Zašto je Vučić morao pobjeći sa Floride

Stara je stvar da opsjenari ponekad imaju sposobnost nametnuti privid što ga stvaraju, čak i onima koji shvaćaju da se radi o prevari i stvaranju lažnih vizija. Sjajan primjer za to je ono što se ovih dana događalo u Srbiji. Iako je Aleksandar Vučić malo koga uspio zavesti neuvjerljivom pričom o tome kako je boravak u Sjedinjenim Američkim Državama prekinuo zbog toga što mu je pozlilo, a ne zbog toga što je postalo jasno da je njegova „diplomatska misija” pošla po zlu i da neće biti ništa od susreta s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, većina analitičara u Srbiji ipak je ostala zarobljena Vučićevom prevarom.

Iako se intenzivno raspravlja o tome je li Vučićev potez uvod u to da se ovaj opravda pred totalitarnim ruskim vladarom Vladimirom Putinom, gospodarom Carstva zla, za eventualni nedolazak na njegovo postrojavanje vazala, pred njim i partnerom u konceptu stvaranja nove željezne zavjese, vođom kineske Komunističke partije Xi Jinpingom, a ispravno se konstatira da predsjednik Trump nije htio dopustiti Vučiću da se slika uz njega i stvara, barem u domovini, sliku o svojoj međunarodnoj moći i utjecaju unutar američke administracije, čak niti njegovi oštri kritičari ne vide važnu činjenicu da se pozicija američkog predsjednika, a time i „međunarodnog poretka” preko noći promijenila.

Kao što pisci Memoranduma SANU-a, koji su Slobodana Miloševića gurnuli u velikosrpsku agresiju prema ostalim državama bivše Jugoslavije nisu vidjeli bjelodanu činjenicu da u taj projekt nesretnog Miloševića guraju u trenutku velikog vala demokratizacije, kad se raspadao komunistički totalitarizam i kad nisu mogli dobiti potporu čuvara ruskog totalitarnog poretka, tih kojekakvih Jazova, čemu su se nadali Milošević i njemu podložni generali JNA, tako ni sada Vučić i njegovi policy planners, bolje rečeno spin doctors, nisu vidjeli da se u kratkom vremenu temeljito promijenila američka politika i da više nema ni naznake onoga što su oni prepoznavali kao naklonjenost predsjednika Trumpa ruskom Hazjajinu.

Ukrajina u zoni interesa Zapada

Predsjednik Trump je ocijenio da ga je Putin pokušao izigrati, ismijati njegov mirovni pokušaj, vidio je da nema niti govora o tome da bi se s Rusijom stvorio pakt koji bi ograničio moć Kine, a da je Putin pokušao iskoristiti Trumpovu dobru volju, kako bi se stvorio utisak o definitivnom okončanju euroatlantizma. Sve se to događalo u prvih stotinu dana Trumpove druge administracije, u onom razdoblju koje je svojevrstan „grace period”, kad se još u punoj mjeri ne naplaćuju politički krediti. Taj je period upravo završio, a Trumpova administracija jasno je razumjela da ih je Putin u tom periodu pokušao iskoristi.

Iako se još prije koji tjedan govorilo o nepovoljnoj poziciji Ukrajine, iako je tri mjeseca Ukrajina bila bez efikasne američke vojne pomoći, taj period od stotinu dana završio je korektnim ugovorom SAD-a i Ukrajine o iskorištavanju minerala na ukrajinskom teritoriju. Time je Ukrajina postala u većoj mjeri zona interesa Zapada, nego što bi bila pukim pristupanjem NATO-u, u uvjetima kad zapravo ne znamo točno koliko je još uvijek snažan članak 5. Atlantskoga sporazuma, koji definira koncept kolektivne sigurnosti.

Teško je zamisliti ozbiljniji „deterent”, ozbiljnije sredstvo odvraćanja Rusije od agresije na Ukrajinu, od činjenice da je ona s ključnom globalnom silom, u odnosu na koju je Rusija definitivno posve inferiorna, od sporazuma što su ga je predsjednik Trump upravo potpisao s ukrajinskim predsjednikom Zelenskim.

Orban na vrijeme predvidio ono što se počelo dešavati

I nakon toga, na sceni se pojavio onaj stari Donald Trump, kojeg pamtimo iz prvog mandata. On je bolje od većine europskih državnika, naročito od njemačke kancelarke Angele Merkel, razumio opasnost po Europu koja proizlazi iz nasjedanja na Putinove podmukle geopolitičke projekte, poput Sjevernog toka 2 ili Turskog toka. Jasno je razumio da to nisu energetski projekti, jer Europi ne dovode nove energente, nego da samo pripremaju preduvjete za opću invaziju na Ukrajinu, zaobilaženjem Ukrajine novim plinovodima. U tom smislu Trump možda i je u pravu – možda do invazije na Ukrajinu ne bi moglo doći da je on ostao predsjednik SAD-a.

U vrijeme što ga je Aleksandar Vučić provodio na marginama okupljanja američkih republikanaca na Floridi, dok je ovaj pažljivo pratio procese u Srbiji, iz američke su administracije počeli dolaziti ozbiljni signali o promjeni „Istočne politike”. SAD se povukao iz pregovaračkog procesa zbog ruske opstrukcije, obnovljena je pomoć Ukrajini, a planiraju se nove sankcije protiv Rusije.

