Crnogorsko Američka Asocijacija Cetinje pozvala je građane da se 12. avgusta, u 15 sati, okupe kod Vile na Cetinju kako bi odali počast žrtvama dvije tragedije koje su potresle Crnu Goru – 12. avgusta 2022. i 1. januara 2025. godine.
- Nećemo vas uvjeravati statistikom, niti nabrajati ‘službene podatke’ i jalove izjave političara. Govorićemo o ljudima, o licima, o 23 nevina života ugašena nasilno, brutalno i besmisleno. O četvoro djece, anđela, koji su mogli biti bilo čije dijete, komšija, brat ili sestra - navodi se u saopštenju.
Iz organizacije poručuju da porodice stradalih i dalje čekaju ono što bi, kako ističu, trebalo da im pripada bez borbe – pravdu.
- Pozivamo vas, ne kao novinari, ne kao političari, nego kao ljudi: dođite 12. avgusta u 15 sati kod Vile na Cetinju. Dođite jer ne možete reći da niste znali. Dođite jer nema veće sramote od okretanja glave. Kada država zakaže, narod mora stati zajedno - navode iz Asocijacije.
Oni naglašavaju da ovo okupljanje nije samo komemoracija, već i borba za usvajanje Markovog i Mašanovog zakona – propisa koji bi, kako ističu, mogao spriječiti da se slični zločini ponove i natjerati institucije da rade svoj posao, odgovaraju kad zakažu i prestanu skrivati nesposobnost iza praznih riječi.
- Ako vam je dosta da se zločini zaboravljaju, da krivci izmiču, da se tragedije razvlače po kafanama umjesto po sudnicama – ovo je vaš trenutak. Dođite 12. avgusta u 15 sati kod Vile na Cetinju. Učinite nešto malo, a veliko. Pokažite da vam je stalo do onih koji više nemaju glas. Učinite to za buduća pokoljenja, za našu i njihovu djecu, jer nijedno dijete ne smije odrastati u zemlji koja zaboravlja svoje mrtve - zaključuje se u saopštenju Crnogorsko Američke Asocijacije Cetinje.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Crnogorsko Američka Asocijacija Cetinje: Biraj - pravda za 23 žrtve ili saučesništvo u tišini

Poštovani profesore, doktore, docentu Veseline Drljeviću, predsjedniče Savjeta,
Uvaženi Okrivljeni, Oče Veseline,
Prije nekoliko dana, tačnije 6. avgusta, navršene su četiri duge godine od ustoličenja Borisa Bobija Raonića za prvog čovjeka nacionalne medijske kuće, zvane Javni servis. Taj, u novijoj crnogorskoj istoriji, preznačajan datum, obilježen je skromno. U krugu najbližih saradnika - prebliskih političara, “pojedinih religijskih velikodostojnika”, nekoliko kolega koji su došli dobrovoljno, desetinu nasilno dovedenih djelatnika, dvije tetke i jedne strine, koje su se tu zadesile jer su išle na pregled u Klinički.
Gospođica Špajak je, za tu priliku, napravila tortu, Narod je odabrao mjesto i autora za buduću Borisovu skulpturu u prirodnoj veličini, a Vi ste mu posvetili knjigu. Lazović i Drekalović slavljenika su častili parom, a “Happy anniversary” otpjevala je Amina. Pošto je ona, znate, završila engleski jezik I književnost.
Dakle, proslava skromna, ali se o svakom detalju vodilo računa.
Tako se priča, otkud znam. Nijesam bila pozvana. A rado bih se, da ga je bilo, pozivu odazvala. Makar da slavljeniku “izvučem uši”. Takav je vazda bio običaj, je li tako?!
Ali, sve to ostalo je u sjenci jednog velikog, prigodno sačinjenog intervjua sa slavljenikom, obnarodovanog na platformi poznatoj kao portal rtcg.
Svako ko je pročitao, a vidjećemo vjerovatno vrlo brzo rezultate istraživanja o enormnoj čitanosti intervjua, morao je suzu pustit ili makar osjetiti neki bol u predjelu ožičice.
Zašto to kažem? Nije to bio klasičan intervju, već više ispovjest o jednom stradalničkom putu punom odricanja, patnji, žrtvovanja… U maniru “slovenske antiteze”, stilske figure koja se uglavnom koristi u narodnim lirsko-epskim pjesmama, autor intervjua uvodi nas u lik i djelo nezakonitog Borisa.
Čitajući uvod, mi ne znamo odmah da li je Boris il je snijeg il su labudovi, jali grmi, jal’ se zemlja trese? Ono što možemo da pročitamo, a nemamo ideju na osnovu čega je izveden takav zaključak je da je “Boris Raonić preuzeo jednu od najosjetljivijih funkcija u zemlji, u instituciji čiji je javni ugled bio godinama narušen”. Dakle, ugled instituciji vraćamo tako što ćemo drsko I bezobzirno, uprkos Sudu i zakonu, uzurpirati funkciju?! Bravo za kolegu! Tako je! Dosta je više licemjernog afirmisanja poštovanja Suda i zakona! Treba raskinuti, jednom za svagda, sa avetima prošlosti i konačno reći – Ja, ovaj Sud ne smatram kompetentnim! I tačka! Pa, je li tako?!
Doduše, jeste to jednom davno rekao Josip Broz Tito, ali radi stilskog efekta, pravimo se da to ne znamo.
Elem, u nastavku uvodnog dijela autor nam predočava da je Nezakoniti Boris diplomirani pravnik iz Podgorice, bivši novinar i dugogodišnji istaknuti aktivista nevladinog sektora. Ajde?! Što bi rekao Bili Piton.
Tu samo fali jedan detalj - “student velikomučenik” Boris diplomu Pravnog fakulteta dobio je tek 2018, poslije četvrt vijeka studiranja?! Pa, je li moguće da su ga profesori baš tako unaviđeli?
Bivši novinar. Aha. Da malo to prepravim kolegi i dodam jedno smatranje – Tu je pukla pogibija crnogorskom novinarstvu. Od te “novinarske karijere” ostalo je upamćeno jedino da je bio prvi gost. Kod jednog novinara, na jednoj televiziji. Što dragi Boris vrlo često i rado pominje.
Dugogodišnji istaknuti aktivista. Naravno, kako drugačije. Toliko je bio aktivan da je na Ljetnjem univerzitetu demokratije u Strazburu, 2010, pod naslovom Kriza vođstva, sam sebe predstavio kao DEGREE IN LAW, DIPLOME EN DROIT. Punih osam godina prije nego je stvarno diplomirao?!
E, jada crnog.
E, sad dolazi moj omiljeni dio. Kaže autor intervjua: “Raonić je obećao pristup da bude menadžer u pravom smislu, a ne mikromenadžer i urednik. Dio javnosti dočekao ga je kao dah promjene, a dio na nož”.
Ovom “dahu promjene” rado bih dodala dva slova i odmah bi bili načisto o kome i čemu se radi, ali ne mogu. Ipak sam ja, znate, jedna dama.
Elem, ovaj “dah promjene”, bez pardona, kaže : “RTCG je tada bio slika svega što je crnogorsko društvo godinama trpjelo - neodgovornost, odsustvo dugoročnog planiranja, niska profesionalna očekivanja i sistem koji je često služio interesima pojedinaca, a ne javnosti. Danas, nakon četiri godine, možemo govoriti o drugačijem Javnom servisu u kojem postoji red, profesionalna odgovornost i jasna vizija. RTCG više nije mjesto improvizacije, već ozbiljna institucija čiji svaki korak ide u javnom interesu”.
E, pa kad se poslije ovog nijesam šlogirala, neću nikad.
Pošto mi namjera nije da se ovim sočinenijem bavim u cjelosti, nego samo u pojedinostima, brzo završavam. Nemam ni ja sve vrijeme ovog svijeta. Elem, nakon jedne ponjave od pitanja u stilu “Da li je moguće da neko misli da vi nijeste idealan Generalni”, do odgovora “Nikad nije bilo, ali mi zvuči dobro”, dođosmo do posljednjeg poglavlja.
A u posljednjem poglavlju - Antologija. Biser. Ma, nemam riječi.
Pita autor intervjua narečenog Borisa: “U javnosti je već dugo prisutna, naglašavana teza, takođe prvostepenom presudom Osnovnog suda u Podgorici presuđena, da ste na čelo RTCG-a došli nezakonito. Da li ste Vi, kako tvrde, nezakoniti generalni direktor ili su presude, kako tvrdite, rezultat pogrešnih tumačenja?”
Može li preko ovog? E, ne stvarno. Kako ja ovo kontam kolega je pitanje smišljao u nekoj vrlo ekstremnoj životnoj situaciji. Recimo – visio je sa prozora na šestom spratu, a Boris ga je držao za palac od noge? Jedino pod tim uslovom mogu da shvatim da je nekom mogao da padne na pamet ovakav izmišljaj od pitanja.
Šta je na ovo odgovorio naš “dah promjene” takozvani Boris?
“Prije svega moram reći da je napravljen vrlo uporan i vrlo glasan narativ o nezakonitosti mog imenovanja”.
Šta reći, a kosu ne počupati?
I, za kraj, pita autor intervjua: Šta ostaje kao najveći izazov za budućnost?
Dragi kolega, to ću ja da ti odgovorim. Da ostanemo u svijest, trenutno, to nam je najveći izazov!
Neka Vam bog podari mudrost i strpljenje, blagodarim.
Tanja Šuković, djelatnica Javnog servisa

