Političar sa funkcijom „dobrog čovjeka“
Slavenko Jovanović bio je autentičan crnogorski političar. Ne nužno najuspješniji ili najdugovječniji, ali je posjedovao vrijednosti s kojima se politika često surovo obračunava: iskrenost, otvorenost, jednostavnost i bezazlenu dobrotu. Zbog toga će sjećanje na njega biti dragocjeno – pamtiće se prvenstveno po „funkciji“ dobrog čovjeka, a tek potom po političkim dužnostima koje je obavljao.
A obavljao ih je odgovorno: bio je predsjednik Opštinskog komiteta Saveza komunista Kolašina, predsjednik kolašinskog odbora DPS-a u vremenima važnih odluka, poslanik, te sekretar poslaničkog kluba DPS-a u Skupštini Crne Gore. Na javnoj sceni bio je prisutan i kroz književnu kritiku, novinarske zapise, rad u Fondaciji „Sveti Petar Cetinjski“ i podršku očuvanju crnogorske istorije kroz guslarstvo. Bio je beskompromisni državotvorac, antifašista i kreativac, cijelog vijeka okrenut svojoj Morači i svom Kolašinu, prenosi Pobjeda.
– Mnoge stvari u životu nam dođu kasno ili ne dođu uopšte, samo smrt dolazi prerano, kao što je došla Slavenku Jovanoviću – kazao je kulturolog i publicista Željko Rutović na nedavnom omažu koji je u Kolašinu organizovalo Društvo crnogorskih novinara.
– Neki odlasci ostavljaju ljude u onom drugom životu, u obliku kulture sjećanja koju su zaslužili. Jedan od njih je i Slavenko Jovanović, jer traju njegove riječi, njegovo djelo, etika i estetika. Ostala je za njim čitava moralna i ljudska lektira kojoj se moramo vraćati kao putu do potrebnih odgovora. Poučen primjerima predaka, ostavio je plemenite vrijednosti. Ako ne pamtimo život prethodnika, onda nema ni nas ni onih poslije nas. Slavenko nam je ostavio srčanost, viteštvo i ime koje se pamti – istakao je Rutović.
Publicista i predsjednik Društva crnogorskih novinara, Dragan Mitov Đurović, naglasio je da je Slavenko bio od onih koji su krčili sopstvene puteve:
„Mnogi idu izgaženim stazama, a Slavenko je bio među rijetkima koji je išao tamo gdje puta nije bilo. Zato je i ostavio trag.“
Đurović se prisjetio i zajedničkih trenutaka u „Plavoj krčmi“.
- Slavenko nije bio pjesnik, ali je živio pjesmu. Dok bih ja recitovao stihove o gradu bijelih snova i dvije vode, Slavenko bi nastavljao stihovima o rastanku i zajedničkom piću u Kolašinu, gradu 'vašemu i mome'. On je bio i riječ, i ime, i život koji se istinski živi – ispričao je Đurović.
Omaž je bio prilika i za podsjećanje na njegove gimnazijske dane u baraci blizu hotela „Bjelasica“, ali i na činjenicu da se 1985. godine, odmah nakon fakulteta, vratio u rodni grad. Iako su konkursi bili raspisani širom zemlje, on je izabrao da bude profesor književnosti u Kolašinu. Bio je omiljeni profesor i prijatelj svojih đaka.
Ostaće upamćen kao čovjek koji je politiku pobijedio onim najrjeđim oružjem – dobrotom i čistotom duše.