CGO: Bez sistemskog praćenja vršnjačkog nasilja nema ni efikasne prevencije

Sistem koji ne mjeri vršnjačko nasilje ne može ga ni efikasno spriječiti, dok izostanak sistemskog praćenja ostavlja škole i nadležne institucije bez realne slike problema, zbog čega se prevencija svodi na formalnost, a reakcije stižu tek kada posljedice već nastanu. To je jedan od ključnih zaključaka publikacije „Kad odgovor zakasni – vršnjačko nasilje i maloljetnička delinkvencija između percepcije i institucionalnog odgovora“, autora Miloša Kneževića, koju je objavio Centar za građansko obrazovanje (CGO).

Publikacija objedinjuje rezultate istraživanja javnog mnjenja među srednjoškolcima i građanima, stavove predstavnika sudstva, tužilaštva, policije, centara za socijalni rad i školskih službi, kao i nalaze Državne revizorske institucije (DRI), ukazujući da institucionalni odgovor na vršnjačko nasilje kasni jer počiva na nepotpunim podacima.

Koliko je postojeća slika problema nepotpuna, prema navodima CGO-a, pokazuje i činjenica da nijedna škola nije primijenila standardizovani Olweusov upitnik, koji je Zavod za školstvo dostavio kao jedini pouzdan instrument za utvrđivanje stvarnog obima vršnjačkog nasilja. Anketiranje o nasilju sprovodi svega 11,5 odsto škola, odnosno 16 od ukupno 138, i to bez detaljnije analize faktora rizika.

Istovremeno, gotovo trećina nastavnika – njih 29,4 odsto – ne prepoznaje pojedina ponašanja, poput čupanja za kosu ili štipanja, kao oblik nasilja, iako svi ispitanici navode da u teoriji znaju da ga prepoznaju.

Posljedica takve prakse, navodi se u publikaciji, jeste sistem koji o vršnjačkom nasilju raspolaže znatno manjim brojem podataka nego što je potrebno. Istraživanje Zavoda za školstvo pokazalo je da je 43 odsto djece svjedočilo nasilju, dok je 17 odsto bilo njegova žrtva, a kroz informacioni sistem obrazovanja tokom četiri školske godine evidentirano je svega 605 slučajeva.

To, kako se ističe, ne znači da nasilja nema, već da veliki broj slučajeva ostaje nevidljiv, pa samim tim ne može biti ni analiziran niti spriječen. Ukazuje se i da škole koje ne evidentiraju nasilje najčešće ne sprovode ni preventivne aktivnosti.

Publikacija pokazuje i da je za više od polovine srednjoškolaca nasilje postalo sastavni dio školske svakodnevice, dok i mladi i odrasli najčešće procjenjuju da je ono tek „povremeno“ prisutno. U CGO-u upozoravaju da takvi podaci ukazuju na normalizaciju nasilja i rast praga tolerancije, zbog čega se blaži oblici sve rjeđe prepoznaju, a reakcije uslijede tek kada problem eskalira.

Najzastupljeniji oblici nasilja, prema istraživanju, nijesu fizički već psihički, socijalni i digitalni. Psihičko nasilje kao najčešći oblik prepoznaje 30,9 odsto mladih i 27,8 odsto odraslih, dok iskustva žrtava pokazuju da fizičko nasilje dolazi tek iza ovih oblika.

Posebnu zabrinutost izaziva podatak da više od trećine žrtava, odnosno 35,8 odsto, nasilje nikada nije prijavilo. Među onima koji su bili svjedoci nasilja, a nijesu reagovali, 38,7 odsto smatra da prijava ne bi ništa promijenila, dok 32,4 odsto ocjenjuje da to nije njihov problem. S druge strane, čak 80,6 odsto učenika navodi da bi nasilje prijavilo ukoliko bi sami bili žrtve, što, prema ocjeni autora, pokazuje da problem nije u spremnosti mladih da prijave nasilje, već u njihovom povjerenju u institucije.

U publikaciji se navodi i da posljedice vršnjačkog nasilja ne snose samo žrtve. Izloženost nasilju povezuje se sa sniženim samopoštovanjem, anksioznošću i depresijom, dok je kod počinilaca povećan rizik od razvoja antisocijalnog ponašanja i kasnije maloljetničke delinkvencije.

Na probleme u sprovođenju postojećih politika ukazuju i nalazi Državne revizorske institucije, prema kojima tokom prve godine primjene Strategije za prevenciju i zaštitu djece od nasilja nije realizovano 34,28 odsto planiranih aktivnosti, dok je gotovo polovina sprovedena samo djelimično. Istovremeno, Ministarstvo socijalnog staranja, brige o porodici i demografije saopštilo je da nije u mogućnosti da obezbijedi sveobuhvatnu analizu normativnog okvira u ovoj oblasti.

Zbog toga, ističe CGO, zahtjev 77,1 odsto građana za strožim kaznama prije predstavlja izraz nepovjerenja u institucije nego stvarno rješenje problema.

CGO preporučuje uvođenje kontinuiranih preventivnih programa još od predškolskog uzrasta, kadrovsko jačanje škola i centara za socijalni rad, osnivanje specijalizovanih ustanova za maloljetnike, standardizaciju međuinstitucionalne saradnje, razvoj kapaciteta za odgovor na digitalno nasilje, kao i sistemsko finansiranje organizacija civilnog društva koje djeluju u ovoj oblasti.

Kako se zaključuje u publikaciji, ulaganje u preventivne i rehabilitacione mjere nije trošak, već osnovni standard koji Crna Gora duguje djeci i mladima.