Šestog avgusta, navršene su četiri duge godine od ustoličenja Borisa Bobija Raonića za prvog čovjeka nacionalne medijske kuće, zvane Javni servis

Uoči treće godišnjice masovnog ubistva u cetinjskom naselju Medovina, kada je ugašeno deset života, među njima i životi dvoje djece, dijelim sa porodicama nastradalih bol i tugu, saopštio je predsjednik Crne Gore Jakov Milatović.&nbsp;
Nažalost, kako ističe, ta tragedija nije bila posljednja, početkom ove godine još jedno masovno ubistvo odnijelo je trinaest života, a među njima su ponovo bili dvoje djece. &nbsp;
- Duboko poštujem istrajnost porodica žrtava koje svakoga dana, na Kruševom ždrijelu, mirno protestuju i traže ono što im država duguje: odgovornost, pravdu i na kraju sigurnost za sve nas. Njihova borba je obaveza za sve nas da se ovakve stvari ne smiju nikada više ponoviti - poručuje Milatović.&nbsp;
Prema njegovim riječima, zato država mora uvijek biti uz svoje građane, a ne naspram njih.&nbsp;
- Zato sam protiv prijedloga zakona o zabrani okupljanja, jer je udarao na temeljna ljudska prava. Pravo na miran protest i slobodno izražavanje nije privilegija, to je temelj svakog demokratskog društva, zagarantovan Ustavom Crne Gore. Dajem punu podršku za hitno usvajanje Markovog i Mašanovog zakona. Zakona koji je nastao iz bola, ali nosi jasnu poruku: da država mora da reaguje na vrijeme, da nasilnici ne smiju slobodno nositi oružje, da zdravstveni sistemi moraju prijavljivati rizike kazao je Milatović.&nbsp;
Ovaj zakon je, poručuje, zavjet da njihovi životi nijesu izgubljeni uzalud.&nbsp;
- To je obaveza svih nas da iz tragedije izvučemo pouku i izgradimo sistem koji štiti svako dijete, svaku porodicu, svakog čovjeka u Crnoj Gori - zaključuje se u saopštenju.&nbsp;

Milatović: Duboko poštujem istrajnost porodica žrtava koje svakoga dana na Kruševom ždrijelu mirno protestuju i traže ono što im država duguje

Crnogorski elektroditributivni sistem saopštio je da je na zahtjev Vatrogasne službe isključen dalekovod 10 kV “Piperi” zbog požara u blizini trase.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fbojanovic-preozbiljan-pozar-velikih-razmjera-buknuo-u-piperskom-naselju-durkovicu-otezano-gasenje-zbog-zadimljenosti&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
Kako su kazali, bez napajanja električnom energijom su: Radevići, dio Rogama, Cerovica, Stijena Piperska, Gola Strana, Lopate, Drezga, Donji Markovići, Liša, Vukovići, Straganica, Đurkovići, Zavala, Radeća.
Podsjećamo, u piperskom naselju Đurkovići buknuo je preozbiljan požar velikih razmjera, potvrdio je ranije za Portal ETV komandir Službe zaštite i spašavanja Podgorice Nikola Bojanović.&nbsp;
Zbog ovog požara gust dim se širi gradom.
Pripadnici Službe zaštite i spašavanje su, prema njegovim riječima, na terenu i brane kuće od vatre, ali je otežano gašenje zbog velike zadimljenosti.

