ne samo šminkanje pojedinih procesnih zakona koje nije ozbiljnije pomoglo pravosuđu.

Zadnje, nimalo manje važno za našu budućnost i stabilnost je rastuća ustašofilija maskirana u domoljublje. "Izljevi" ljubavi prema NDH i ustašama, slugama Hitlera i Musolinija, sve su češći i brutalniji i samo je pitanje vremena kad će prijeći u mržnju i nasilje, kad će destabilizirati državu i društvo. Zapanjujuća je lakoća kojim Vlada prihvaća ustašizaciju Hrvatske, valjda misleći da će, ako bude trebalo, vratiti zločinački duh u bocu. Uglavnom, povijest nas uči, nitko nije uspio duh fašizma koji se uvijek i vječito vraća (Rob Riemen, Umberto Eco), vratiti u bocu bez krvi ili barem teških društvenih poremećaja. Hrvatska svoji identitet treba graditi na znanosti, umjetnosti, kulturi, radu i, naravno, antifašističkoj tradiciji prepoznatoj u Ustavu, ne na legatu propalog fašističkog projekta. Može li Hrvatska provesti nužne reforme, ovdje su samo neke spomenute, i nastaviti svoj ipak prilično uspješan put, ili će platiti cijenu politika bez vizije i hrabrosti, možemo samo nagađati. Ako bude dovoljno mudrosti, Hrvatska može biti uspješna, stabilna i sigurna zemlja.