Ruska crkva je vjekovima bila moćni ideološko-politički aparat svakog režima u Kremlju i najčešće se kroz istoriju nije previše trudila da ostavi drugačiji utisak. I danas je ruska državna crkva lišena čak i privida hrišćanskih vrlina i svojim ekstremnim stavovima, pozivima na istrebljenje Ukrajinaca, predstavlja samo propagandnu osnovu i polugu za učvršćenje legitimiteta kriminalnog režima ruskog predsjednika Vladimira Putina – ocijenio je u intervjuu za Portal ETV istoričar i viši naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu Milivoj Bešlin.
Naš sagovornik je, komentarišući izjavu patrijarha Ruske pravoslavne crkve Kirila, koji je 29. novembra na plenarnoj sjednici 26. Svjetskog ruskog narodnog sabora kazao da „nema potrebe raspirivati strah oko nuklearnog oružja jer se hrišćani ne boje smaka svijeta“, naveo da ovakve izjave služe tome da normalizuju rat i ubijanje, da normalizuju prisustvo smrti i svijest o bezvrijednosti ljudskog života u svakom domu u Rusiji. Ipak, kako ističe, nacije i nacionalizmi pokretači su ratova, religije su u drugom ili trećem planu.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="//cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fsvijet%2Fruski-patrijarh-o-nuklearnom-oruzju-hriscani-se-ne-boje-smaka-svijeta&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
Portal ETV: Kako komentarišete izjavu ruskog patrijarha, posebno u svjetlu činjenice da je predsjednik Rusije Vladimir Putin ažurirao nuklearnu politiku te zemlje nakon što je administracija Sjedinjenih Američkih Država, na čelu sa odlazećim predsjednikom Džoom Bajdenom, nedavno dovzolila Ukrajini da ispaljuje rakete dugog dometa na teritoriju Rusije?
BEŠLIN: Kontinuitet ruske istorije predstavlja povezanost crkve i države, odnosno, vladara. Osim u vrijeme Lenjina i prvim godinama Staljinove vladavine, sve prije i poslije toga, crkva je predstavljala ili potporni stub ili jednu od glavnih pesnica samodržačkog režima, bilo da je riječ o apsolutističkoj monarhiji ili totalitarnoj republici. Ruska crkva je vjekovima bila moćni ideološko-politički aparat svakog režima u Kremlju i najčešće se kroz istoriju nije previše trudila da ostavi drugačiji utisak. I danas je ruska državna crkva lišena čak i privida hrišćanskih vrlina i svojim ekstremnim stavovima, pozivima na istrebljenje Ukrajinaca, predstavlja samo propagandnu osnovu i polugu za učvršćenje legitimiteta Putinovog kriminalnog režima. Dakle, sa jedne strane crkva ima zadatak da legitimiše vlast, da poziva ugnjetene i represirane građane na poslušnost, dok sa druge strane, njen je zadatak da normalizuje stanje rata i da stvori privid da desetine hiljada besmislenih pogibija tokom agresije na susjednu Ukrajinu imaju neki viši cilj i smisao. U tom kontekstu, možemo reći da je uloga ruske državne crkve najdirektnije saučesništvo u činjenju, slavljenju i opravdavanju zločina, kao i u stvaranju ideološke i legitimacijske osnove za režim koji je agresivne ratove protiv susjeda, ksenofobiju i mržnju učinio ne samo mogućim nego i konstantnim modusom jedne tragične i u suštini terorističke politike.&nbsp;
PORTAL ETV: Može li se ovakva izjava o hrišćanskom prihvatanju smrti tumačiti i kao eventualna priprema za upotrebu nuklearnog oružja, u kontekstu opravdavanja takve odluke u očima ruskog vjerujućeg naroda?
&nbsp;BEŠLIN: Ova i slične izjave ruskog patrijarha i drugih crkvenih velikodostojnika služe tome da normalizuju rat i ubijanje, da normalizuju prisustvo smrti i svijest o bezvrijednosti ljudskog života u svakom domu u Rusiji. U tom kontekstu, u pravu ste, to može biti i mentalna i psihološka priprema za upotrebu nuklearnog oružja i strašne posljedice koje bi to moglo da izazove. Već sama činjenica da se o tome svakodnevno priča u ruskim propagandnim medijima, a trenutno samo takvi postoje... Da o tome govore najviši državni činovnici i crkveni velikodostojnici, znači da se građani Rusije pripremaju na najgore. I da moraju biti spremni da krajnje iracionalne i ubilačke poteze svoga režima prihvate ćutke i mirno kao neminovnost, „višu silu“ i zauzmu prema tome stav kao da je riječ o prirodnoj nepogodi. Što je više saučesnika u zločinima nad Ukrajinom, među običnim Rusima, to će režim biti uspješniji i legitimniji. Propagandna djelatnost crkve je tu nezamjenjiva. I takva crkva je odavno napustila svoju tradicionalnu ulogu i prešla, čak i po njihovim kanonima, u čistu etnofiletističku jeres ili etnoreligijsko, odnosno, nacional-političko djelovanje.
PORTAL ETV: Nije prvi, a sigurno ni posljednji put, da se religija koristi kao svojevrstan štit i opravdanje za eventualnu ovozemaljsku patnju i krvoproliće. Religija se, kroz istoriju, vrlo često upotrebljavala kao prva linija odbrane u rukama političara. Ipak, bilo bi razumno pretpostaviti da u 21. vijeku, uzimajući u obzir izučavanje istorije i prepoznavanje matrica, ovakvi uticaji ne bi mogli biti dalekosežni.&nbsp;
Kakvo mišljenje imate Vi o ovome? Koliko smo daleko odmakli od takvih trendova u ovom globalizujućem i prividno naprednom svijetu, uzimajući u obzir da „tradicionalnost“ ipak diktira iz sjenke, o čemu, barem na površini, svjedoče društvena istraživanja o religioznosti mladih, a i politička kretanja na tlu evropskog kontinenta?
BEŠLIN: Ne bi trebalo da nas zavara tehničko-tehonološki progres. Imamo daleko više mogućnosti i to neslućenih u odnosu na naše pretke, ali ljudski mozak, društveni karakter i etički principi nisu se puno promijenili, niti su evoluirali u odnosu na ranija vremena. Kada je riječ o političkoj orijentaciji i društvenoj svijesti – one su vrlo često išle i retrogradnim putanjama. Pogledajte stepen (de)sekularizacije ili stepen vakcinacije u Crnoj Gori, odnos prema pravu žene da odlučuju o svom tijelu ili neke druge vrijednosne orijentacije građana Crne Gore, pa ćete vidjeti jednu brzometnu regresiju posljednjih četiri, pet godina. Možemo da uzmemo kao primjer i Avganistan i položaj žena ili kritičkih glasova nakon povratka talibana na vlast. Da ne pominjem Iran... Svako može danas da pronađe na internetu slike Teherana prije Homeinijeve islamske revolucije 1979. i današnje slike, bezmalo, pola vijeka kasnije. Uostalom, kako izgleda vlast organizovane religije kao političkog faktora u Iranu mogli smo da vidimo prije dvije godine u prvoj ženskoj pobuni koju je režim zvjerski i u krvi ugušio. Naposljetku, tek ćemo vidjeti kako će, kada je riječ o „tradicionalnim“ vrijednostima, izgledati najrazvijenija zemlja na svijetu – SAD nakon januara sljedeće godine.&nbsp;
<blockquote>&nbsp;Ipak, totalitarni i autoritarni režimi, neki novi fašizam u 21. vijeku, nasuprot ovim idealima, brutalno manipulišu i negiraju sve principe humanosti, otvoreno zagovarajući nuklearne obračune, obećavajući smak svijeta i uništenje ljudske civilizacije. Takvi varvarski i monstruozni režimi biće najcrnjim slovima upisani u istoriju čovječanstva i najviše će štete donijeti narodima i društvima koje drže u ropstvu</blockquote>
PORTAL ETV: Ruski patrijah kaže da je „lakše manipulisati osobom lišenom duhovnog svijeta“. Kakvo Vi mišljenje imate o ovome, ako pođemo od tačke odvajanja duhovnosti i religioznosti, kao i zapažanja da je, možda ironično, lakše manipulisati religijskom dogmom?
BEŠLIN: Ljudima odanim dogmi najlakše je manipulisati. Racionalnoj osobi, onoj koja sumnja i kritički misli o svijetu oko sebe, zaista, nije lako podvaliti propagandu i tezu bez argumenta. To je ključna razlika između nauke i religijske dogmatike, kao i razlog zbog čega ne može postojati „vjeronauka“. Ili je vjera ili je nauka – one se isključuju. Religijska dogma podrazumijeva slijepo vjerovanje, poslušnost, dok nauka podrazumijeva, na prvom mjestu, sumnju i odbacivanje bilo kakvog apriorističkog vjerovanja. Zbog toga religijska dogma, kao i ideologija, unaprijed ima gotove odgovore na sva pitanja, a prije svega ona egzistencijalna, dok nauka u svojoj sumnji za odgovorima traga i lišena je zaokruženih sistema i gotovih modela. Naposljetku, znači li to da ako neko ne vjeruje u instituciju ruske ili srpske državne crkve, mora nužno biti lišen svake duhovnosti?! Naravno da ne! Duhovnost, ona istinska i iskrena teško da stanuje pod zlatnim kupolama Hrama Hrista Spasitelja u Moskvi ili Hrama Svetog Save u Beogradu. Tamo stanuju moć, sila i razmetljiva raskoš. I za mene ključno pitanje: kako je moguće da najviše zločina prema civilima i bližnjima čine oni koji se najviše pozivaju na crkvene poglavare i institucije?
PORTAL ETV: Ako pođemo od pretpostavke da je obrazovanje i informisanost vid otpora religijskom fundamentalizmu, kako gledate na ove izjave posebno u jednom autoritativnom društvu i državi, kao što je Rusija?
BEŠLIN: Autoritarnost je vjekovna ruska tradicija. Konstantni su pokušaji stvaranja države bez društva, odnosno države koja bi bila podudarna sa društvom, a to je osnovni princip svakog, pa i ruskog apsolutizma i totalitarnosti. U takvom sistemu, osim cara ili predsjednika – samodržca, svi drugi su potčinjeni službenici, pa je to i patrijarh državne crkve. Nema suštinske razlike između državnih službenika koji stoje na čelu različitih institucija. Uloga im je ista, jedinu distinkciju predstavlja to što nose različite „uniforme“, zavisno od pozicije na koju su postavljeni. Uloga im je dvostruka: jačanje autoriteta cara/predsjednika samodržca i apologija svemoći države nad građaninom, pojedincem. I dok su SAD nastale na principu stabilnih institucija, ravnoteže i podjele vlasti (checks and balances) i prevladavanju racionalizma, odnosno, zdravog razuma (common sense), u Rusiji je vjekovima prevladavalo iracionalno i odsustvo institucija koje su mijenjali snažni pojedinci. Da bi takav sistem opstajao, bilo da je kapitalistički ili socijalistički, morali ste interes pojedinca ili najuže političke grupe da uvijate u „duhovnost“ i podvrgnete određenim magijskim radnjama. U takvim okolnostima, informisanost i obrazovanje, koje podrazumijeva kritičko mišljenje, padali su kao žrtva potrebe da se iracionalni i na pojedincu zasnovani sistem održava.
PORTAL ETV: Koje primjere iz istorije, bliske ili dalje, biste Vi izdvojili kao paralelu ovome čemu svjedočimo danas, ako znamo da je za vrijeme Drugog svjetskog rata Katolička crkva bila važna karika za približavanje Hitlerove politike stanovništvu, ili ako se na primjer sukob između Izraela i Palestine, ali i Libana, posmatra kroz prizmu religija – judaizma i islama.
BEŠLIN: Ako bismo se vraćali u prošlost, religijski obrazac je bio uzročnik ogromnog broja ratova, prije svega u evropskoj istoriji. Religija je, prije nacije, bila osnovno sredstvo identifikacije, ali i političke legitimacije, zbog čega su ljudi bili spremni da masovno žrtvuju i svoje i živote drugih ljudi. Nesumnjivo je jedan od najgorih ratova u istoriji našeg kontinenta Tridesetogodišnji rat (1618-1648) koji je bio dominantno vjerski rat koji je u pojedinim djelovima srednje i zapadne Evrope ostavio pravu pustoš. Od 19. vijeka i istorijske pojave nacija, kao fenomena „sekularne religije“, crkve i vjerske organizacije gube političku lagitimaciju i dotadašnji značaj. Organizovana religija seli se sve više u sferu privatnosti, jer su moderna društva 19. i 20. vijeka prolazila kroz intenzivnu sekularizaciju. Čak i značaj globalno moćne katoličke crkve nije bio presudan u Drugom svjetskom ratu, iako taj primjer, s pravom navodite, jer je papa Pije XII, nerijetko nazivan i „Hitlerovim papom“, imao kontroverznu ulogu u dešavanjima tokom „totalnog rata“ od 1939. do 1945. da bi nakon rata upravo katolička crkva, organizacijom „pacovskih kanala“ učestvovala u skrivanju ratnih zločinaca. S druge strane, aktueni krvavi sukobi i zločini u Gazi, djelo su prije svega suprotstavljenih nacionalizama, a ne nužno religija. Uostalom, aktuelni rat u Ukrajini, izazvan ruskom agresijom, vode dvije najveće pravoslavne zemlje na svijetu. Takođe, aktuelni rat u Siriji uglavnom se, uz učešće Turske, vodi između muslimana. Tako da i dalje možemo reći da su nacije i nacionalizmi, kao ključni fenomeni političke legitimacije, pokretači ratova, dok su religije u drugom ili trećem planu.
PORTAL ETV: Kako običan pojedinac može da opstane u svijetu u kom je njegov uticaj podređen potrebama i interesima „viših sila“, a uloga u progresivnim društvenim promjenama svedena na minimum? Što misao da se „hrišćani ne boje smaka svijeta“ može donijeti običnom građaninu u svijetu neizvjesnosti?
BEŠLIN: Sekularizacija kao emancipatorski projekat moderne civilizacije, nosi i ideju individualizma i humanizma, kao ključnih elemenata oslobađanja ljudskog duha. Ne bi smio da postoji viši cilj od ljudskog života i njegove slobode, blagostanja i lične sreće. Danas smo neznatno bliže, nego prije 100 ili 200 godina, ostvarenju navedenih ideala, zapisanih u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina (1789) u Francuskoj revoluciji, američkoj Deklaraciji o nezavosnosti (1776), kao i Opštoj deklaraciji o pravima čovjeka u UN (1948). Ipak, totalitarni i autoritarni režimi, neki novi fašizam u 21. vijeku, nasuprot ovim idealima, brutalno manipulišu i negiraju sve principe humanosti, otvoreno zagovarajući nuklearne obračune, obećavajući smak svijeta i uništenje ljudske civilizacije. Takvi varvarski i monstruozni režimi biće najcrnjim slovima upisani u istoriju čovječanstva i najviše će štete donijeti narodima i društvima koje drže u ropstvu.&nbsp;

