SUMRAK LOVĆENA NA KUKU (1): Zaštićeni prostor postaje građevinska zona

Piše: Božidar Proročić

Kuk danas razotkriva ono što projektna dokumentacija najčešće ne pokazuje kako se zaštićeni prostor Lovćena na terenu pretvara u zonu pristupa, priključaka i trajnih infrastrukturnih tragova.

Na toj kraškoj padini vidi se kako zaštita Lovćena izgleda kada se suoči sa pristupnim putem, nasipom, elektroenergetskim priključkom, trafostanicom i novom logikom korišćenja prostora. Tu se ne otvara samo pitanje jednog zahvata, već pitanje pravca u kojem se nacionalni park pomjera: od predjela koji se čuva prema predjelu koji se prilagođava potrebama infrastrukture.

Lovćen se ne može svesti na površinu preko koje se povlače trase, priključci i tehnička rješenja. Njegov krš, katuni, šumski rubovi, vidikovci, vrtače i padine čine složen prostor prirode, śećanja i identiteta. Svaki zahvat u takvom predjelu ostavlja trag dublji od građevinskog. On pomjera staru ravnotežu prostora, mijenja njegovu upotrebu, njegovu sliku i način na koji ga čovjek doživljava.

Ovaj prostor ne može se posmatrati odvojeno od šireg bokokotorskog i lovćenskog pejzaža, u kojem se dodiruju nacionalni park, katunsko zaleđe i područje svjetski prepoznate prirodne i kulturne baštine Kotora.

Zbog toga svaki zahvat na Kuku, Bižaljevcu i padinama prema Štirovniku ima širi značaj od lokalnog građevinskog pitanja. On se tiče odnosa prema prostoru koji povezuje Lovćen sa Bokom, planinu sa morem, krš sa kulturnim nasljeđem i zaštićeni predio sa baštinom čija vrijednost prelazi granice Crne Gore. (UNESCO, Natural and Culturo-Historical Region of Kotor, World Heritage List, upisano 1979; UNESCO maps and documents for the protected property and wider buffer context.)

Zato ovaj serijal počinje na Kuku. Ne zbog toga što je Kuk jedina ugrožena tačka Lovćena, već zato što se na njemu jasno čita model koji se može širiti dalje. U javnim obrazloženjima govori se o razvoju, boljem pristupu i turističkoj ponudi. Na samom prostoru ostaju otvorene padine, nasute površine, pristupni pravci, dalekovodi, trafostanica i krš koji je uveden u građevinsku funkciju.

Kuk zato postaje mjerilo odnosa prema Nacionalnom parku Lovćen. Na njemu se vidi da li zaštita ima stvarnu snagu na terenu ili ostaje samo riječ u dokumentima, dok se prostor otvara za nove puteve, priključke, objekte i potrebe.

Koliko jedan zaštićeni prostor može primiti novih zahvata prije nego što zaštita ostane u dokumentima, a stvarni predio postane podloga za stalno dodavanje infrastrukture?

Upravo zato se Kuk ne može posmatrati kroz jedan objekat ili jednu dozvolu. U procjeni ovakvih zahvata ključno je pitanje kumulativnog uticaja: šta se događa kada se u istom prostoru sakupe stanica, pristupni put, trafostanica, dalekovod, nasip, servisna površina, privremeni objekti i povećani broj posjetilaca.

Tek tada se vidi stvarni pritisak na reljef, staništa, pejzaž i lokalni prostor.[1] Na Kuku se danas jasno vidi da projekat nije ostao u granicama jedne stanice. Uz stanicu i prateće sadržaje pojavljuje se čitav sistem podrške žičari: elektroenergetska infrastruktura, trafostanica, dalekovodi, probijeni pristupni pravci, nasute površine i otvorene padine.

Taj prostor više se ne posmatra samo kao planinski vidikovac, katunski predio, krš i šumski rub, već kao ranjivi dio Lovćena na kojem se prirodni pejzaž, stara katunska matrica i kraški mir povlače pred sve vidljivijim tragovima infrastrukture.

Trafostanica na Kuku već na prvi pogled mijenja čitanje tog predjela. Umjesto prostora čiju su mjeru određivali krš, katun, šuma i otvoreni vidik, pred nama stoji tačka koja Kuk uvodi u pogonsku logiku žičare.

U prirodnom, kraškom i katunskom ambijentu Lovćena takav objekat ne mijenja samo izgled predjela, nego i njegovu funkciju. Prostor koji je imao pejzažnu, ekološku i kulturnu vrijednost sada dobija ulogu energetskog oslonca projekta.