Zbog velikog požara isključena struja i voda u Piperima

Povodom 12. avgusta – Međunarodnog dana mladih, Centar za građansko obrazovanje (CGO) skreće pažnju na višeslojne izazove sa kojima se suočavaju mladi u Crnoj Gori, a koji ih često ostavljaju bez adekvatne podrške, perspektive i mogućnosti za aktivno učešće u društvu. Umjesto da ovaj datum slavi njihov potencijal, on sve više podsjeća na njihovu marginalizaciju i zapostavljenost u ključnim oblastima koje im određuju kvalitet života i razvojne šanse, kazao je &nbsp;Nikola Đurašević, saradnik na programima.
- Jedan od najozbiljnijh problema jeste hronično visoka nezapošljenost mladih. Podaci iz istraživanja CGO-a iz 2023. godine ukazuju da više od 60 odstomladih, starijih od 15 godina, nema posao. Po nalazi iz Studije o mladima, &nbsp;iz 2024. godine, na kojoj je CGO radio sa njemačkom Fondacijom Fridrih Ebert, 13,8 odsto mladih prijavilo je da aktivno traži posao, a 32,7 odsto da je nezapošljeno ali da trenutno ne traži aktivno posao. Mladi su obeshrabreni da tragaju za poslom zbog percipiranog nedostatka šansi ili drugih barijera. Ove brojke naglašavaju neučinkovite politike zapošljavanja, ali i rasprostranjeno uvjerenje da se do posla dolazi putem partijske ili druge klijentelističke mreže, a ne na osnovu znanja i sposobnosti - navodi u saopštenju.&nbsp;
Obrazovni sistem se, kako dodaje, vidi kao zamoran i neefikasan proces u kojem se gubi vrijeme, a ne stiču konkretne vještine.&nbsp;
- Prema podacima iz Studije o mladima, 55 odsto mladih smatra da su ocjene i ispiti podložni kupovini, a skoro dvije petine (37 odsto) njih nije zadovoljno kvalitetom obrazovanja u Crnoj Gori. Preovlađujuće je mišljenje da su studijski programi zastarjeli, sa dosta teorijske nastave i zanemarenim praktičnim komponentama. To doprinosi osjećaju nepripremljenosti i demotivisanosti za tržište rada. U takvom ambijentu, ne iznenađuje, ali brine, što skoro 40% mladih planira da napusti Crnu Goru, a dodatnih 22% o tome ozbiljno razmišlja. To je ozbiljna prijetnja gubitka najobrazovanijeg dijela mladih sa najvećim razvojnim potencijalom, koja donosiocima odluka, očito, nije tema za razmišljanje i djelovanje - ističe Đurašević.&nbsp;
Kako dodaje, pasivnost mladih u javnom i političkom životu dodatno produbljuje izazove, jer se njihovi stavovi rijetko uvažavaju, a prilike za uključivanje u odlučivanje su minimalne.&nbsp;
- Protesti neformalne studentske grupe "Kamo śutra", početkom ove godine, bili su ohrabrujući znak postojanja kritičke svijesti i aktivističkog potencijala među mladima, ali su, na žalost, ogoljeli i netrpeljivost vlasti prema građanskom angažmanu mladih. Zabrinjava i trend retradicionalizacije među mladima. Nalazi našeg istraživanja Multikulturalnost u fokusu, iz novembra 2024. godine, ukazuju da mladi sve više povjerenja poklanjaju vjerskim institucijama, kao i da su manje otvoreni za različitosti - samo 55,6% mladih izrazilo je spremnost za vezu ili brak s partnerom/kom iz druge etničke grupe, a svega 47% otvoreno je za vezu ili brak s partnerom/kom druge vjeroispovijesti. Skretanje ka konzervativnijim, zatvorenijim i manje inkluzivnim obrascima razmišljanja naglašava visoka socijalna distanca prema pripadnicima LGBT zajednice, kao i značajan broj onih koji ne podržavaju pravo na abortus - dodaje Đurašević.&nbsp;
CGO poziva nadležne institucije da napuste simbolički odnos prema mladima i, kroz strateške politike, unaprijede obrazovanje, kreiraju održive prilike za zapošljavanje, osiguraju inkluzivno i demokratsko društveno okruženje, te stvore uslove za stvarno učešće mladih u odlučivanju.
Generalna skupština UN je 12. avgust proglasila Međunarodnim danom mladih kako bi se slavio doprinos mladih i ukazalo na značaj njihovog uključivanja u odlučivanje na svim nivoima.

Đurašević: Nije kriza mladih – već kriza politike prema mladima

Otkrivanju spomenika ozloglašenom četničkom komandantu Pavlu Đurišiću prekjuče je prisustvovao i Vladimir Janković iz Beograda, član Zemunskog klana, saradnik Vojnobezbjednosne agencije Srbije i Bezbjednosno-informativne agencije, pišu Vijesti pozivajući se na izvore iz bezbjednosnog sektora.
Da je Janković prisustvovao događaju, vidi se i na fotografijama fotoreportera tog lista Borisa Pejovića, koji je u subotu u popodnevnim satima, nakon uklanjanja spomenika, maltretiran, dok je njegov kolega Stevo Vasiljević iz Pobjede fizički napadnut.
Janković je, kako pišu Vijesti pozivajući se na izvore iz bezbjednosnog sektora, porijeklom iz beranskog sela Dapsiće.
Ranjavan je u Budvi 2007. godine, u bašti restorana „Jadranska straža“. Tada su ubijeni ukrajinski državljanin Adalbert Šut i Vladimir Rakočević.
Navodno je Vladimir Janković bio i vođa (Team Leader) za obuku ozloglašene ruske plaćeničke grupe Vagner u Angoli.
Na svojoj Fejsbuk stranici objavio je veliki broj fotografija pravoslavnih crkava i manastira koje je obilazio po svijetu i Crnoj Gori, među kojima su i fotografije s pokojnim mitropolitom Amfilohijem, kao i njegovim nasljednikom Joanikijem, zatim sa tivatskim parohom Mijajlom Backovićem, sveštenikom Jovanom Plamencem kod crkve na Rumiji...
Jankovića, koji se prethodno prezivao Ćorac, je u objavi na Fejsbuku pomenuo i Slavko Perošević, jedan od vođa blokada puta koje je u Šavniku organizovala lokalna opozicija. Perošević se juče pohvalio da je poslije 84 godine postao „prvi četnički vojvoda koji je položio zakletvu“ u Crnoj Gori.
- Zakletvu sam položio pred mitropolitom Metodijem i sveštenstvom, kao i pred četničkim vojvodama Miletom Pavićevićem Čičom, Stankom Magudom, Gigom Božovićem, Slavkom Labovićem i Ćorcem... - napisao je Perošević koji je bio jedan od učesnika prosrpskog protesta u Nikšiću 13. jula 2022. godine, na kojem je došlo do nasilnih incidenata.