Jasmina Beharovic

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1084x550

thumbnail

Bešlin: Izjava Kirila da se „hrišćani ne boje smaka svijeta“ služi da normalizuje rat i bezvrijednost ljudskog života u svakom domu u Rusiji

Patrijarh Ruske pravoslavne crkve Kiril rekao je da nema potrebe raspirivati ​​strah oko nuklearnog oružja jer se hrišćani ne boje smaka svijeta.
Na plenarnoj sjednici 26. Svjetskog ruskog narodnog sabora patrijarh Ruske pravoslavne crkve Kiril I osvrnuo se na potencijalnu upotrebu nuklearnog oružja, prenosi Index.hr.
- Raspirivanje straha oko mogućih apokaliptičnih scenarija, pretjerani alarmizam i spekulacije o nuklearnom pitanju nisu korisni s duhovne tačke gledišta. Neprijatelj čovječanstva pokušava da posije tjeskobu u srca ljudi jer lakše je manipulisati osobom lišenom duhovnog svijeta… Ne treba se igrati sa svim tim jer hrišćani se ne boje takozvanog kraja svijeta. Čekamo Isusa, koji će doći u velikoj slavi, uništiti zlo i suditi svim narodima - poručio je Kiril.
Dodao je da to ipak ne znači da treba sjedjeti skrštenih ruku.&nbsp;
- Naprotiv, naša zemaljska misija je da budemo vojnici Gospodnji, da se odupremo zlu i branimo visoke moralne ideale. To je cilj u Rusiji - rekao je.
Kiril je zahvalio ruskim naučnicima na razvoju, kako ga je nazvao, „nevjerovatnog oružja“.
Iako je vrhovni vjerski poglavar, moskovski patrijarh često komentariše političke procese u zemlji uz podršku politike Vladimira Putina, podsjeća Index.hr.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 550px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 100%;"><iframe src="//cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fx.com%2Fnexta_tv%2Fstatus%2F1862102371196682316%3Fref_src%3Dtwsrc%5Etfw%7Ctwcamp%5Etweetembed%7Ctwterm%5E1862102371196682316%7Ctwgr%5Eba2d1829e88192f96337e5ec5ef59a5922aab11a%7Ctwcon%5Es1_&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Portal ETV

1250x600

Ruski patrijarh o nuklearnom oružju: Hrišćani se ne boje smaka svijeta

Rukometaši Mornara prvi su finalisti Kupa Crne Gore. 
 
Mornar je danas u Bemaks areni, u polufinalnom meču završnog turnira, savladao pljevaljski Rudar 28:23 i prvi put u klupskoj istoriji izborio plasman u finale Kupa. 
 
Barski tim do pobjede i finala vodio je Božidar Nikočević je sa sedam golova. 
 
Istakao se i golman Filip Junković sa 12 odbrana. 
 
U ekipi iz Pljevalja najefikasniji je bio Andrija Jokić sa sedam golova, dok je Dejan Čolović imao 15 odbrana. 
 
Rival Mornara u finalu biće bolji iz duela Lovćena i Budvanske rivijere, koji je zakazan za 18 sati.

