Đokić: Govor mržnje pruža prividan osjećaj moći

Iza mržnje, naročito u kontekstu interneta, često ne stoji stvarna želja da nekoga povrijedimo, to je važno da razumijemo, kaže psihoterapeutkinja Dragana Đokić u emisiji Mentalna higijena.

- Najčešće iza tog osjećaja je neki drugi - osjećaj straha, osjećaj nemoći, osjećaj neke vrste ugroženosti. Kada čovjek osjeća da na neki način gubi kontrolu i da mu se svijet mijenja prebrzo, i ne može razumijeti šta se oko njega dešava, on često traži nekog koga može na neki način okriviti, i tada mržnja zapravo postaje način da se vrati taj osjećaj moći, koji je zapravo prividan - pojašnjava Đokić.

Na internetu je, kaže ona za Antenu M, to posebno izraženo.

- Ekran nam daje taj lažni osjećaj da mi nismo odgovorni za ono što kažemo, da to nije stvarno, da te riječi nekako nestaju u beskraju mreže, ali zapravo one jednako pogađaju, bole, i oblikuju javni prostor. Zapravo, nema nikakve razlike da li su te riječi izgovorene nekome u usmenoj komunikaciji ili su upućene putem komentara na društvenim mrežama, neke objave i slično. Mržnja se često širi kao neka zarazna emocija i kada se u nekoj grupi pojavi bijes, frustracija, sarkazam, drugi to vrlo često usvoje, i što je više ljudi koji na taj način govore, koji na taj način razmišljaju, to nam, nažalost, djeluje normalnije - navodi Đokić.

Anonimnost je, ističe, jedan od ključnih faktora koji mijenja način na koji se ponošamo.

- Kada nestane lični kontakt u smislu pogleda, glasa, izraza lica, druge osobe, gestikulacije, facijalne ekspresije, nestane i ona emocionalna kočnica koja nas u svakom životu zaustavi da kažemo nešto grubo. I kada nekome nešto ružno napišemo, a ne vidimo njegovu reakciju, njegovu bol, zbunjenost, naš mozak ne može da registruje posljedicu i zato anonimnost često oslobađa ono što možda i ne bismo inače rekli nekome, ono što bismo, inače, zadržali za sebe. U psihologiji  taj fenomen ima svoj naziv - deindividuacija, to znači da osoba gubi osjećaj lične odgovornosti kada je dio neke gomile ili kada se ne vidi - objašnjava psihoterapeutkinja.

U digitalnom prostoru to takođe, dodaje, ima svoj naziv - takozvano nevidljivo prisustvo. 

- Mogu da kažem šta hoću, tu ne stoji moje ime, tu nije moja fotografija, niko neće znati da sam to ja - tako osobe koje pišu komentare ne mogu osjetiti stid. Jer ono što nam zapravo pruža osjećaj stida je kada je drugima poznat naš identitet. I tu je ta iluzija bez posljedica koja otvara vrata impulsivnosti, agresiji, čak u ovom slučaju zlonamjernosti, ali ono što je važno reći je da ta negativnost u ovom slučaju ne dolazi baš iz ničeg. Sama anonimnost ne stvara mržnju, ona samo na neki način skida masku i pokazuje ono što je već negdje u čovjeku potisnuto - možda frustracija, osjećaj nepravde, potreba da se osjeti moćnim u svijetu u kojem se inače osjeća nemoćno - kazala je Đokić.

Najvažnije pitanje je, smatra, kako da obnovimo kulturu empatije.

- Meni se čini da nam najviše fali ta kultura i da naučimo da kroz ekran prepoznamo da sa druge strane postoji čovjek, neko ko osjeća jednako kao i mi - zaključila je Đokić.