Saradnik BIA prisustvovao otkrivanju spomenika Đurišiću

Pamflet istorijskog revizionizma, poluistina, prećutkivanja, propagandnog falsifikovanja, u formatu dokumentarnog filma o 13. julu, kojim se normalizuje velikosrpska mitologija, osvanuo je sredinom jula na Jutjub kanalu prosrpske Demokratske narodne partije (DNP), a premijerno je prikazan na Adria Televiziji.
Neskriveni i ključni cilj lažnih istorijskih konstrukcija u ovom uratku jesu otvorena delegitimizacija crnogorske borbe za obnovu državnosti, osporavanje autentičnosti antifašističkog ustanka iz 1941. godine, ali i da se zatomi istina o okupaciji Crne Gore 1918. godine Podgoričkom skupštinom i nametne narativ da su Crnogorci zapravo Srbi koji treba da se vrate sebi.
<h2>TAJNI PODACI O AUTORSTVU</h2>
Transparentnih podataka o režiji, produkciji i autorstvu nema, ali je mnogo toga jasno - a prije svega da je film u javnost plasiran u jeku sve intenzivnije revizije istorije u Crnoj Gori i dok politička vladajuća struja koristi svaki mogući alat - od institucionalne moći do medijske propagande - kako bi poništila crnogorski istorijski i identitetski kontinuitet.
Film od samog početka ne krije da ima političko-revizionističku agendu pošto naratorka u prvim minutima govori o tome da „Crna Gora ima dvije zastave, himne, dva imena, dva pravca ali i dvije istorije“ - tako otvoreno afirmišući „istoriju“ napisanu iz velikosrpskog ugla.
To nije samo ulazna tačka u pokušaj da se gledaoci ubijede da su „dvije istorije“ ravnopravne - da se ne radi o sukobu činjenica i političkoj propagandi, nego i priznanje da autori filma, ko god oni bili, ne prihvataju zvaničnu, međunarodno priznatu i utemeljenu istoriju Crne Gore.
<h2>KLJUČNA ZAMJENA TEZA</h2>
Tako se, pored ostalog, italijanska okupacija iz 1941. godine koristi kao zgodan izgovor da se prikriju mnogo dublji i trajniji ožiljci - poput onih iz 1918. kada je Crna Gora anektirana, a Karađorđevićima omogućeno da pod maskom „volje srpskog naroda“ sebi pripoje novu teritoriju - da bi Srbija, proširena Crnom Gorom i Makedonijom, tvorila kraljevinu tri naroda - Srba, Hrvata i Slovenaca.
Tada su srpski agenti poslati u Podgoricu, proglašeni „velikom narodnom skupštinom“ i, uz prismotru srpske žandarmerije, izglasali brisanje države Crne Gore - odnosno rezoluciju koju je srpska vlast napisala na Krfu, a kojom se okupacija Crne Gore prihvata proglašenjem pripojenja Srbiji.
U tom trenutku je postojala redovna crnogorska narodna skupština, i to po tadašnjem ustavu jedina koja je mogla raspolagati sudbinom ove države, ali desilo se što se desilo.
Uslijedio je Božićni ustanak, spaljivanje hiljada crnogorskih domova, progon komita, ubijanje onih koji su bili vjerni crnogorstvu i državnoj slobodi. Dvadesetak godina kasnije, a pošto je narod bio za to da zajednica bude organizovana tako da sve zemlje budu slobodne i ravnopravne - a što su srpski politčari odbijali, desio se Petrovdanski sabor na kojem su federalisti, na čelu sa Sekulom Drljevićem, uz Italijane proglasili nezavisnost.
No, ovako posloženih fakata u DNP-ovom i Adrijinom uratku nema. Oni, bez bilo kakvog detaljisanja, konstatuju da je u tom periodu Crna Gora bila dio Zetske banovine, što prati i dalje navođenje da je parola crnogorskih komunista bila „srpstvo, slovenstvo, sloboda“ ili, kako naratorka kaže: „tadašnje rukovodstvo crnogorskih komunista je sebe i te kako smatralo Srbima. Čak i oni koji su se nacionalno izjašnjavali kao Crnogorci nijesu na srpstvo gledali kao na nešto što je strano, nametnuto ili neprijateljsko“.
Sve to vodi do njihove suštine - tvrdnje da je „ustanak 13. jula 1941. bio borba za zajedničku jugoslovensku državu“, odnosno, po njihovom poimanju, za crnogorsko zajedništvo sa Srbijom, a da je deklaracija donijeta 12. jula bila težnja ka separatizmu koja je idućeg dana dobila odgovor.
Ovo je ključna zamjena teza jer je ustanak 13. jula, prije svega, bio antifašistička odbrana dostojanastva naroda koji nije zaboravio ni Podgoričku skupštinu, niti prihvatio ideju da mu se ponovo o sudbini odlučuje „odozgo“. Crna Gora se borila za slobodu - od fašizma i hegemonije, zato je jasno da se plasiranjem narativa o trinaestojulskom ustanku kroz prizmu „jugoslovenskog patriotizma“, a ne i crnogorskog otpora dugotrajnoj fašisitčkoj manipulaciji identitetom, pokušava zbrisati srpska prljava uloga okupatora, a samim tim i crnogorski subjektivitet u Trinaestojulskom ustanku.
<h2>POKUŠAJ DEMONIZACIJE SUPROTSTAVLJANJA SRPSKOJ HEGEMONIJI</h2>
Dodatno, karakterisanjem deklaracije koja je donijeta 12. jula „težnjom ka separatizmu“ između redova se opasno implicira da je svaki zahtjev za crnogorskom nezavisnošću sam po sebi fašistički, a ta teza im služi i za diskreditaciju savremenih crnogorskih državotvornih ideja.
Pored toga, Sekula Drljević, politički lider crnogorskih federalista i separatista koji je isprva svoje djelovanje bazirao na protivljenju srpskoj aneksiji Crne Gore 1918. godine, u filmu se poredi sa Antom Pavelićem - vođom ustaškog pokreta koji je predvodio genocidni režim NDH koji je odgovoran za smrt stotine hiljada ljudi - i to uz tvrdnju da je bio zamišljen kao crnogorski pandan ustaškom poglavniku, tj. da je Crna Gora 1941. trebalo da bude fašistički protektorat sličan NDH.
Kolaboracija Drljevića sa fašistima ostaje fakat - ali se on u ovom filmu demonizuje kao ustaški pandan - iako nikad nije imao oružane snage, niti sprovodio represiju nad bilo kakvim civilima - dok su, sa druge strane, mnogi četnički komandati, poput Pavla Đurišića i Draže Mihailovića, sarađivali sa Italijanima i nacistima - i to ništa manje - nego mnogo više.
Samim tim je jasno da je Drljević, koliko god bio sporan, tvorcima ovog filma poslužio isključivo da bi zalaganje za crnogorsku državnost prikazali kao oličenje fašizma - što im onda i omogućava pravdanje narativa u kojem je jedino čista opcija prosrpska - a sve drugo izdajničko. Zato njegovo poređenje sa Pavelićem služi samo kao alat za brisanje legitimiteta crnogorskih političkih pokreta koji su se suprotstavili srpskoj hegemoniji.
Svime time se pokušava zatvoriti prostor za bilo kakvu diskusiju o crnogorskoj državnosti - jer ako je svaka priča o nezavisnosti fašizam - onda je, valjda, jedina antifašistička opcija ostanak u velikosrpskoj dimenziji.
<h2>,,PRANJE“ ČETNIČKOG POKRETA&nbsp;</h2>
Iako su saradnja četničkog vođe Draže Mihailovića sa okupatorskim silama i masovni zločini nad civilima koji su se suprotstavljali kolaboraciji neupitni, nepobitni i jasni, u filmu se pokušalo ,,pranje” četničke biografije, predstavljajući kolaboraciju četnika Pavla Đurišića sa Italijanima kao - „reakciju na komunističke zločine“.
Tako naratorka kaže da su komunistički zločini „prouzrokovali odluku četnika da sklope ratni sporazum sa Italijanima - sa ciljem uništenja komunista“. Koji su to zločini komunista 1941. godine natjerali četnike na kolaboraciju sa fašistima Pircija Birolija - nije objašnjeno. Očito jer nije se mogla isfabrikovati ,,nova istorija”.&nbsp;
