Drakulović: Važno mi je da autorski glas bude beskompromisno otvoren

Zbirka poezije „Ispovijesti su gore nego psovke“ autorke Sofije Drakulović predstavljena je sinoć u okviru književnog programa KIC-a „Budo Tomović“, a sa pjesnikinjom je razgovarala Barbara Delać.

Govoreći o putu od prvih pjesničkih pokušaja do objavljivanja knjige, Drakulović je kazala da je kratke pjesme počela da piše još u osnovnoj školi, ali da se njen odnos prema poeziji vremenom mijenjao.

– Mislim da sam počela da tražim neku drugačiju logiku, da kroz pisanje nešto ispitujem i pronalazim svoj način da izrazim ono što možda ne umijem drugačije. Upravo taj proces, to stalno traženje i ispitivanje, ono je što me i danas vraća poeziji i što je, na kraju, dovelo do ove knjige – kazala je Drakulović.

Govoreći o naslovu zbirke, autorka je ukazala na, kako je opisala, nejasnu granicu između patetike i ogoljavanja u književnosti.

– Kod ispovijesti je loše kada ode u patetiku, ali nije povoljno ni ovo drugo, pogotovo danas kada stalno govorimo o dehumanizaciji, alijenaciji i tome koliko su se ljudi otuđili. Kada dođe do nekih škakljivih tema, pomalo je „cringe“ ispovijedati se i pričati o svojim osjećanjima. Meni je, međutim, bilo važno da autorski glas bude beskompromisno otvoren i spreman da podijeli sebe sa drugima, bez ustručavanja – objasnila je Drakulović.

Smatra da savremeni imperativ da se što manje sebe dijeli sa drugima može dodatno produbiti otuđenje.

U svojoj poeziji Drakulović preispituje opšta mjesta i društvene obrasce, koristeći fragmente popularne kulture, društvenu kritiku, humor, ironiju i autoironiju.

Polazi, kako je objašnjeno tokom razgovora, od svijesti da je i sama dio društva koje posmatra i kritikuje. Zbog toga određene obrasce najprije prepoznaje i preuzima, a zatim ih karikira i preispituje, bez pokušaja da sebe postavi iznad njih.

U fokusu njene poezije je prvenstveno pojedinac – njegova pozicija unutar društva, osjećaj pripadanja, ali i zarobljenosti u očekivanjima koja mu se nameću.

Govoreći o ponavljanju pojedinih motiva i nabrajanju kao pjesničkom postupku, Drakulović se osvrnula na brzalicu „Stala mala Mara na kraj, stara Hana sama“, koju je izmjestila iz njenog uobičajenog konteksta.

– Htjela sam tom brzalicom da napravim neku nelagodu, da istaknem romantizaciju djetinjstva time što sam je smjestila u drugi kontekst. Ponavljanjem se stvara napetost i nelagoda i to mi je djelovalo prikladno za individuu koju društvo guši – kazala je.

Emotivno stanje lirskog subjekta u zbirci snažno je povezano sa društvenim okolnostima u kojima postoji. Autorka ističe da njen pjesnički glas, koliko govori o društvu, toliko govori i o sebi i vlastitoj poziciji unutar njega.

– Postoji taj imperativ dobrog raspoloženja i zdravog života koji guši na svakom ćošku. Aktuelne pojave nameću neke nerealne standarde života i sve je to, naravno, povezano sa kapitalizmom – kazala je Drakulović.

Predstavljanje zbirke „Ispovijesti su gore nego psovke“ održano je u okviru redovnog književnog programa KIC-a „Budo Tomović“.