Putevi (ne) vode u Orahe: "Putevi“ d.o.o ostavili mještane bez odgovora i puta

Samo dvadesetak kilometara od administrativnog centra Crne Gore, Glavnog grada Podgorice, nalazi se selo Orasi – mjesto bogate istorije, duhovnog nasljeđa i dubokih korijena Lješanske nahije. Ipak, po stepenu razvijenosti i odnosu institucija, ovo selo je na mapi – isključivo zahvaljujući borbi samih mještana. Vlasti, i lokalne i državne, kao da su ga potpuno precrtale.

Put koji vodi do Oraha završava se prije samog ulaska u selo. Dalje se nastavlja uski, makadamski pravac kojim se jedva mogu mimoići dva vozila. Svaka jača kiša ili nevrijeme pretvara ovaj put u rizičnu dionicu, odsijecajući pristup kućama, naročito starijim i slabije pokretnim mještanima.

U Orasima, mjestu sa oko 60 kuća, žive uglavnom vikendaši, potomci iz tog kraja koji se posljednjih godina sve češće vraćaju ognjištima svojih predaka. Ali država, kako kažu, ne vraća ništa.

- Obećavali su prethodnici sto puta. Ovi sada isto. Dolazili iz ‘Puteva’, iz Sekretarijata za saobraćaj, dali nalog da se radi, i sad se, kao, čeka rebalans budžeta da završe parkinge i Lijevu rijeku jer je to prioritet. A mi – mi smo navodno ‘naredni’. Evo, 20 godina ništa nije uloženo u Orahe! - kaže Slobodan Đurović, mještanin koji je za Portal ETV govorio sa vidljivim ogorčenjem.

Đurović ističe da je Sekretarijat za saobraćaj pokazao korektan pristup i volju da se stvar pokrene, ali da se sve lomi na izvršnim strukturama.

- Prije svega na preduzeću d.o.o. Putevi, koje se, uprkos instrukcijama, do danas nije pomjerilo sa mrtve tačke - poručuje Đurović.

Dodaje da im je ovo preduzeće ukinulo i autobusku liniju, pa autobus saobraća samo do obližnjeg mjesta.

- Autobus vozi samo do Progonovića, a to je 7 km udaljeno od Oraha. Taj dio puta mještani koji nemaju sopstveni prevoz moraju da prepješače kako bi došli do svojih kuća - kaže Đurović.

U Orasima žive tri bratstva: Đurovići, Pejovići i Stojanovići. Kako svjedoče, crkvu na seoskom groblju su renovirali sopstvenim sredstvima i donacijama prijatelja, kumova i drugova. Kosili su put sami. Vlast nijesu čekali, jer, kažu, znaju da od nje – nema ništa. Ali ni da ih ignoriše ovoliko, nijesu mogli ni slutiti.

- Obraćali smo se preko Mjesne zajednice Gradac – za asfaltiranje, za bolje snabdijevanje električnom energijom, za internet kako bi se mlađa generacija vraćala. Ništa. Samo prazna obećanja i izgovori - poručuje Đurović.

Zabrinjava i činjenica da selo još uvijek nema obezbijeđen vodovod – koristi se kišnica i bunari, što je neprihvatljivo za savremeno doba, posebno ako se zna da se radi o naselju koje pripada glavnom gradu jedne države.

Mještani s pravom postavljaju pitanje: zašto je prioritet uvijek neko drugo mjesto? Njihova sumnja – da se infrastrukturni radovi izvode selektivno, po partijskim i porodičnim linijama – sve je izraženija.

- Vjerovatno je prioritet tamo đe neko od rodbine vlasti ima kuću ili vikendicu. Danas se svi poslovi završavaju samo ako ste u bliskom srodstvu ili poznajete ‘nekog’. Ko ne pripada toj mreži – za njega nema puta, ni vode, ni struje - ogorčeno dodaje Đurović.

Orasi su, nažalost, simbol institucionalne nepravde i iznevjerenih očekivanja. U vremenu kada se grade biciklističke staze, trgovi i fontane, kada se milioni ulažu u projekte od “javnoga interesa”, mještani ovog sela i dalje gaze kroz blato i čekaju da ih se neko sjeti.

Ostaje pitanje za nadležne: kada će selo Orasi postati prioritet? Ili se ono, kao i mnoga druga, zauvijek briše iz fokusa razvoja zato što među mještanima nema onih koji sjede u foteljama vladajuće većine.