A kako to u propagandnim uratcima obično i biva, jedan narativ temelj je za drugi - pravdanje četnika brzo vodi i do rusofilije koja se silu na sramotu predstavlja kao oličenje crnogorskog mentaliteta.
- Važan faktor motivacije među borcima NOB-a, naročito Crnogorcima, bila je privrženost Moskvi koja je, sem iz ideoloških razloga, proisticala iz tradicionalnih i ratničkih spona prethodnih stoljeća. Još od 18. vijeka osnovni elementi crnogorske državnosti obrazovanja i duhovnosti uživali su jedinu podršku u Rusiji. Poznata krilatica „sa Lovćena kliče vila, oj Rusijo majko mila“ bila je dio mentaliteta mladih partizana. Ne treba da nas čudi što je samo u Crnoj Gori ustaljeni partizanski pozdrav „smrt fašizmu sloboda narodu“ dijelom zamijenjen sa „crvena armija je s nama pobjeda je naša“ - navodi naratorka, dramatično falsifikujući istoriju, sve radi predstavljanja Crnogoraca kao „pravoslavnog“ kulturnog i ideološkog svijeta koji prirodno gravitira ka Srbiji i Rusiji.&nbsp;
Time su u ovom filmu zanemareni i zbrisani svi temelji crnogorskog građanskog i sekularnog identiteta, a trenutno stanje u državi i neophodni otpor srpsko-ruskom uticaju između redova upakovani u izdaju sopstvenog karaktera.&nbsp;
<h2>„DRUGOSRBIJANCI“ I „MONTENEGRINI“</h2>
Ne čudi što je jedan od sagovornika u ovom uratku, pored predstavnika Istorijskog instituta i Milana Kneževića i srpski istoričar, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i jedan od ideologa velikosrpskog projekta, Čedomir Antić, koji docira o tome kako u Crnoj Gori „nema drugosrbijanaca“.
- Svi drugosrbijanci su postali montenegrini. To je vrlo zanimljivo i govori da je to jedinstvena zemlja. Bila je srpska, danas više nije. Toliko su netolerantni ti ljudi da ne priznaju srpstvo - govori Antić.
Nijesu anonimni autori ovog filma ni prvi ni jedini koji su pokušali lansirati tezu o tome da je crnogorski identitet tvorevina nekadašnjeg komunističkog vođe Milovana Đilasa.&nbsp;
- U jugoslovenskoj javnosti toga vremena nerijetko je bilo zastupljeno stanovište o Đilasu kao tvorcu crnogorske nacije - neki će reći jedne izrazito anti-srpske pojave i dezintegrativnog faktora u odnosu na srpski nacionalni korpus. Sa današnjeg aspekta, postavlja se pitanje da li je to baš tako. Đilasovo nacionalno opredjeljenje bilo je u većem dijelu života nesumnjivo srpsko. O tome govore njegova centralna literalna djela - navodi naratorka.
Na to se nadovezuje Antić koji ističe da „vidimo da je on drugosrbijanac“, te da je „to srpstvo kod njega jako relativno“.
- Zvaničan stav Komunističke partije Jugoslavije prema crnogorskoj naciji nije bio još uvijek jasno i u potpunosti definisan. Crnogorsku naciju je trebalo, po stavu Komunističke partije Jugoslavije, u perodu pred izbijanje rata tek definisati i naučno objasniti. Iz tog razloga je to pitanje ostavljeno za poslije rata. A onda je ponuđeno najviđenijem Crnogorcu među komunistima da ga definiše i na neki način postavi kao model za novu naciju u novoj državi. Ta ličnost bio je Milovan Đilas...Iskustvo ovog rata govori da crnogorski narod, ne samo što je ustao protiv okupatora, nego je pošao i protiv onih struja koje su htjele da ga odvoje od Srba - govori naratorka.
Suština svih ovih navoda je ista: ubijediti Crnogorce da su zapravo Srbi - a kako to uvjerljivije učiniti nego reći da je upravo „tvorac nacije“ u biti Srbin - koji se samo radi partijskih interesa zalagao za crnogorstvo.
<h2>REHABILITACIJA DEVEDESETIH</h2>
Tokom cijelog filma konstanta je nametanje narativa da su crnogorska nacija i državnost produkt manipulacija i zavjere protiv srpstva - uz osporavanje svakog procesa koji je vodio do emancipacije naše države.&nbsp;
Tako Antić riječima da je „dugoročno pobijedila „nidologija“ koja je imala veliku sreću i u jugoslovenskoj državi učinila sve da odvoji Srbiju od Crne Gore“ samo učvršćuje korijene ratnih devedesetih - čiji krici, kroz pritiske i pokušaje podrivanja suverenosti - što iznutra - to i spolja, i danas odjekuju Crnom Gorom.
Dokaz za to je i tvrdnja da je uplivom hrvatskog nacionalizma u vrh crnogorskog dijela KP u potpunosti je narušen „revolucionarni moral čiji su nosioci bili upravo srpski komunisti“.&nbsp;
I više je nego jasno da se radi o grubom pokušaju kriminalizacije crnogorske državnosti i to kroz rehabilitaciju velikosrpske hegemonije čija je suština uvijek bila, i danas jeste, teza da su svi drugi identiteti na ovim prostorima devijantni, nepostojeći – odnosno izdajnički.
<h2>VELIČANJE AB REVOLUCIJE</h2>
U nastavku filma autori su se dotakli Antibirokratske revolucije nazivajući je „savršenim primjerom sadejstva između crnogorstva i srpstva“ - kao da nije riječ o politički dirigovanom puču tadašnjeg režima Slobodana Miloševića kojim je u Crnoj Gori instalirano njemu odano rukovodstvo radi namjere da kontroliše Predsjedništvo SFRJ - a što se nije moglo bez podrške zvanične Crne Gore.
No, ni ovo nije ništa novo, niti čudi, kada se uzme u obzir da je upravo DNP bio jedan od nosioca nastavka kontrarevolucije - odnosno litija 2020. godine. Obje kontrarevolucije su osmišljene i koordinisane iz Beograda, a nacionalizam i navodna ugroženost crkve iskorišteni za vraćanje Crne Gore u velikosrpski kolosjek i ostvarenje njihovih interesa.&nbsp;
Obje su, u konačnom, imale razarajući efekat po crnogorsko društvo i demokratski razvoj.
<h2>VOZ I ŠINE</h2>
Završni dio filma kulminira otvorenim poricanjem i omalovažavanjem savremene državnosti Crne Gore i referendumske volje.
- Riječi i nedjela Štedimlije i Drljevića referendumski su nadglasale borbu naših predaka koji su živote dali boreći se protiv tekovina 12. jula. Iako je 13. jul i danas Dan državnosti Crne Gore - on je nažalost samo broj na zidnom kalendaru, odmah pored slavske ikone kod onih koji je još uvijek imaju. Nerijetko u narodnoj skupštini i u javnosti možemo da čujemo kako se mnogi pozivaju na narodno-oslobodilačku borbu, istrajavanje na himni koja predstavlja ništa drugo do plagijat ratnog zločinca Sekule Drljevića. Priča o precima koji su se borili za slobodu trebalo bi da nam daju danas zajednički put i pravac kojim treba da idemo - navodi naratorka u završnom dijelu.
Nastavlja dociranjem o odnosu crnogorstva i srpstva.&nbsp;
- U našoj državi se najbolje oslikava kroz metaforu kolosjeka: jedno bez drugog ne može da funkcioniše, odnosno voz ne može da nastavi dalje. Potreban je balans jer zabluda je da vlak može zamijeniti voz i da je povijest važnija od istorije. Moramo biti svjesni riječi naših predaka, ne smijemo doživjeti sudbinu Kajina i Avelja, jer braća su braća čak i kada se posvađaju jer ako se odreknemo prošlosti nećemo imati ni budućnost - govori naratorka.
Ova metafora ne znači nikakvo „pomirenje“ niti simboliše bratstvo - već podređenost. Voz predstavlja Crrnu Goru - koja, prema njihovom poimanju, ne može ići bez šina - odnosno Srbije.
Tako je napravljen puni krug: u samoj završnici je potvrđeno da je glavna vodilja ovog uratka upravo nastavak diskursa i velikodržavnih pretenzija koje su 1918, ali i devedesetih započele oružjem, a u 21. vijeku nastavljene sofisticiranijim sredstvima - prije svega institucionalnom revizijom istorije.