Rukomet: Mornar 7 prvi finalista Kupa Crne Gore

Centar za građansko obrazovanje je, od svojih prvih prijedloga organizacije Vlade, iz 2016. godine, zagovarao model kompaktne i funkcionalne Vlade sa jednim potpredsjednikom. Posljednjim dostupnim nacrtom Zakona o Vladi predviđena su maksimalno četiri potpredsjednika. Međutim, danas imamo najglomazniju Vladu u Evropi – sa 32 člana i čak sedam potpredsjednika, saopštili su iz ove nevladine organizacije, podsjećajući da neki od potpredsjednika imaju preklapajuće nadležnosti, a svi zajedno mogu imati više od 30 savjetnika, pored administrativno-tehničkog osoblja i brojnih drugih privilegija koje uživaju.&nbsp;
CGO kroz seriju kratkih osvrta daje uvid u strukturu Vlade i što su aktivnosti, po zvanično dostupnim podacima, pojedinih članova našeg skupog aparata izvršne vlasti.
Podsjećaju da se prethodni osvrt odnosio na ministra bez portfelja Milutina Butorovića iz PES-a.&nbsp;
Nakon rekonstrukcije 44. Vlade, 23. jula 2024. godine, partije koalicije Za budućnost Crne Gore (ZBCG) – Nova srpska demokratija (Nova) i Demokratska narodna partije (DNP) – postale su i formalno dio izvršne vlasti na najvišem nivou, sa nekoliko ministara i potpredsjednika. Budimir Aleksić iz Nove imenovan je za potpredsjednika za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama, dok je Milun Zogović iz DNP-a preuzeo poziciju potpredsjednika Vlade za infrastrukturu i regionalni razvoj.
Jedna od prvih aktivnosti oba ova potpredsjednika bila je zvanična posjeta Beogradu i susreti za zvaničnicima Srbije. Aleksić se sreo sa ministrom kulture Nikolom Selakovićem, a Zogović je, zajedno sa partijskom koleginicom ministarkom Majom Vukićević, razgovarao sa predsjednicom Skupštine Srbije Anom Brnabić.
Većina Aleksićevih aktivnosti kasnije je bila protokolarnog karaktera, uključujući po jedan susret sa ambasadorima Velike Britanije i šefom Delegacije EU, kao i dva sa otpravnicom poslova NR Kine, predstavnicima Jevrejske zajednice i građanskim aktivistom Aleksandrom Sašom Zekovićem. Takođe, primio je delegaciju Srpskog nacionalnog savjeta Crne Gore (SNS CG), zatim predstavnike Organizacionog odbora nagrade „Prosvijetitelj“ i imao radnu posjetu Matici srpskoj u Crnoj Gori. Održao je i sastanak sa delegacijom Univerziteta Crne Gore (UCG) i Maksimom Vučinićem, predsjednikom OD COTEE (Crnogorski operator tržišta električne energije) u cilju intenziviranja saradnje UCG i privrede, kako je navedeno na sajtu. Tokom više od devet mjeseci, na sajtu Vlade zabilježeno je da je Aleksić imao 13 sastanaka sa nešto više od 10 različitih sagovornika. Takođe, najavljeno je da će od 21. do 27. maja boraviti u NR Kini, što mu je prvi službeni put poslije Beograda.
Stručnu podršku Aleksiću pružaju i četiri savjetnika – Zoran Dubljević, Dragan Vukić, Miljan Stanišić i Sanja Jokić. Njihove biografije, ka oni Aleksićeva, nisu dostupne javnosti na sajtu potpredsjednika Vlade. Pretragom se mogu naći podaci da je Dubljević završio engleski jezik, Stanišić sociologiju, a Vukić i Jokić pravo, uz naznaku da su Vukić i Jokić dugogodišnji funkcioneri SNP-a. Dodatno, u platformi za posjetu NR Kini pominje se kao njegov savjetnik mr Aleksandar Ćuković, koji nije naveden na samoj stranici kao dio stalnog savjetničkog tima. Pored toga, Aleksiću je na raspolaganju administrativno-tehničko osoblje.
Na drugoj strani, Zogović je, sudeći po zvaničnoj stranici, imao 16 aktivnosti, ako se izuzmu čestitke za dan Opštine Plužine, za novogodišnje i Vaskršnje praznike, saučešće državnom vrhu Srbije zbog tragedije u Novom Sadu i javno saučešće porodicama nastradalih, saučešće svim građanima Cetinja povodom tragedije na Cetinju, i najava gostovanja na RTCG. Tu su susreti sa britanskom ambasadorkom, ambasadorom EU u Crnoj Gori, otpravnicom poslova NR, a dodatno sa šefom regionalnog ekonomskog odjeljenja za Zapadni Balkan i francuskom ambasadorkom, kao i stalnom predstavnicom UNDP-a. Zogović je imao sastanke i sa predstavnicima Stalnog sekretarijata transportne zajednice, zajedno sa ministarkom saobraćaja Vukićević, radnu posjetu opštini Žabljak sa ministarkom Simonidom Kordić, a primio je i francusko udruženje poslodavaca MEDEF i imao sastanak sa delegacijom predstavnika građevinskih i infrastrukturnih azerbejdžanskih kompanija. Što se tiče događaja, Zogović je otvorio Evropsko prvenstvo u šahu u Petrovcu, govorio na konferenciji u Podgorici „Pojas i put“ oko saradnje Kine i zemalja centralne i istočne Evrope i prisustvovao potpisivanju ugovora između CEDIS-a i EBRD-a za finansiranje projekta CEDIS SCADA - Pametna digitalizacija. Takođe, predsjedavao je konstitutivnom i drugom sjednicom Koordinacionog tijela za usklađivanje i praćenje inspekcijskih nadzora.
Njegov savjetnički tim čine Milena Đurović i politički veteran Predrag Bulatović, čije biografije, kao i Zogovićeva, nijesu postavljene na sajtu, ali se pretragom može naći da je Đurović diplomirani politikolog. Dodatno, tu je i tehničko-administrativno osoblje.&nbsp;
Zvanični podaci sa sajta Vlade ukazuju da su aktivnosti oba ova potpredsjednika ograničene i uglavnom protokolarne, a što je u nesrazmjeri sa korišćenjem zaduženih službenih vozila iz Generalnog sekretarijata Vlade Crne Gore, marke Mercedes E280 (PGCG-298 - Aleksić i PGCG-302 - Zogović). Naime, ovim vozilima Aleksić i Zogović mjesečno su prelazili i do 5000 km, kao što je to bio slučaj sa Aleksićem u januaru 2025. godine, iako je tog mjeseca zvanično imao samo jedan sastanak u Podgorici – radnu posjetu Matici srpskoj. Dostupni putni nalozi ukazuju i na brojne nepravilnosti – neprecizno ili nepotpuno unijeti podaci, nečitko pisani nalozi s nedostajućim informacijama o kilometraži ili stanju brojila, a za pojedine postoji sumnja i da su naknadno prepravljani. Takođe, podaci ukazuju da su službena vozila koristili praznicima i u privatne svrhe.
Na partijskoj liniji, DNP značajno promoviše rad Zogovića i njegove medijske nastupe, dok su na društvenim mrežama Nove prenošene samo pojedine zvanične aktivnosti Aleksića.
Aprilska zarada Aleksića, prema javno dostupnim informacijama, iznosila je 2055.70 eura, a Zogovića 1805.31 eura, uz ostale beneficije.
Iako bi funkcije potpredsjednika trebalo da imaju važnu ulogu u upravljanju resorima i koordinaciji vladinih politika, u slučaju Budimira Aleksića i Miluna Zogovića dostupni podaci ukazuju na formalistički i pretežno protokolaran angažman. Ovo je i prilog naglašenoj potrebi preispitivanja glomazne strukture Vlade, ali i insistiranja na transparentnosti, odgovornosti i rezultatima, a ne samo privilegijama.

CGO: Službeni Mercedesi rade punom parom, Aleksić i Zogović nešto manje

Hrvatski predstavnik na ovogodišnjoj Evroviziji Marko Bošnjak našalio se na društvenim mrežama povodom činjenice da se nijedna zemlja iz bivše Jugoslavije nije plasirala u finale.
Na "mimu" se vidi autobus na kojem piše „Bazel – Jugoslavija“, a vozač autobusa, maše i govori „dobrodošli“. Ispred autobusa nalazi se žena sa tužnim izrazom lica i zastavom Crne Gore. Ta karikatura predstavlja Ninu Žižić, koja je predstavljala našu zemlju sa pjesmom "Dobrodošli".
Ona za sobom vuče karikaturu srpskog predstavnika Princa, koji je Srbiju predstavljao sa pjesmom ''Mila''. Pored Princa nalazi se karikatura Marka Bošnjaka koji nosi tortu, što simbolizuje njegovu pjesmu "Poison Cake". Na vrhu torte zabodena je hrvatska zastava. Posljednji na crtežu je Klemen, predstavnik Slovenije, koji visi i govori: „Koliko...“
Izgleda da je ovaj mim nasmijao Marka Bošnjaka, s obzirom na to da ga je objavio uz emotikon koji plače od smijeha.
Hrvatski pjevač je obilježio svoje gorepomenute kolege.
<h2>Nijedna zemlja bivše Jugoslavije nije prošla u finale Evrovizije</h2>
Prvi put nakon 12 godina, tačnije od Evrovizije u Malmeu 2013. godine, nijedna zemlja sa prostora bivše Jugoslavije nije se plasirala u finale. Te 2013. Crnu Goru je predstavljala upravo Nina Žižić. Srbiju je tada predstavljala grupa Moje 3, koju su činile Sara Jo, Nevena Božović i Mirna Radulović.
Hrvatsku je tada predstavljala klapa s mora sa pjesmom "Mižerja". Samo nekoliko mjeseci kasnije donijeta je odluka da se Hrvatska privremeno povuče sa takmičenja.
Slovenija je 2013. završila na posljednjem mjestu u prvom polufinalu. Predstavnica Hana Mancinije, koja se takmičila sa pjesmom "Straight Into Love", nakon toga se povukla sa muzičke scene, ali se vratila krajem 2024. godine sa pjesmom "What You Are".

