CGO: Istina o devedesetima između medija, politike i obrazovanja

Obrazovni sistem mora učiti mlade kritičkom promišljanju kako bi mogli razumjeti istinu o ratovima 90-ih. U interpretaciji tih događaja važnu ulogu imaju i mediji, koji su dužni da činjenice stavljaju u odgovarajući kontekst i insistiraju na odgovornosti. To su neke od poruka iz PROUDCAST-a Centra za građansko obrazovanje (CGO), u kojem je o ulozi medija tokom 90-ih, njihovoj odgovornosti danas, kao i značaju obrazovanja zasnovanog na činjenicama, sa Jasminom Đorđević, koautorkom udžbenika Istorije za IX razred, i Darkom Šukovićem, urednikom radija i portala Antena M, razgovarala Željka Zvicer, saradnica na programima u CGO-u.

Šuković je istakao da su mediji imali ključnu ulogu u opravdavanju ratova i zločina 90-ih, naglašavajući da je tada medijska scena bila veoma ograničena.

- U to vrijeme, naročito u prvoj polovini 90-ih, bilo je tek nekoliko medijskih kuća - Radio i televizija Crne Gore (RTCG) i Pobjeda. Mimo njih tada nije bilo medija ozbiljnijeg uticaja, niti velikog uticaja medija van granica Crne Gore - pojasnio je on.

Prisjećajući se tog perioda, ocijenio je da se nije radilo o profesionalnom izvještavanju, već o propagandi.

- Od načina obrade konkretnih događaja do konteksta u koji su stavljani, mediji su bili jedna od ključnih potpora velikosrpskom projektu razbijanja Jugoslavije i stvaranja ‘Velike Srbije’. U takvoj atmosferi bilo je gotovo nemoguće doći do potpune i tačne informacije, jer nije bilo ni društvenih mreža ni interneta -  kazao je Šuković. Kao ilustraciju naveo je da su u ranim jutarnjim satima odlazili do benzinske pumpe, kod stadiona FK Budućnost, kako bi pokušali uhvatiti slab signal Radija Sarajevo i provjeriti informacije.

Đorđević je podsjetila na primjer medijskog izvještavanja o navodnom spaljivanju srpskih beba u Vukovaru.

- Objavljena je vijest da ljekari pale srpske bebe, uz fotografiju i tvrdnju da je riječ o spaljenoj bebi. Ljudi su u to vjerovali, i to ne samo neobrazovani. Tu se pokazalo koliko i obrazovanje nekad može biti nemoćno - kazala je ona, podsjećajući i na javne istupe Biljane Plavšić, univerzitetske profesorice, koja je iznosila teze o navodnim biološkim razlikama između naroda.

Zbog takvih iskustava, Đorđević ističe da je oprezna kada se govori o moći obrazovanja u rasvjetljavanju istine, naglašavajući da se sa djecom mora raditi pažljivo i promišljeno. Poseban izazov predstavljaju teme oko kojih ne postoji širi društveni konsenzus. Kao primjer navela je Rezoluciju o Srebrenici, koju je usvojila Skupština Crne Gore, ali oko koje i dalje nema saglasnosti u društvu.

- Učenici u učionicu donose različita tumačenja iz svojih porodica, a ni među nastavnicima ne postoji uvijek jedinstven stav - objasnila je ona.

Dodatni problem je što udžbenici istorije posvećuju veoma malo prostora periodu 90-ih. Zbog male mature i eksternog testiranja, dio planiranih časova se gubi, a pojedini nastavnici svjesno izbjegavaju obradu tih tema, posebno u sredinama gdje su se dogodili teški zločini.

- U mješovitim sredinama, u sredinama gdje su se desile baš gadne stvari, to je veoma nezgodno. I nije učionica, generalno nije škola, jedina koja treba da rješava ta pitanja - navela je Đorđević.

Rješenje vidi u razvijanju kritičkog promišljanja, što, kako kaže, dio nastavnika i radi.

- Ne moramo odmah definisati Srebrenicu, ali možemo učiti djecu da čitaju, analiziraju dokumente, sagledaju argumente različitih strana, razvijaju empatiju i sposobnost konstrukcije znanja - objasnila je.

Podsjetila je i na udžbenik istorije iz 2009. godine, autora Šerba Rastodera, Dragutina Papovića i Saita Šabotića, u kojem su nabrojani i zločini u kojima je učestvovala Crna Gora. Iako je prošao sve institucionalne procedure i dobio odobrenja stručnih i nadležnih tijela, nakon reakcija van tog procesa udžbenik je suspendovan.

- Poruka je bila jasna: ko želi da piše udžbenike, mora dobro da pazi kako će to učiniti -  istakla je Đorđević.

Šuković pojašnjava da su mediji umnogome doprinijeli tome da danas nemamo saglasje oko istorijskih činjenica, jer se, kaže, nijesu držali činjenica i nijesu ih stavljali u pravi kontekst. Kao primjer naveo je početak operacije Oluja, kada su na italijanskoj televiziji vidjeli snimke kninske tvrđave sa hrvatskom zastavom, dok je Televizija Crne Gore još danima izvještavala da se srpske snage povlače na rezervne položaje.

Govoreći o današnjoj medijskoj sceni, Šuković je ocijenio da je ona i dalje problematična.

- Kada pogledate vlasničku strukturu i uređivačku politiku, vidite da su dominantni mediji ili glasila koji su otvoreno i ponosno u službi stranih interesa. Kako je moguće da je toliko medijskih kuća, toliko glasila, toliko novinara nezainteresovano za činjenice? Problem je što mi nikad nijesmo izgradili kritičnu masu ljudi - gledalaca, slušalaca, čitalaca - koji će reagovati na to bojkotom. Lažeš, neću da te gledam. Lažeš, neću da te slušam. Lažeš, neću da te čitam. Nije više glavni problem samo medijska scena, već nezrelost javnog mnjenja koje to trpi - ocijenio je Šuković.

Sagovornici su zaključili da kao društvo nijesmo naučili ključne lekcije iz devedesetih.

- Djeca moraju učiti da kritički čitaju i razmišljaju. To mora da ih uči škola. Ne godine i datume i brojeve, nego da logiciraju, da razumiju, da natjeraju sebe da nauče da gledaju na stvari iz više uglova -  poručila je Đorđević.

- Ako bih morao da se odlučim za jednu lekciju koju nijesmo naučili to je da je važno da budemo ljudi. I zato što je nijesmo naučili, danas su glavni ratni huškači, sijači mržnje, ljudi koji su svojim novinarstvom mnoge motivisali ili da izgube život ili da uzmu drugima život, glavni moralisti - zaključio je Šuković.