DNP i Adria TV revizionistički dokumentarni film o 13. julu iskoristili da još jednom nametnu narativ da su Crnogorci Srbi koji treba da se vrate sebi

Incident koji se odigrao juče u selu Gornje Zaostro kod Berana, tokom uklanjanja spomenika zločincu Pavlu Đurišiću, kada su fizički i verbalno zlostavljani novinari imao je elemente linča, a država je pokazala da nema stvarnu kontrolu nad tim prostorom, opisao je Pobjedin novinski fotograf Stevo Vasiljević za Televiziju E dramatične trenutke koje je doživio, zajedno sa kolegama Borisom Pejovićem i Balšom Rudovićem iz Vijesti.
Kako je naveo, jutro na lokaciji proteklo je mirno, uz korektan odnos domaćina. No, po povratku iz Berana, kada je počelo uklanjanje biste situacija je eskalirala.
- Na platou gdje smo ranije normalno radili, masa je krenula ka nama. U jednom trenutku to je bilo na ivici linča. Ljudi su nas vrijeđali, gurali, prijetili. Meni je jedan čovjek razbio kameru pivskom bocom, pa pokušao da me udari po glavi. Drugi, stariji muškarac, zaletio se na mene s nožem. Svi su bili naoružani, masa bez kontrole. U takvim uslovima prestajete da izvještavate i pokušavate da se zaštitite - kazao je Vasiljević.
On tvrdi da je incident mogao da bude spriječen u nekoliko sekundi, jer su, prema njegovim riječima, kontrolu nad događajem imali sveštenici, a ne državne institucije.&nbsp;
- Oni su faktički određivali šta se može, a šta ne. Da je sveštenik, s kojim smo ujutro ljubazno razgovarali, prišao i rekao ‘stanite da vidimo što se dešava’, masa bi stala. Ali on se povukao. Saruman kad kaže ‘kreni’, Orci krenu. Kad kaže ‘stani’, Orci stanu. Tako je to izgledalo - opisao je.
Vasiljević smatra da incident pokazuje ozbiljan problem – da izvršna vlast ne kontroliše dio teritorije Crne Gore, te da se više apsolutno ne osjeća bezbjedno jer predstavnici izvršne vlasti ne mogu garantovati bezbjednost na teritoriji države.
- Ako ja, kao novinar sa decenijama iskustva i akreditacijom u svim državnim organima, treba da tražim od sveštenog lica ‘blagoslov’ da bih radio, onda to znači da oni kontrolišu taj prostor. Država tu ne važi. Pravila ponašanja određuju sveštena lica - rekao je Vasiljević.
On je povukao paralelu sa situacijama u kojima države izgube suverenitet nad dijelom teritorije.&nbsp;
- Kao što Ukrajina nema kontrolu nad Krimom, tako i ovdje, kad prođete tunel kod Kolašina, čini mi se da država više nema kontrolu. To je poraz institucija. Odluke tamo donose druge organizacije, ne izvršna vlast – kazao je Vasiljević.
On je kritikovao i odsustvo policije tokom događaja.&nbsp;
- Na događaju koji je zabranjen, nije bilo nijednog policajca. Kada nema policije kada prijeti ozbiljna eskalacija, To je još jedan dokaz da tamo država nema kontrolu – kazao je on.&nbsp;
Vasiljević je upozorio da situacija u kojoj građani i novinari počinju sami da organizuju svoju zaštitu vodi u anarhiju.&nbsp;
- Ako ja moram da razmišljam kako da se sam zaštitim na događaju u Crnoj Gori, to znači da država ne funkcioniše. Ipak, nastaviću da izvještavam, jer je to jedini način da ti prostori jednog dana postanu sigurni – poručio je Vasiljević.