Dobro došli u autobus Bazel - Jugoslavija: Hrvatski predstavnik se našalio na "ispadanje" cijelog regiona sa Evrovizije

Ministarka kulture i medija Crne Gore Tamara Vujović i ministarka kulture Francuske Rašida Dati, potpisale su Sporazum o filmskoj koprodukciji između dvije države, tokom 78. Filmskog festivala u Kanu, saopšteno je iz tog ministarstva.
Vujović je poručila da prvi bilateralni filmski sporazum Crne Gore sa Francuskom otvara pristup crnogorskoj kinematografiji francuskim fondovima za produkciju i distribuciju, nove mogućnosti za koprodukcije sa statusom nacionalnih djela, te jača vidljivosti Crne Gore na evropskoj kulturnoj mapi.&nbsp;
- Ovim Sporazumom stvoren pravni okvir za realizaciju zajedničkih filmskih projekata između Crne Gore i Francuske, a kinematografska djela nastala u koprodukciji uživaće status nacionalnih djela u obje zemlje. Sporazum predviđa niz administrativnih olakšica, kao i pristup finansijskim podsticajima- rekla je Vujović.
Prema njenim riječima filmski stvaraoci iz Crne Gore time dobijaju mogućnost saradnje sa jednom od vodećih evropskih kinematografija i pristup značajno većim izvorima finansiranja.
- Filmska industrija Crne Gore ima dobar temelj i značajne potencijale za dalji razvoj, a o posvećenosti razvoju svjedoči i činjenica da je od iniciranja do potpisivanja ovog Sporazuma došlo za manje od dvije godine. Sistemskim i strateškim pristupom, uz jačanje međunarodne saradnje i koprodukcije, crnogorska kinematografija može postati prepoznatljiv dio evropskog i svjetskog filmskog stvaralaštva i lakše razvijati veze i sarađivati sa zemljama koje sa Francuskom imaju potpisan ovaj vid sporazuma- istakla je Vujović.
Dati je poručila da je ovaj Sporazum o koprodukciji u oblasti filma, važno partnerstvo i značajna saradnja koja se uklapa i u proces pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji.
- Proces koji mi, naravno, podržavamo. To je, naravno, proces koji smo uvijek podržavali- značajno je poručila Dati.
Kako navodi da ovaj sporazum o koprodukciji predstavlja početak brojnih saradnji koje slijede, bilo da se radi o distribuciji, koprodukciji, filmu, animaciji, ali i mnogo više u oblasti obrazovanja.
- Ovi sporazumi o saradnji nam takođe omogućuju da naglasimo i podsjetimo na našu posvećenost evropskoj kulturnoj raznolikosti- istakla je Dati.
Ministarke su se saglasile da je oblast kinematografije samo jedna od oblasti koja može biti dio našeg zajedničkog programa saradnje. Tokom susreta, ministarke su razgovarale i o mogućnostima proširenja saradnje u različitim oblasti kulture.
- Sporazum će dodatno ojačati tradicionalno prijateljske odnose Crne Gore i Francuske, uz doprinos razvoju kulturne razmjene i promociji crnogorske kulture na međunarodnoj sceni. Za sprovođenje sporazuma zaduženi su Filmski centar Crne Gore i Nacionalni centar za kinematografiju i pokretne slike Francuske (CNC), čime se osigurava operativna realizacija koprodukcija- zaključili su u saopštenju.

Vujović: Novo poglavlje za crnogorsku kinematografiju

Iako se članovi Vlade i Skupštine ne biraju po konkursu, pa nije neophodno da prilažu kvalifikacije, već je riječ o političkim funkcijama, zanimljivo je vidjeti nivo obrazovanja najviših državnih funkcionera.&nbsp; Da nijesu naročito ponosni na svoje obrazovanje, govori i činjenica da mnogi od njih u svojim biografijama uopšte ne navode fakultete koje su završili, iako taj aspekt nije nevažan, s obzirom na to da obavljaju najvažnije funkcije u državi. RADUNOVIĆ DIPLOMIRAO U 46. GODINI Ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović, koji se dugo bavio privatnim biznisom i imao svoju kompaniju, akademsko obrazovanje stekao je prilično kasno - diplomirao je u 46. godini.&nbsp; Završio je Fakultet za obrazovanje diplomiranih pravnika i diplomiranih ekonomista za rukovodeće kadrove, na Privrednoj akademiji u Novom Sadu.&nbsp; Radunović, kojem je povjeren resor koji upravlja prostornim planiranjem, urbanizmom i državnom imovinom, završio je fakultet s prosječnom ocjenom 6,36.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051502058_0f09d2d3082a8b2ae9efd15f7cbc272da6f6b8df21aea3692250839e83fa3ea0.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025051502058_0f09d2d3082a8b2ae9efd15f7cbc272da6f6b8df21aea3692250839e83fa3ea0" data-rendition-name="original" width="786" height="861" loading="lazy" alt="FAKULTET ZA DIPLOMIRANE EKONOMISTE KOJI POSTAJU - DIPLOMIRANI EKONOMISTI: Diploma Slavena Radunovića iz jula 2010. godine "> <figcaption>FAKULTET ZA DIPLOMIRANE EKONOMISTE KOJI POSTAJU - DIPLOMIRANI EKONOMISTI: Diploma Slavena Radunovića iz jula 2010. godine(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Na diplomi, koju je Radunovićev resor poslao na osnovu zahtjeva za slobodan pristup informacijama, navodi da je na Privrednoj akademiji završio treću i četvrtu godinu studija. Na pitanje gdje je ministar završio prve dvije godine studija, iz Ministarstva su konstatovali da je pitanje - neprofesionalno.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020512_b92dc28de188d58626d71d99115511ed26e8694add6327dfe5783c0aeb93f610.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250515020512_b92dc28de188d58626d71d99115511ed26e8694add6327dfe5783c0aeb93f610" data-rendition-name="original" width="1262" height="418" loading="lazy" alt="ODGOVOR IZ VLADE: Detalji prepiske iz kabineta ministra Radunovića"> <figcaption>ODGOVOR IZ VLADE: Detalji prepiske iz kabineta ministra Radunovića(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Ekipa Portala ETV tražila je, na osnovu slobodnog pristupa informacijama, podatke i od Ekonomskog fakulteta, koji nam je odgovorio da je Radunović fakultet upisao je 1988. godine, a ispisan je 2009. Za 21 godinu, koliko je bio student Ekonomskog fakulteta, Radunović je položio pet ispita.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020516_c4d02cef520f4ab2d4a9832ec22824cabee584e9c0eb29ab063fdc518963a459.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250515020516_c4d02cef520f4ab2d4a9832ec22824cabee584e9c0eb29ab063fdc518963a459" data-rendition-name="original" width="784" height="855" loading="lazy" alt="RAZOTKRIVANJE: Odgovori Ekonomskog fakulteta na upit novinarke ETV "> <figcaption>RAZOTKRIVANJE: Odgovori Ekonomskog fakulteta na upit novinarke ETV(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Iz odgovora Ekonomskog fakulteta proizilazi da su Radunoviću priznata četiri predmeta sa PMF-a u Beogradu i da je položio četiri predmeta na Ekonomskom fakulteta. Ostaje nejasno kako je sa devet položenih ispita, sa prve dvije godine studija, uopšte upisao upisao treću godinu na Privrednoj akademiji u Srbiji.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020516_ad04d808b8ae27a2e483b51a3bd0647fab7874b12fbc3958591f17e572949bcf.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20250515020516_ad04d808b8ae27a2e483b51a3bd0647fab7874b12fbc3958591f17e572949bcf" data-rendition-name="original" width="1024" height="673" loading="lazy" alt="EKSPRESNI AKADEMSKI USPON: Dejan Đurović"> <figcaption>EKSPRESNI AKADEMSKI USPON: Dejan Đurović(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  ĐUROVIĆ: MENADŽER TRENAŽNE TEHNOLOGIJE&nbsp; &nbsp;U biografiji, objavljenoj na sajtu Skupštine, poslanik ZBCG Dejan Đurović navodi da je diplomirao na Univerzitetu u Beogradu, gdje je magistrirao i doktorirao. Univerzitet u Beogradu je naziv je državnog univerziteta, pa je Portal ETV poslao pitanja da li je Đurović njihov student. Odgovor je bio odričan.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020520_d56bb7543c5c0d4ade10e39db67e176e287dce5e7b4f6de75cdac34d22736341.png" data-media-id="editor_4" data-image-id="20250515020520_d56bb7543c5c0d4ade10e39db67e176e287dce5e7b4f6de75cdac34d22736341" data-rendition-name="original" width="774" height="855" loading="lazy" alt="KOREKTNA SARADNJA SA MEDIJIMA: Odgovor Univerziteta u Beogradu na upit Portala ETV"> <figcaption>KOREKTNA SARADNJA SA MEDIJIMA: Odgovor Univerziteta u Beogradu na upit Portala ETV(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Nakon emitovanja priloga o diplomama funkcionera na Televiziji E, dobili smo u uvid u biografiju poslanika Đurovića.&nbsp; Na osnovu tih podataka, Đurović se nije obrazovao na državnom univerzitetu u Beogradu, kako to proizilazi iz njegove biografije na sajtu Skupštine.&nbsp; Osnovne, master i doktorske studije Đurović je završio na privatnom Univerzitetu Braća Karić. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020520_aaa3af02f5f4eaec5b9635b3c28eb32b53084d828175cd89439f0787e8366880.png" data-media-id="editor_5" data-image-id="20250515020520_aaa3af02f5f4eaec5b9635b3c28eb32b53084d828175cd89439f0787e8366880" data-rendition-name="original" width="1044" height="778" loading="lazy" alt="CRNO NA BIJELO: Detalji o akademskoj karijeri Dejana Đurovića"> <figcaption>CRNO NA BIJELO: Detalji o akademskoj karijeri Dejana Đurovića(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Đurović je diplomirani menadžer trenažne tehnologije na Fakultetu za menadžment u sportu-Alfa BK univerzitet, u Beogradu. Bečelor je stekao jula 2009. godine, sa navršenih 45 godina. Dvije godine kasnije, master studije je završio u istoj visokoškolskoj instituciji i stekao zvanje master menadžer.&nbsp; Doktorirao je na istom fakultetu, a naučna oblast mu je menadžment i biznis. Đurović je izabran 5. oktobra 2020. godine za docenta na Megatrendu – u Beogradu. &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Radunović za 21 godinu studiranja položio pet predmeta na Ekonomskom fakultetu, Đurović diplomirao u 43. godini

