Večeras u Zahumlju veče posvećeno pokojnom novinaru i publicisti

Perošević: Mišo Drašković radio neobične priče običnih ljudi i obične priče o neobičnim ljudima

Dosta je novinara uz njega stasalo. Ja sam u Pobjedi od kraja devedesetih i zajedno smo radili dvije decenije u jednoj redakciji. Mišo je, nakon zvaničnog odlaska u penziju, ipak, pošto je bio takav tip nemirnog duha, odlučio da zaokruži neku novinarsku cjelinu. Od radijskog, preko novinskog – lokalnog i jedinog državnog štampanog medija, Pobjede, okušao se i na televiziji. Radio je za Javni servis, Televiziju Nikšić i druge produkcijske kuće iz regiona na desetine i desetine zapisa, uglavnom reportaža, koje su bile neobične priče običnih ljudi i obične priče o neobičnim ljudima iz svih krajeva Crne Gore i ne samo Crne Gore

Ratko Perošević (Foto: Stop kadar/Televizija E )
Ratko Perošević (Foto: Stop kadar/Televizija E )

Iz zahvalnosti i potrebe da se ukaže na značaj stvaralaštva novinara i publiciste Miša Draškovića, koji nije među živima već pola godine, a u novinarstvu je proveo pola vijeka, ostavio mnoštvo reportaža, putopisa, razgovora i knjiga, nagrađivan najvećim priznanjima za svoj rad, večeras će u Zahumlju biti održano veče posvećeno njemu u organizaciji prijatelja sa kojima je baš u tom klubu provodio posljednje dane svog života – rekao je u jutarnjem programu Budilnik na Televiziji E novinar Ratko Perošević.

Novinar i publicista Mišo Drašković u novinarstvu je proveo više od pola vijeka, u raznim redakcijama – od Radija Nikšić i Nikšićkih novina, u kojima je bio reporter, pa do uredničkih mjesta, pa sve do Pobjede – podsjeća Perošević.

- Dosta je novinara uz njega stasalo. Ja sam u Pobjedi od kraja devedesetih i zajedno smo radili dvije decenije u jednoj redakciji. Mišo je, nakon zvaničnog odlaska u penziju, ipak, pošto je bio takav tip nemirnog duha, odlučio da zaokruži neku novinarsku cjelinu. Od radijskog, preko novinskog – lokalnog i jedinog državnog štampanog medija, Pobjede, okušao se i na televiziji. Radio je za Javni servis, Televiziju Nikšić i druge produkcijske kuće iz regiona na desetine i desetine zapisa, uglavnom reportaža, koje su bile neobične priče običnih ljudi i obične priče o neobičnim ljudima iz svih krajeva Crne Gore i ne samo Crne Gore. Pisao je o crnogorskim iseljenicima u Latinskoj Americi, iseljenicima u Ukrajini, pa je za serijal o iseljenicima Crnogorcima koji su prije više od vijeka masovno odselili u Ukrajinu, u oblast Odese, dobio Njegoševu nagradu koju dodjeljuje Ukrajina. Mišo je nagrađivan i u Crnoj Gori najvećim priznanjima iz esnafskog udruženja i novinarskog sektora, a dobitnik je i Nagrade oslobođenja Nikšića kao najvećeg priznanja – rekao je Perošević.

Podsjeća da je Mišo Drašković veći dio svojih reportaža objavio u knjigama, a za te knjige je dobio najveće priznanje iz te oblasti od Književne zajednice „Vladimir Mijuskovic – Zaloga“.

- Ipak, niko se od tih institucija i organizacija nije sjetio da organizuje ni komemorativnu sjednicu nakon njegove smrti. Zato smo mi, društvo gdje je on najradije provodio posljednje dane u Zahumlju, u tom klubu odlučili da organizujemo jedno veče sjećanja na Miša Draškovića, gdje ćemo podsjetiti šta je sve radio i kakav je trag ostavio. A ostavio je neizbrisiv trag, sigurno. To su priče antologijske; kad ih sada gledamo, to su priče o Rajku Ceroviću sedamdesetih, Draganu Raduloviću sedamdesetih i osamdesetih, koje i danas rado svi gledaju i sjećaju se tih vremena. One uglavnom govore o tradiciji i običajima, a vrlo su neobične i specifične. Mišo je imao takav stil, vrlo lako nalazio sagovornika, bio druželjubiv i u raznim oblastima aktivan – od boksa kao mlađi, pa lova, ribolova, sa piscima, sportistima i djelatnicima raznih sfera. To ga je krasilo, imao je veliki krug prijatelja i društva, i zato je možda lakše dolazio do tema nego neki današnji kancelarijski novinari ili copy-paste novinari kojih je sve više – zaključio je Perošević.