Vasiljević: Na sjeveru Crne Gore država nema kontrolu, odluke tamo donose druge strukture

Postupci čelnika bezbjednosnog sektora Crne Gore pokazuju - iz dana u dan, od slučaja do slučaja - da su Demokrate uspjele u naumu da potpuno razruše temelje sistema!&nbsp; Nakon još jednog pokušaja likvidacije u Budvi, na bazenu luksuznog rizorta u Miločeru u sred dana, dva dana docnije novi mučan događaj: u Gornjem Zaostru kod Berana, kada umalo nijesu – pred licem crnogorskih policajaca - ličnovani fotoreporteri Pobjede i Vijesti Stevo Vasiljević i Boria Pejović i novinar Vijesti Balša Rudović...&nbsp; Iz policije, nakon svega, uobičajene floskule da se ,,preduzimaju intenzivne mjere i radnje“, ali ni riječi o – odgovornosti.&nbsp; A teško je povjerovati da se nije mogao predvidjeti scenario koji se desio pri pokušaju ponovnog podizanja spomenika četničkom koljaču i ratnom zločincu Pavlu Đurišiću: sve je danima najavljivano bez zazora, a četničko saborovanje i izbor novih četničkih vojvoda najavljen i sponzorisan u srpskim medijima u Crnoj Gori i promovisan na drštvenim mrežama.&nbsp; Tako da ispada da jedino vršilac dužnosti direktora Uprave policije Lazar Šćepanović, šef Centra bezbjednosti sjever Haris Đurđević i šef beranske policije Željko Babović nijesu znali što se sprema u selu Gorne Zaostro. I valjda zato nijesu uradili ništa od onoga što su im nalagali zakon i policijski protokol?!  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250809150828_e873773a0ca9813a4212df265b1e7d6c4fa8aa87c2b0115ca261958c7d506fe8.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250809150828_e873773a0ca9813a4212df265b1e7d6c4fa8aa87c2b0115ca261958c7d506fe8" data-rendition-name="original" width="1250" height="600" loading="lazy" alt="Đurđević i Šččepanović"> <figcaption>Nijesu uradili ništa od onoga što su im nalagali zakon i policijski protokol: Haris Đurđević ii Lazar Šćepanović</figcaption> </figure>  <h2>ANB i UPRAVA POLICIJE: SARADNJA KOJE NEMA?&nbsp;</h2> Ukoliko šefovima bezbjednosnog sektora nije bila namjera da ignorišu protokole i procedure i na taj način omoguće organizatorima da izvrše svoj plan, onda se dokumentovano može zaključiti da su pokazali - neznanje i nesposobnost. To pokazuju i osnovni postulati policijskog operativnog rada. Dakle: pripreme za četnički skup koji je bio najavljen, baš kao što je bilo najavljeno kršenje zakona, morale su da budu operativno praćene. Izvori Portala ETV iz bezbjednosnog sektora tvrde da upravo u Gornjem Zaostru često borave neki od pripadnika Agencije za nacionalu bezbjednost i Uprave policije, pa djeluje nevjerovatno da cijela akcija pripreme i logistike prođe ispod radara bezbjednosnih službi. Resursa je, dakle, bilo. Izostala je politička volja, ali i saradnja sektora bezbjednosti.&nbsp; Očito da vrh ANB nije informisan – ili nije želio da zna - o kretanju i postupcima osoba koje su učestvale u planiranju, izradi i krijumčarenju spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurušiću u Crnu Goru.&nbsp; Međutim, crnogorska javnost ima pravo da zna: što je Agencija za nacionalnu bezbjednost uradila kako bi spriječila događaj koji ima direktne implikacije po nacionalu sigurnost i koji je, što je bilo i očekivano, postakao vjersku i nacionalnu netrpeljivost i političke tenzije u državi?&nbsp; Ukoliko je ANB imala ove informacije i proslijedila ih policiji, onda je ona svoj posao završila.&nbsp; Zato se roje brojna druga pitanja, važna za bezbjednost države, ali i budućnost Crne Gore, kandidata za članstvo u Evropskoj uniji.&nbsp; Dakle, u svjetlu zaoštravanja saradnje između ANB i Upave policije, naročito nakon aktivnosti vrha Demokrata Alekse Bečića koji kontolišu bezbjednosni sektor – pitanje je kako se posljednjih mjeseci obavlja razmjena informacija između dvije službe?  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250103080152_e1bfe7d75126d7a4257828f21ec44dc85871b59c17ead58644eeff92ce7af6c8.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250103080152_e1bfe7d75126d7a4257828f21ec44dc85871b59c17ead58644eeff92ce7af6c8" data-rendition-name="original" width="1424" height="800" loading="lazy" alt="Šćepanović Šaranović"> <figcaption>Demokrata Alekse Bečića kontolišu bezbjednosni sektor(Photo: Portal ETV/D.M.)</figcaption> </figure>  <h2>JE LI BILO DILA POLICIJE SA CRKVOM SRBIJE?</h2> Ali, to je samo djelić priče o tome kako je zakazao bezbjednosti sektor: Uprava policije je adresa sa koje javnost Crne Gore očekuje mnogo odgovora. Prije svega: da li je okupljanje bilo prijavljeno shodno Zakonu o javnim skupovima i što je tim povodom preduzeto? S obzirom na to da je jedna osoba uhapšena zbog sumnje da je počinila krivično djelo, postavlja se novo pitanje - zašto policija nije sprovela službene radnje uviđaja i dokumentovanja spomenka kao predmeta kojim je izvršeno to krivično djelo čime bi bili obezbijeđeni dokazi za potrebe krivičnog postupka?&nbsp; Osim toga: zbog čega policija nije procesuirala osobe koje su, u noći između 7. i 8. avgusta, navodno spriječili policijske službenike da obave uviđaj čime su počinili krivično djelo - sprečavaje službenog lica u vršenju službene dužnosti?