Da je zapošljavanje po partijskoj osnovi doprlo do svih dubina i širina crnogorskih institucija nije tajna, ali ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da se za visoke funkcije ne biraju samo politički podobni – nerijetko je riječ o ljudima skromnog obrazovanja i iskustva. ĐURAŠKOVIĆEVO VJEČITO DIREKTOROVANJE Aktuelni izvršni direktor Pošte Crne Gore Josip Đurašković ima iskustva u rukovođenju državnim preduzećima – prije direktorske funkcije u Pošti, bio je direktor Regionalnog vodovoda. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201050_67ff41966a5b18bd006384670aab95269806c46e77fd6bb319e879fa15409804.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025051201050_67ff41966a5b18bd006384670aab95269806c46e77fd6bb319e879fa15409804" data-rendition-name="original" width="690" height="462" loading="lazy" alt="IZUČIO GRADIVO ZA DIREKTORA: Josip Đurašković"> <figcaption>ZUČIO GRADIVO ZA DIREKTORA: Josip Đurašković(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  U kratkoj pauzi između direktorskih funkcija, Đurašković je bio koordinator službe bezbjednosti u Regionalnom vodovodu. Da je predodređen za direktorske funkcije, ne može se zaključiti po njegovoj biografiji i obrazovanju, ali može po političkoj pripadnosti – član je Demokrata Alekse Bečića. Pošta Crne Gore, nakon zahtjeva za slobodan pristup informacijama, poslala je kopiju diplome Đuraškovića sa specijalističkih studija – koja pokazuje da je direktor tog preduzeća 2011. godine stekao zvanje diplomiranog ekonomiste na Fakultetu za preduzetnički biznis u Beogradu. Prosječna ocjena mu je 7,56.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201050_f67e309d9423fe738f991cbe68265b5551ace6361c98667653bd33bd59a915d8.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025051201050_f67e309d9423fe738f991cbe68265b5551ace6361c98667653bd33bd59a915d8" data-rendition-name="original" width="376" height="617" loading="lazy" alt="CRNO NA BIJELO: Diploma Josipa Đuraškovića"> <figcaption>CRNO NA BIJELO: Diploma Josipa Đuraškovića(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Đurašković je fakultet završio 2011, ali je njegovo studiranje počelo znatno ranije, i to – u prošlom vijeku. Višu poslovnu školu u Beogradu upisao je 1999. godine. Dvogodišnje studije, kako nam je saopšteno iz Beogradske akademije poslovnih i umetničkih strukovnih studija, Đurašković je završio 2007. godine.&nbsp; Treću godinu studija završio je 2009. i stekao naziv strukovni menadžer.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201054_9716f4d717e2159676dd193f9be1ddd035c9b727823182ca4190c65988c15fbe.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025051201054_9716f4d717e2159676dd193f9be1ddd035c9b727823182ca4190c65988c15fbe" data-rendition-name="original" width="1269" height="393" loading="lazy" alt="ODGOVOR IZ BEOGRADA: Za dvije godine fakulteta devet godina studiranja "> <figcaption>ODGOVOR IZ BEOGRADA: Za dvije godine fakulteta devet godina studiranja(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Nadamo se da će Pošta biti efikasnija i brža u radu od njenog direktora u studiranju. &nbsp;,,SLUČAJ LEKOVIĆ“ &nbsp;To što je Đurašković tri godine završio za deset, odnosno četiri za 12 – nije dovoljno da zauzme prvo mjesto u kategoriji: vječiti studenti. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201054_616a8fb60a7ae4011bb35788cf00752f49a5939bfa1175372dd8ab49da65ff6d.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="2025051201054_616a8fb60a7ae4011bb35788cf00752f49a5939bfa1175372dd8ab49da65ff6d" data-rendition-name="original" width="1000" height="666" loading="lazy" alt="ČOVJEK ZADATKA DEMOKRATA: Momčilo Leković"> <figcaption>ČOVJEK ZADATKA DEMOKRATA: Momčilo Leković(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Na osnovu dosad dostupnih podataka – to mjesto pripada poslaniku Demokrata Momčilu Lekovića. On je, kako je saopšteno ETV sa Pravnog fakulteta, osnovne studije na tom fakultetu upisao 2009. godine. Završio ih je 13 godina kasnije, to jest 2022.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201058_77f644da4b6cc175a69cfef25a07f11951656b4bca467482007c4561c265639e.png" data-media-id="editor_4" data-image-id="2025051201058_77f644da4b6cc175a69cfef25a07f11951656b4bca467482007c4561c265639e" data-rendition-name="original" width="1264" height="486" loading="lazy" alt="TEMELJNO STUDIRANJE MOMČILA LEKOVIĆA: Odgovor iz Pravnog fakulteta na upit Portala ETV"> <figcaption>TEMELJNO STUDIRANJE MOMČILA LEKOVIĆA: Odgovor iz Pravnog fakulteta na upit Portala ETV(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Specijalističke završava naredne godine – 2023. Četiri godine studija, poslanik Demokrata, koji često drži slovo u Skupštini svima o svemu, završio je za 14 punih godina. BOGDANOVIĆ UPORNO KRIJE FAKULTET Za Lekovićev dugi staž na Pravnom fakultetu vjerovatno se ne bi ni znalo da se i u ovom slučaju, kao i drugim, poslanik Demokrata ugledao na partijskog kolegu i ideologa partije Borisa Bogdanovića. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201058_b4a3ce5d72ffb44e94fe147cd851e3c699deb9dd97df2c2ac685cd72e90f5455.jpg" data-media-id="editor_5" data-image-id="2025051201058_b4a3ce5d72ffb44e94fe147cd851e3c699deb9dd97df2c2ac685cd72e90f5455" data-rendition-name="original" width="1068" height="712" loading="lazy" alt="GLAVNI ČOVJEK ZA AKCIJE DEMOKRATA: Boris Bogdanović, šef poslaničkog kluba DCG"> <figcaption>GLAVNI ČOVJEK ZA AKCIJE DEMOKRATA: Boris Bogdanović, šef poslaničkog kluba DCG(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Očigledno da Bogdanovićeva ideologija podrazumijeva da obrazovanje krije kao zmija noge, pa u biografiji, koju je predao Skupštini, navodi da je diplomirani pravnik, ali ne i na kojem je fakultetu ili makar u kojoj državi je završio fakultet. Sa druge strane, Bogdanović u biografiji opširno opisuje koje je sve slogane za Demokrate osmislio, navodi i da je završio Školu demokratskog rukovođenja...&nbsp; O fakultetu – ni riječi. &nbsp;PRIČA O ,,MEGATRENDU“ O tome su govorili današnji Bogdanovićevi koalicioni partneri iz nekadašnjeg Demokratskog fronta. I to davne 2017. godine, kada je došlo du sukoba unutar tadašnje opozicije i kada je Demokratski front sumnjičio Demokrate za ,,šurovanje sa SDP-om“. Bogdanovića je tada DF optuživao da vodi prljavu kampanju protiv njih i drugih opozicionara, prvenstveno protiv nekadašnjeg lidera SNP-a Predraga Bulatovića. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250512010512_be35deeab1a486aa758ae4a014c2bcacc6d3256d8275e9d40f3eeb497ad115f5.jpg" data-media-id="editor_6" data-image-id="20250512010512_be35deeab1a486aa758ae4a014c2bcacc6d3256d8275e9d40f3eeb497ad115f5" data-rendition-name="original" width="680" height="549" loading="lazy" alt=',,ISTINA" IZ DEMOKRATSKOG FRONTA: Informacija da je Bogdanović završio Univerzitet Megatrend'> <figcaption>,ISTINA" IZ DEMOKRATSKOG FRONTA: Informacija da je Bogdanović završio Univerzitet Megatrend(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  -Ovo je samo nastavak prljave kampanje koju je protiv Predraga Bulatovića vodila UDBA, a nastavile junoše iz Demokrata koristeći marketing metode sa Megatrenda kojeg je Bogdanović završio u svojoj 35. godini – kazali su tada iz koalicije Andrije Mandića.&nbsp; ,,MEGATREND“ I DRUGE PRIČE... &nbsp;Osim što nije naveo fakultet koji je završio, Bogdanović je u skupštinskoj biografiji izostavio ia da je bio administrativni radnik u nekada najjačoj opozicionoj stranci, &nbsp;Socijalističkoj narodnoj partiji, iz koje su i nastale Demokrate.&nbsp; I Boris Bogdanović, baš kao i njegov kolega Momčilo Leković, u Skupštini vrlo često drže slovo o pravu, kritikuju pravosuđe, određuju ko ima pravo na pretpostavku nevinosti, a ko ne.&nbsp; Zbog takvog nastupa, javnost bi pomislila da je šef poslaničkog kluba Demokrata pravo završio - makar na Harvardu, a ne na Megtarendu.&nbsp; Za privatni Univerzitet Megatrend, koji je osnovao kontroverzni profesor Mića Jovanović, inače poklonik SNS-a Aleksandra Vučiča, vezane su brojne medijske priče o ,,kupoprodaji“ diploma. Ministarstvo prosvjete Srbije je 26. avgusta 2024. godine oduzelo Univerzitetu Megatrend dozvolu za rad, na osnovu odluke Nacionalnog tela za akreditaciju i obezbeđenje kvaliteta u visokom obrazovanju koje je odbacilo zahtev tog univerziteta za novu akreditaciju. No, nakon hitnih intervencija sa ,,najznačajnijih adresa“, Ministarstvo prosvjete je brzo revidiralo odluku i vratilo akreditaciju Univerzitetu Megatrend. Tako da i Boris Bogdanović može da odahne - ,,ostala mu je na snazi“ diploma pa će moći i dalje ,,da dijeli pravdu“ u ime Demokrata koje kontrolišu bezbjednosni sektor.&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Direktor Pošte Đurašković dvogodišnje studije završio za osam godina, poslanik Leković četvorogodišnje za 14?!