U novim uvjetima i Europska unija će se lakše pridružiti tim novim sankcijama, a ključni akter koji je unutar EU zagovarao ruske interese, mađarski premijer Viktor Orban, nema snagu suprotstavljati se Trumpovoj politici. Orban, koji sigurno je dobar upravljač i koji razumije političke procese i zna donositi odluke, na vrijeme je predvidio ono što se počelo dešavati i naći će načina prilagoditi se novim okolnostima. Zato nije niti najavljivao da će putovati na skup na kojem Putin Xiju želi predstaviti svoje vazale, navodno slaveći pobjedu u Drugom svjetskom ratu, kojeg je Putinov prethodnik Staljin počeo kao Hitlerov saveznik u agresiji na Poljsku, a Putin danas za pobjedu izborenu i američkim novcem i pomoći, tvrdi da je prioritetno zasluga Rusije.

Vučić i Mali pobjegli glavom bez obzira iz Miamija

Drugorazredni akteri, kao slovački premijer Robert Fico, ili predsjednik Srbije Vučić, nemaju sposobnost prilagođavanja novoj situaciji, kakvu Orban ima, a lako je vjerojatno da niti oni niti njihovi savjetnici ne vide u kakve su se ozbiljne probleme zapleli pogrešno procjenjujući politiku Trumpove administracije i slijepo vjerujući u moć i mudrost Hazjanina u Moskvi.

Nije slučajno da se u SAD-u ovih dana spominjala mogućnost uvođenja novih sankcija protiv Gazproma, što znači da se ponovno dodatno komplicira pozicija Naftne industrije Srbije (NIS), kompanije koja kontrolira naftno tržište u Srbiji, a u vlasništvu je ruskog plinsko-naftnog giganta, Gazproma, odnosno njegove kćer Gazpromnefta.

Iako su Vučić i njegov osobni bankar Siniša Mali najavljivali susret sa američkim ministrom financija, iz Miamija su glavom bez obzira pobjegli upravo prije tog najavljivanog susreta sa Scottom Bessentom. Nije, dakle, samo problem u tome što u novim okolnostima ne dolazi u obzir da bi se predsjednik Trump protokolarno slikao s Vučićem, koliko god ovaj kontribuirao u stranački fond Republikanske stranke, zato da bi popravio svoj položaj u Srbiji, i povećao značenje svog putovanja na skup „Putinovih ćacija” u Moskvu, nego je vrijeme kad se mora bježati i od američkog ministra financija, čije ministarstvo ne priprema odustajanje od sankcija NIS-u, nego zaoštravanje onih Gazpromu.

Euroatlantizam je živ

Promjena na isteku sto dana administracije predsjednika Trumpa je golema. Euroatlantizam je živ, iako bitno promijenjen u odnosu na ono kakav je bio na kraju mandata predsjednika Josepha Bidena. Teret odgovornosti za vlastitu obranu u većoj je mjeri na europskoj strani.

Predsjednika Trumpa ne zanimaju principi multilateralizma, pa niti međunarodni poredak, ali promjena koja se dogodila u američkoj politici osigurala je da je europski mirovni poredak ostao živ. Nada u to da bi Vučić i njegov komesar za vjerska pitanja, Prvoslav Perić [patrijarh Porfirije] mogli „njihovu malu lađu koja plovi na uzburkanom moru vezati za veliki ruski brod”, jer se „razbila o hridi neznanja”, a euroatlantski poredak ostaje živ.

Irelevantno je hoće li se Vučić pokušati patvorenom liječničkom ispričnicom opravdati za nedolazak pred svojim gospodarom Putinom. Relevantno je to da globalni poredak ostaje živ i da nema govora o širenju ruske interesne zone. Američka administracija je shvatila da Putin ne stoji dobro u proxy ratu što ga protiv Europe, ali i SAD, vodi agresijom na Ukrajinu, pa je jasno da oni neće niti Ukrajinu niti Europsku uniju tjerati da kapitulira pred gospodarom Carstva zla.

Pojavila se nova generacija

Srbiji se dogodilo čudo. Ona nema relevantnu političku opoziciju, koja bi imala ikakve šanse spriječiti Vučića da njihovu državu, ali i prostor prema kojem ima aspiracije, ugura iza željezne zavjese Carstva zla, ali pojavila se nova generacija, studenti koji rastaču autoritarni režim. Oni vide da je Europska unija živa i zato trče prema Bruxellesu, a krenuli su, gle čuda, kroz Hrvatsku i Sloveniju prijateljskim „dravskim koridorom”, a ne onom daleko napetijom „savskom osi”.

Institucionalna opozicijska scena u Srbiji pristala je na Vučićevu opsjenu o Europskoj uniji, pa i o tome da EU Srbiji nameće kolonijalni status. Ta igra kolonijalne logike plod je političkog cinizma i odgovor na činjenicu da u prethodnom razdoblju Srbija nije pokazivala ni minimum interesa da prihvati temeljne zajedničke europske vrijednosti, a pozicija i opozicija su se zajedno podsmjehivale na tvrdnje iz Unije da je EU zajednica utemeljena na vrijednostima. Sve to institucionalnu je opozicijsku scenu u Srbiji bacilo u okvir Vučićeve opsjene, silno sličan onom što su ga stvorili autori Memoranduma SANU-a, koji su se smatrali nacionalnom intelektualnom elitom, a uopće nisu razumjeli globalno okruženje u kojem žive.

Isto se u Miamiju, iz kojeg je morao pobjeći, dogodilo Vučiću, ali je problem da njegovi kritičari jesu shvatili da je on pobjegao, ali ne i zašto je morao mahnito bježati s Floride.