&nbsp; To otvara još jedno, vrlo osjetljivo, pitanje: da li je povlačenje policije u noći između 7. i 8. avgusta bio dio tajnog dogovora nekoga iz vrha Uprave policije sa organizatorima četničkog okupljanja – da se spomenik ukloni tek nakon što ga mitropolit Crkve Srbije Ostojić „osvješta“ i potom ostavi na sigurnom, u obližnjoj crkvi. Jer, teško je objasniti da čelnici Uprave policije, prvenstveno načelnik regionalnog centra Đurđević i načelnik Odjeljenja bezbjednosti Babović nijesu bili u stanju obaviti prostu bezbjednosnu procjenu rizika po narušavanje javnog reda i mira. I shodno tome, bilo je osnovano očekivanje da se donese precizan plan postupanja, angažovanje dovoljnog broja službenika sposobnih da obave, kako se to kaže, službene radnje.&nbsp; <h2>NESHVATLJIVI PROPUSTI&nbsp;</h2> Izvor Portala ETV iz bezbjednosnog sektora naglašava da je, u skladu sa situacijom, morala biti angažovana Interventna jedinica Odjeljenja bezbjednosti Berana, a ukoliko bi bilo potrebno i Posebna ili Specijalna jedinica polcije s obzirom da lokalna ili nije htjela, ili nije imala kapacitete da sprovede zakon i obavi službene radnje. Naš sagovornik dalje tvrdi da je za ovakve skupove koji su bezbjednosno rizični i koji mogu izazvati nacionalnu, građansku i vjersku netrpeljivosti i za koje se, na osnovu strukture učesnika može pretpostaviti da može doći do nasilja, izvršenja prekršaja i krivičnih djela, obavezna takozvana planska postavka službe. Ne treba biti eskpert: izostalo je profesionalno postupanje dvojice rukovodilaca, kao što nije bilo adekvatne reakcije čelnika Uprave policije Lazara Šćepanovića.&nbsp; -Policija mora biti postavljena na licu mjesta prije učesnika skupa kako bi preventivo kontrolisala situaciju. Obavezno je operativno pokrivanje užeg i šireg područja mjesta događaja, što je zadatak inspektora kriminalističke policije i operativaca ANB. Obavezo je prisustvo saobraćajne policije na svim pravcima koje vodi prema mjestu dešavanja kako bi kontrolisali vozila - kazao je sagovornik Portala ETV sa višedecenijskim iskustvom u bezbjednosnom sektoru. Prema njegovim riječima, na licu mjesta trebalo je da bude najmanje 20 pripadnika Intereventne jedinice i drugih službenika redovnog, uniformisanog sastava Odjeljenja bezbjednosti Berane i Regionalnog centra Sjever. Obavezno je bilo i snimanje ovog skupa u cilju dokumentovanja prekršaja i krivičnih djela. Takođe, shodno bezbjednosnoj procjeni u rezervi je trebalo da budu pripadnici PJP i SJP u slučaju da redovni sastav nije u mogućnosti da obavi zadatke. I na kraju, dodaje naš sagovornik, obavezno je bilo prisustvo Komunalne polcije, Vatrogasne jedinice i službe Hitne pomoći koje se angažuju na zahtjev lokalne policije. -Neshvatljivo je zašto nijedna od predviđenih stavki, bar se takav utisak mogao steći na osnovu informacija u javnosti, nije ispunjena. Radi se ili o elementarnom neznanju ili o namjeri da se ignorisanjem da podrška održavanju skupa i određenim osobama omogući vršenje krivičnih djela. Posebno je pitanje zašto dvojica prisutnih policajaca nijesu reagovali i zaštitili novinare, zašto nije spriječeno nasilje i zašto napadači nijesu odmah lišeni slobode zbog više krivičnih djela i prekršaja – kazao je sagovornik. <h2>,,KONTROLA ŠTETE“&nbsp;</h2> Naknadna hapšenja počinilaca, ljudi koji su praktično oteli fotoreportera Pobjede i Rojtersa, iskusnog profesionalca Steva Vasiljevića, potom ga maltretirali gotovo pun sat u šatoru – samo je Šćepanovićevo bježanje od istine, pokušaj prikrivanje nastale štete.&nbsp; Jer, ne treba zaboraviti: Stevo Vasiljević, Boris Pejović i Balša Rudović danas su živi, zahvaljujući reakciji par prisebnih ljudi iz četničke ekipe koja je slavila Pavla Đurišića, a uprkos crnogorskoj policiji, koja nije reagovala! To je zastrašujuća istina koja bi morala da proizvede posljedice: ne ostavke ili naknadnu pamet, već smjene odgovornih za to što je zakazao crnogorski bezbjednosni sektor.&nbsp; Da Crna Gora ima odgovornu Vladu, premijer Milojko Spajić, osim bljutavih saopštenja o ,,nedopustivom napadu na novinare“, morao bi da posegne za smjenama odgovornih za državnu sramotu u selu Gornje Zaostro. A valjalo bi, konačno, da predsjednik Vlade i lider Pokreta Evropa sad javno objasni – da li je, kada je govorio o ,,neodgovornim sveštenim licima“ mislio na svog rođaka Metodija Ostojića?&nbsp; Očigledno je previše pitanja na koje nema odgovora o događaju u selu Gornje Zaostro. Tačnije: nema zvaničnog odgovora, kao što nema ljudskog osjećaja za preuzimanje odgovornosti.&nbsp; &nbsp; &nbsp;

Tag: poziv-na-okupljanje-12-avgusta-pravda-za-zrtve-tragedija

Crnogorsko Američka Asocijacija Cetinje: Biraj - pravda za 23 žrtve ili saučesništvo u tišini

Šestog avgusta, navršene su četiri duge godine od ustoličenja Borisa Bobija Raonića za prvog čovjeka nacionalne medijske kuće, zvane Javni servis

Milatović: Duboko poštujem istrajnost porodica žrtava koje svakoga dana na Kruševom ždrijelu mirno protestuju i traže ono što im država duguje

Zbog velikog požara isključena struja i voda u Piperima

Đurašević: Nije kriza mladih – već kriza politike prema mladima

PRATITE TVe UŽIVO