Glad, ne fizička, nego duhovna; nesigurnost, labavo osjećanje samovažnosti i patološko potiskivanje prethodnog života ili detalja iz njega. A sve radi lakšeg otklona od manje upotrebljive prošlosti - laganje o njoj se ponavlja toliko dok u sopstvenoj glavi ne postane istina. Ne znam kako se u psihologiji definiše opisani profil, ali postao je zajednički imenitelj najglasnijih propagatora tekovina tridesetoavgustovskog osvježenja Crne Gore. &nbsp; Tako poslanica Jelena Nedović, dok postoji, nosiće u sebi priču o patikama koje je izdirala od djetiljstva do kraja studentskih dana. Borisa Bogdanovića progoniće ruka sa tanjirom supe i kada bude pisao memoare sa podnaslovom “kako smo sredili jednu zemlju”… A poslanika u crnogorskom parlamentu &nbsp;Vladimira Dobričanina progoni - lično Josip Broz. To smo nedavno saznali,a dr Dobričanin tvrdi da je sve davno počelo... UDBA, KUME, UDBA... Upravo tako: oglasio se Dobričanin na društvenim mrežama nakon posljednje emisije ,,Načisto” i veli da Crna Gora ni malo nije odmakla od komunističko reakcionističke mahale kakva je bila od 1945. do 1990.. Pa je onda eksluzivno obznanio su Ozna o Udba pravile falsifikate, poput onog izvještaja Pavla Đurišića u kojem obavještava Čiču Dražu Mihailovića da je etnički čistio Pljevlja.&nbsp; E, veli, Dobričanin, to koriste ,,kvazi istoričari bez stida i srama”. I dodade da je najveći ubica Srba na Balkanu Josip Broz, te da je najveći zločin nad Crnogorcima izvršen na Zidanom mostu i Kovačkom rogu! &nbsp; Da je ovu ,,istoriju” deklamovao neki četnički potomak u dalekom Čikagu, možda bi se i moglo razumjeti. Ali, iza ovoga stoji dr Vladimir Dobričanin, ljekar i humanista (valjda to ljekar mora biti), direktor Urgentnog centra KCCG od 2008. do 2015, pa naredne dvije godine medicinski direktor Kliničkog centra Crne Gore. Danas profesor na Medicinskom fakultetu. &nbsp; Koji se sada, iako ljekar, usudio da beskrupulozno reviduje istoriju?! &nbsp; KAD SI PROGANJAN, A DOBIJAŠ FUNKCIJE Pri tom, vratimo li se samo malo unazad, vidjećemo da je uvaženi doktor prije dolaska u Crnu Goru, gotovo sve što je vezano karijeru, završio i odradio u Prištini. Dakle – osnovna, srednja, fakultet – Priština. Prvo zaposlenje Hirurška klinika KBC Priština, postdiplomske, magistratura - Priština. Od 1999. do 2006. godine - asistent pripravnik na katedri za opštu hirurgiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u - Prištini. Od 2006. do 2007. godine asistent na katedri za opštu hirurgiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u, pogodite - Prištini.&nbsp; Opet čitam objavljeni post i tek sad mi baš ništa nije jasno. &nbsp; Čini se da nešto nedostaje autoru takvog uratka. A što je to što mu fali? &nbsp; Prije svega, pedigre mučenika. Dobričanin je karijeru, kao Srbin gradio posred Kosova, a kasnije takođe je karijeru, kao Srbin, gradio posred Crne Gore. Mislim, normalno bi bilo da je nebitno koje je nacije, ako je čovjek uspješan i dobro radi svoj posao. &nbsp; Ali nije normalno ako taj isti Dobričanin, za sebe, nakon avgusta 2020. godine tvrdi da je sve vrijeme bio ugnjeteni, omalovaženi, obespravljeni Srbin! &nbsp; Ne bih komentarisao kosovski dio života i karijere doktora Dobričanina. Takođe, ostavljam i mogućnost da je neka od navedenih institucija bila privremeno (hm, privremeno) preseljena na teritoriju Srbije pa bi moglo doći do nejasnoća koje ne želim. &nbsp; Nemam informaciju da je dr Dobričanin bio član Saveza komunista u svojoj mladosti, mada za to postoji mnogo veća vjerovatnoća nego što je bila za Gorana Danilovića koji nas je onomad javno počastio tom pikanterijom iz svoje biografije. &nbsp; Kako god, crnogorski dio biografije Vladimira Dobričanina je kristalno jasan. IDEOLOŠKI PROBLEM Da li je ili nije bio član DPS-a, takođe nije bitno. Ali je, po narativu svih obespravljenih i omalovaženih Srba u Crnoj Gori DPS-u morao biti veoma, veoma (i treći put veoma) blizak da bi dobio mjesta koja je obnašao. Ne kažem ja, tako kažu, obespravljeni Srbi u Crnoj Gori. &nbsp; Problem je, izgleda, što DPS baštini ideologiju antifašizma, partizansko nasljeđe, poštovanje lika i djela Josipa Broza Tita i plejade narodnih heroja i poratnih socijalističkih rukovodilaca, otklon od 1918, nezavisnost Crne Gore... Sve ono protiv čega se danas bori ljekar i političar Dobričanin. &nbsp; Ali, cvrc… Otkud onda Vladimir Dobričanin u vrhu crnogorskog zdravstva punih devet godina? Tako bi se mogao zapitati svaki obespravljeni Srbin u Crnoj Gori. Jer, sve ono što nema prefiks „srpski“ po Dobričaninu je neofašističko. Pa su ljudi koji gaje iste nazore kao i DPS neofašisti a Pavle Đurišić je jedan fini, dobri antifašista, koji je, eto, oklevetan od zle Ozne i još gore Udbe. A Tito je, mora se ponoviti - ubio najviše Srba, 300.000, u prošlom vijeku i Crnogoraca, ko zna koliko i po Crnoj Gori i na Zidanom mostu. Čuš mene - četnika. KAD SE POBRKAJU PODACI Na kraju, dođosmo li, dedukcijom, opet do dokaza da, u postavgustovskoj Crnoj Gori neko mnogo zobilazi istinu kada poje sistematskom predavgustovskom progonu Srba. Da Dobričanin nije izuzetak koji potvrđuje pravilo, svjedoče imena mnogih drugih junaka današnje političke scene. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250512200516_8d4df5979440ca4ceb94ab8ecb3bb507cb4c207688676fab4ba8dd5178c9f246.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250512200516_8d4df5979440ca4ceb94ab8ecb3bb507cb4c207688676fab4ba8dd5178c9f246" data-rendition-name="original" width="275" height="183" loading="lazy" alt="POJMA NEMA KO RADI RADI U TOLOŠIMA: Nikla zgrada bez dozvole"> <figcaption>POJMA NEMA KO RADI RADI U TOLOŠIMA: Nikla zgrada bez dozvole(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Strašno se nešto pobrkalo u glavi doktora Dobričanina. Nenadani izliv nove vlasti u zdrav razum čine da ni sam, kako kaže, ne zna zašto mu stižu nekakve prijave za nelegalnu gradnju u Tološima. Pitam se, da li bi mu se to desilo za vrijeme DPS-a. Mada, tada nije bilo potrebe da gradi – dobio je stan. Iskreno se nadam, vjerujem, da doktor Dobričanin, dok drži skalpel u ruci ne razmišlja o Titu. Prosto, da mu ne zadrhti ruka kad čuej ono - ,,Smrt fašizmu! &nbsp;

Duhovi prošlosti ugroženog Srbina

Možete objaviti na stotine artefakata, faksimila, prvorazrednih dokaza, SPC i njeni sljedbenici potpuno ignorišu sve to i ne pada im na pamet da uđu u polemiku i opovrgnu bilo što od iznesenih činjenica. Oni guraju svoje, imaju svoju „istinu“ i vjerno stado kao publiku koja je svoj mozak predala u njihove ruke. Bilo da je u pitanju kapela na Jezerskom vrhu, nekanonsko i nezakonito gašenje CPC, simonija kod dobijanja tomosa SPC, jeretičko svetosavlje, zločinci u Drugom svjetskom ratu, ... pa smo evo stigli i do Duklje o kojoj Konstantin Porfirogenit, u dijelu „De administrando imperio“, u glavi 34, piše da je naseljavaju Dukljani. Iako se bavi naseljavanjem svih naroda, ne pominje ni Srbe ni Hrvate u Duklji. SPC je izgubila 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv francuskih medija Libération, Le Monde, Le Figaro zbog tekstova u kojima je optužena za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini. Zato ne čudi ni što podržava zločince iz Drugog svjetskog rata. No, da se pozabavimo tim fantazijama popa Joanikija Mićovića o Pavlu Đurišiću kao junaku i heroju i načinu na koji je skončao. <h2>Sporazum s okupatorom</h2> Nakon sloma Trinaestojulskog ustanka i dolaska 150.000 italijanskih vojnika u Crnu Goru, postavljen je za guvernera Crne Gore armijski general Alessandro Pirzio Biroli, odlikovan od Vlade Kraljevine Srbije Ordenom bijelog orla s mačevima zbog učešća na Solunskom frontu. Prema četničkim podacima Pavle Đurišić se lično sastao sa predstavnicima Pirzia Birolija, naklonjenog srpskim nacionalistima, dva puta između januara i marta 1942. godine. Đurišiću je nakon toga data potpuna sloboda akcije protiv partizana u operativnoj zoni divizije Venezia.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250511010516_9f7ace5c12b53ecfe8a5c5ea7dab32ee4068c27728c1fe3f21e451346e9199db.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250511010516_9f7ace5c12b53ecfe8a5c5ea7dab32ee4068c27728c1fe3f21e451346e9199db" data-rendition-name="original" width="640" height="480" loading="lazy" alt="Pavle Đurišić i Pircio Biroli"><figcaption>Pavle Đurišić i Pircio Biroli(Photo: UGC)</figcaption></figure>  Dokument koji je potpisan u martu 1942. godine, prilikom drugog ličnog kontakta Đurišića s okupatorom, nosi naslov „Saglasnosti između Glavne komande italijanskih trupa u Crnoj Gori i kapetana Pavla Đurišića, komandanta crnogorskih četničkih nacionalista koji operišu u zoni dodijeljenoj diviziji Venecija“. Pod tačkom 4. pisalo je: „Da neće nikada okrenuti oružje protiv italijanskih trupa i da ograniče svoju politiku u samoj borbi protiv komunizma“. Sa svoje strane, talijanske se vlasti obavezuju da Đurišićeve odrede opskrbljuju oružjem i da im pruže pomoć u životnim namirnicama i platama, onako kako je sačinjen sporazum s bratom Pavla Đurišića, Vasom. Nakon što su partizanske snage, poslije krvoprolića u Barama Kraljskim i Lubnicama u borbi sa četnicima, morali privremeno napustiti krajem maja 1942. godine Crnu Goru, Alessandro Pirzio Biroli, nakon gotovo dvomjesečnih diskusija, potpisao je sa četnicima sporazum od 12 tačaka 24. jula 1942. godine. Tim sporazumom Đurišić se obavezao da će četnici biti „u potpunoj slozi“ s talijanskim jedinicama i da će spriječiti svaku eventualnu akciju koja bi mogla biti uperena protiv talijanskih vlasti. „Leteći odredi“ imali su tretman legalnih četnika, dok su ostale jedinice imale tretman dobrovoljačke antikomunističke milicije (MVAC — Milizia volontaria anticomunista), odnosno „narodne seljačke milicije“. Đurišić je insistirao za tzv. duhovno odgajanje školske omladine. Školska omladina je obavezna da pohađa crkve „više no što je uobičajeno“ i da obavezno prisustvuje „nacionalnim“ časovima u školi. Na konferenciji četničkih vođa u Šahovićima 30. novembra i 1. i 2. decembra 1942. godine, donešene su odluke koje su vjerovatno dodatno motivišu Joanikija Mićovića za glorifikaciju Đurišića. Među njima se nalaze odluke da će državom vladati dinastije Karađorđevića, da će na teritoriji buduće države živjeti samo Srbi, Hrvati i Slovenci, nacionalnih manjina ne može biti, da se uvodi vjeronauka u škole, da je crkva državna, da je pravoslavna crkva nacionalna i svetosavska, itd. Mnoge odluke liče na današnju Crnu Goru, poput tačke 8. (...) Sudije da budu iz četničke organizacije, kao i svi ostali činovnici, ili tačka 12. Žandarmerija treba da bude formirana iz redova četnika i da stoji pod direktnom kontrolom četničke organizacije. Prilikom ulaska u Kolašin, 23. februara 1942. godine četnički odredi Pavla Đurišića doveli su sa sobom pokretni zatvor. Taj će zatvor postati zloglasno mučilište rodoljuba. Potkraj novembra 1942. Đurišić je naredio: „Svakog uhvaćenog komunistu ubiti na licu mjesta sem vođa, koje vezati i sprovesti ovom štabu“. Prvi veći četnički zločin prema muslimanima, u kojem su sudjelovale Đurišićeve jedinice, zbio se u Foči 19. avgusta 1942. godine, kad je izvršen masakr muslimanskog stanovništva, bez obzira na pol i uzrast. U Šahovićima je na početku januara 1943. godine održana konferencija četničkih komandanata, na kojoj je razrađen plan o uništenju muslimanskih sela u bjelopoljskom kotaru. U ovoj akciji četnici su „tačno prema utvrđenom planu“ uništili 33 muslimanska sela na desnoj obali Lima. Ovaj čudovišni zločin predstavljao je, u stvari, samo uvod u novi, još strašniji, koji je izvršen mjesec dana kasnije. Plan je bio da se izvrši napad na muslimane na teritoriju ne samo čajničkog, nego i pljevaljskog i fočanskog kotara. Draža Mihailović je odlučio da akcijom rukovodi Pavle Đurišić. Izvještaj koji je nakon osam dana Đurišić podnio Draži Mihailoviću poznat je svakome koga interesuje istina, te ga neću citirati. U ovoj akciji poginulo je oko 200 odraslih muslimana, od kojih je jedan dio bio naoružan, a ubijeno je oko 8.000 žena, đece i staraca. Preko polovine ukupnog broja žrtava (oko 53,5 %) čine đeca ispod 14 godina, mnogi u kolijevkama. Veći dio ubijene đece čine đevojčice. S opljačkanom muslimanskom imovinom četnici su se vratili kućama, zbog čega su četničke jedinice stigle na Neretvu sa zakašnjenjem od nekoliko dana, što neki smatraju uzrokom njihovog teškog poraza u ovoj bici.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250511010520_3b7fc398eb6d11adcf975cae1b0a4a962ec7a089ca4ba615d1787bb1818d4b3f.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250511010520_3b7fc398eb6d11adcf975cae1b0a4a962ec7a089ca4ba615d1787bb1818d4b3f" data-rendition-name="original" width="424" height="335" loading="lazy" alt="Pavle Đurišić i Draža Mihailović"><figcaption>Pavle Đurišić i Draža Mihailović(Photo: UGC)</figcaption></figure>  <h2>Saradnja s Njemcima</h2> Pripremajući se za sudjelovanje u operaciji „Schwarz“, Njemci su ušli u talijansku okupacijsku zonu u Crnoj Gori, upali u Kolašin i razoružali četničke, zajedno sa štabom. Italijanski general Erkole Ronkalja je upozorio Njemce da njihova akcija predstavlja povredu „italijanskih suverenih prava“ i da moraju pustiti Đurišića: „Ako se razoružavanje smjesta ne obustavi, znaću da vas silom oružja spriječim. Guverner Crne Gore je naredio da Đurišić, koji je već u nemačkim rukama, smjesta bude oslobođen i četnici opet naoružani. Bude li se njemačka akcija i nadalje izvodila, smatraću to direktnom akcijom protiv Italije“. Svejedno, nakon hapšenja u Kolašinu (14. maja 1943), Pavla Đurišića su Njemci internirali u Poljsku u logor Strij. Nakon tri mjeseca internacije on je s grupom od dvadesetak ljudi navodno uspio pobjeći 27. avgusta 1943. godine, ali ga je prilikom prelaska Dunava nadomak Beograda uhapsila patrola Srpske državne straže i predala ga Njemcima, na njihovo traženje. Njemci su ga zatvorili u Ratničkom domu u Beogradu. Nakon 40 dana provedenih u zatvoru, Đurišića je, na intervenciju Milana Nedića, puštio Hermann Neubacher, ministar Rajha za Jugoistok. Sredinom maja 1944. godine, Đurišić je pośetio Nedića, Neubachera i njemačkog komandanta za Jugoistok von Weichsa, zamolivši ih da ubrzaju slanje oružja i drugog materijala za njegove jedinice, obećavajući Crnogorski dobrovoljački korpus jačine oko 5.000 ljudi. Nedić je Đurišića unaprijedio u čin potpukovnika, iako ga je skoro u isti čin, na prijedlog Draže Mihailovića, unaprijedio i kralj Petar. Na prijedlog njemačke Komande za Jugoistok, Đurišića je Hitler odlikovao Ordenom gvozdenog krsta. Đurišić je tijesno sarađivao s Njemcima i s pojedinim članovima Narodne uprave, u prvom redu s Jovom Đukanovićem, kod koga je ataširao kao oficira za vezu kapetana Vladimira Đurića. Na početku juna 1944. godine četnici Jakova Jovovića otkrili su u Bjelopavlićima skojevsku organizaciju. Tim su povodom proveli raciju i pohapsili veći broj skojevaca, naprednih omladinaca i drugih rodoljuba. Četničko rukovodstvo na čelu s Pavlom Đurišićem iskoristilo je ovu priliku da inscenira sudski proces. Komandant četničkih snaga za Crnu Goru Blažo Gojnić, imenovao je Prijeki vojni sud, koji je po kratkom postupku osudio na smrt 48 rodoljuba, pretežno omladine. Presuda je izvršena istoga dana u Lazinama. Njemačka komanda je reagovala pismom da se prestane sa masovnim ubijanjima. <h2>Dogovor sa Sekulom Drljevićem</h2> Na samom kraju rata, potkraj novembra i na početku decembra 1944, crnogorski su četnici otpočeli hitne pripreme za povlačenje u istočnu Bosnu. Bili su prinuđeni da se povlače zajedno s Njemcima, pa im je dobro došla njemačka odluka da se, umjesto preko Nikšića, povlače preko Kolašina, Mojkovca, Bijelog Polja i Prijepolja, jer je većina Đurišićevih četnika bila s tog područja. Brojčano stanje svih jedinica iznosilo je oko 7.000 ljudi. S četnicima se povlačio i mitropolit Joanikije Lipovac sa 56 sveštenika. Na ovaj put, đe će ih pokositi tifus, glad i oštra zima, pošao je velik broj četničkih familija, oko 3.000 osoba. Na putu do Trebave napadale su ih partizanske snage, tako da je broj ranjenih i oboljelih od tifusa i drugih bolesti dostizao i do 5.000 osoba, od kojih je znatan broj umro na putu. U Trebavi Đurišić se susreo sa Dražom Mihailovićem, koji mu je predlagao povratak u „gerilu“, svakog na svoj teren, „pa kada Rusi napuste našu zemlju, u novi ustanak“. Đurišić je bio protiv, ističući da on ne može u Trebavi ostaviti toliki broj ranjenika, bolesnika i izbjeglica. Umjesto povratka u Srbiju, odnosno u Crnu Goru, on je predložio pokret svih snaga u Sloveniju. Isticalo se da su se crnogorski četnici preko Albanije lako mogli povući u Grčku, ali ih je u tome Mihailović omeo pozivom da dođu u Bosnu. Od dana kada je izbio spor s Mihailovićem, Đurišić je uspostavio kontakt s Nedićem i Ljotićem. Već 21. februara uputio je Nediću depešu u kojoj je izrazio spremnost da sa 15.000 četnika iz Crne Gore, Bosne, Hercegovine i Srbije i oko 1.500 izbjeglica dođe u Sloveniju i da se stavi pod njegovu komandu. U proljeće 1944. godine, ubrzo nakon savezničkog bombardovanja Beograda i Zemuna, Sekula Drljević se iz Zemuna preselio u Zagreb i uspostavio bliski kontakt s vođstvom NDH. U julu 1944. godine odlučio je sastaviti privremenu vladu pod nazivom Crnogorsko državno vijeće. Budući da je došao u sukob s Mihailovićem, Đurišić je odlučio da se poveže sa predstavnicima Sekule Drljevića i da s njim povedu službene pregovore s ciljem prebacivanja četnika preko teritorija NDH. Do pregovora je došlo u Doboju. Drljevićevi pregovarači su uslovili da Drljevića priznaju kao političkog vođu Crnogoraca, da Đurišićevi četnici službeno priznaju Crnogorsko državno vijeće, da se Đurišićeve snage prebace na lijevu obalu Save (kod Slavonskog Broda) i da kao Crnogorska narodna vojska nastave marš prema Zagrebu. Jedini uslov koji je postavio Đurišić bio je da Drljević odmah primi ranjene i teško oboljele četnike, što je i učinjeno, kad je oko 2.700 ranjenika i tifusara smješteno u kasarni u Staroj Gradiški.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250511010516_8edb6db8a1c2ef90327d979ff7ed11bd3acb95fc86e8acbb20d10bd63c22aa28.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250511010516_8edb6db8a1c2ef90327d979ff7ed11bd3acb95fc86e8acbb20d10bd63c22aa28" data-rendition-name="original" width="823" height="835" loading="lazy" alt="Đurišićevi četnici u Zagrebu, 7. maj 1945."><figcaption>Đurišićevi četnici u Zagrebu, 7. maj 1945.(Photo: UGC)</figcaption></figure>  <h2>Dražin nalog</h2> Mihailović je svim komandantima naredio da prekinu svaku vezu s Đurišićem, da će biti sastavljen Ravnogorski sud koji će Đurišića lišiti čina i proglasiti ga izdajnikom. Na kraju, Mihailović je zaprijetio da će obavijestiti sve savezničke komande da je Đurišić sa svojim jedinicama prišao ustašama i crnogorskim „separatistima“. Mihailovićev raspis od 23. marta iznenadio je Đurišića i uplašio od neželjenih posljedica, pa je naredio pokret jedinicama desnom obalom Save, u pravcu Motajice i Lijevča-polja. Time je praktički prekršio sporazum s Drljevićem. Drljević je o tome obavijestio ustaško vođstvo, pa su u zoru 4. aprila ustaše i domobrani napali Đurišićeve snage na Lijevča-polju. Đurišić u toku noći 4/5. aprila svim raspoloživim snagama napada ustaše, kako bi ih iznenadio, ali biva odbijen. U četničkim jedinicama na Lijevča-polju nastupilo je rasulo. Đurišić je, po dogovoru s Dragišom Vasićem, Zaharijem Ostojićem, Petrom Baćovićem, Mirkom Lalatovićem i drugim istaknutim četničkim vođama, odlučio da izabere elitnu četničku jedinicu od nekoliko stotina ljudi i da se pokuša s njom prebaciti nazad preko Vrbasa i preko Grmeča, Bihaća i dalje nastaviti za Sloveniju, ali su ih napale jedinice NOVJ i preśekle im povlačenje prema rijeci Sani. U bezizlaznoj situaciji, Đurišić pokušava da uspostavi opet kontakt sa Drljevićem i odlazi u Staru Gradišku. Sekula Drljević je 10. aprila je pośetio Staru Gradišku, održao govor, formirana je Crnogorska narodna vojska, nakon čega je izvršena provjera Đurišićevih četnika. Oficiri i svi koji su bili eksponirani kao izraziti neprijatelji crnogorskih federalista, predani su ustašama. Ostali su morali prethodno potpisati tekst zakletve Nezavisnoj Crnoj Gori. Pavle Đurišić, Zaharije Ostojić, Petar Baćović, Dragiša Vasić, jedan broj članova četničkog Nacionalnog komiteta za Crnu Goru i gotovo svi oficiri koji su se poslije Lijevča-polja nalazili u Đurišićevoj grupi, ukupno oko 150 ljudi, nijesu prošli komisiju i upućeni su u logor u Jasenovcu, đe su ih ustaše pobile. I to su činjenice o tome ko je koga prevario. Sami zaključite. Tačno je da je Draža Mihailović vodio dvostruku politiku, sarađivao sa Njemcima, a istovremeno održavao kontakte sa saveznicima, čak je bio vojni ministar u londonskoj vladi Slobodana Jovanovića. Tačno je i da je Mihailović neko vrijeme u medijima savezničkih država prikazivan kao „gerilski vođa“, dospjevši na naslovnicu časopisa Time, a o njemu je u Holivudu snimljen propagandni film „Četnici: borbena gerila“ (Chetniks! The Fighting Guerillas). U isto vrijeme kad je kapetan Hadson, britanski oficir za vezu, na osnovu stanja na terenu komentarisao: „U trenutku kada je Mihailović u velikom stepenu igrao ulogu kvislinga bio je nagrađen najjačom britanskom propagandom“. A kakve su se igre igrale govori ono što je u julu 1942. godine, šef balkanske sekcije Uprave za specijalne operacije (SOE), lord Glenkoner, pisao Foreign Office-u: „Kao što znamo, svu aktivnost u Jugoslaviji morali bismo zapravo pripisati partizanima. Međutim, kad je riječ o javnoj upotrebi, ne vidim zašto bi bilo štetno da nešto od toga pripišemo u zaslugu Mihailoviću“. Zato ne čudi da je, u vrijeme pokolja nad muslimanima u Sandžaku i kad major Nil Selbi, britanski komandos, sredinom avgusta izvještava komandu da su Mihailovićeve snage više „profašističke nego prosavezničke“, vođa francuskog otpora general Šarl de Gol odlikovao generala Dragoljuba Mihailovića Ratnim krstom u februaru 1943. Ne čudi kad vidimo koliko je potrebno EU da shvati što se događa u Srbiji danas, kakvi se interesi preklapaju, dok im još uvijek nije jasno ko u Crnoj Gori vrši vlast. Ali, sve to nema nikakve veze sa Pavlom Đurišićem. Jedine saveznike koje je imao Pavle Đurišić bili su Talijani, Njemci, Dimitrije Ljotić, Milan Nedić i Draža Mihailović. Prostor mi ne dozvoljava da navedem sve zločine iza kojih stoji Pavle Đurišić. Ipak, na kraju, volio bih da mi Joanikije Mićović navede što to u biografiji Pavla Đurišića je herojsko i junačko?