Da bi turistička atrakcija radila, u nacionalni park unose se betonske površine, elektrooprema, pristupni platoi, ograde, instalacije i objekti koji sa starom mjerom Lovćena nemaju unutrašnju vezu, ali u njegovom pejzažu ostavljaju posljedicu koja ne nestaje završetkom radova.

Upravljanje pośetiocima i turističkom infrastrukturom u zaštićenim područjima ne može se svesti na broj dolazaka, prihod ili atraktivnost ponude.

Međunarodne smjernice za turizam u zaštićenim područjima naglašavaju da se turistički razvoj mora vezati za očuvanje osnovnih vrijednosti prostora, kontrolu pritiska i jasno upravljanje pośetilačkim tokovima.[2] Na Lovćenu se zato mora pitati ne samo koliko ljudi žičara dovodi, nego šta prostor mora da podnese da bi taj sistem funkcionisao.

Pogled prema padinama Štirovnika i Kuka otkriva još jasniju sliku: dalekovode, prosjeke, pristupne puteve i tragove mehanizacije. U projektnoj dokumentaciji sve izgleda čisto, ravno i kontrolisano: trasa, pravac, pristup, priključak.

Na Lovćenu, međutim, svaka od tih oznaka dobija težinu stvarnog zahvata: probijeni put, zasječenu padinu, sabijeno zemljište, nasip, beton i prostor koji poslije toga više ne izgleda isto.

Planinski kamenjar ne zarasta brzo. Nasip ne nestaje sam od sebe. Probijeni put ne vraća se lako u prirodno stanje. Padina koja je jednom otvorena za mehanizaciju, beton i elektroenergetske instalacije ostaje obilježena i onda kada se radovi završe, i onda kada se promotivni jezik ponovo vrati riječima o zelenom turizmu, održivosti i prirodnom doživljaju Lovćena.

Fotografije sa terena pokazuju ono što se u planskim formulacijama lako izgubi: degradiranu padinu, elektroenergetske linije, betonsku logistiku, promijenjene prostorne odnose i krš koji je uveden u građevinsku funkciju.

Na jednoj strani stoji trafostanica u planinskom okruženju; na drugoj se vide dalekovodi, radovi na padini, mehanizacija i tragovi betoniranja; na trećoj degradirane padine Kuka, proboj kroz kamenjar i nasute površine koje više ne pripadaju prirodnoj mjeri prostora.

To nijesu usputni prizori. To su tragovi po kojima se čita stvarna cijena jednog uljepšanog prikaza: ono što se javnosti predstavlja kao razvoj i turistički doživljaj, Lovćenu ostaje kao iskop, nasip, beton, pristupni pravac i promijenjena slika prostora.

Zato će dodatna foto-dokumentacija ovog prostora biti od posebne važnosti. Fotografije u ovakvom istraživačkom serijalu predstavljaju važan terenski dokaz. One moraju pokazati odnos zahvata i prostora, položaj trafostanice u pejzažu, proboj kroz krš, nasute površine, ogoljene padine, dalekovode, pristupne pravce i tragove građevinske mehanizacije.

Tek kada se sve to sagleda zajedno, postaje jasno da se ne radi o jednom izdvojenom objektu, već o mreži intervencija koje se nadovezuju jedna na drugu. Posebno je važno dokumentovati stanje padina iz više uglova: širi kadar koji pokazuje odnos degradirane površine prema okolnom pejzažu; srednji kadar koji pokazuje dalekovode, trafostanicu i pristupne pravce; i krupni kadar koji pokazuje nasip, ogoljeni kamenjar, tragove betona, sabijeno zemljište i oštećenu površinu krša.

Takva dokumentacija omogućava da se kasnije uporedi sadašnje stanje sa eventualnom sanacijom i da se provjeri da li se prostor zaista obnavlja ili se samo administrativno proglašava saniranim.

Ovđe se mora otvoriti pitanje mjere. Lovćen je i ranije imao intervencije. Imao je puteve, objekte, komunikacije, vojne i javne potrebe, tragove socijalističkog planiranja i ranijih infrastrukturnih rješenja. To ne treba romantizovati.

I ti zahvati zaslužuju kritičko preispitivanje. Ali razlika je u logici i obimu. Ranije intervencije najčešće su bile vezane za osnovni pristup, javnu potrebu, službenu funkciju ili minimalno omogućavanje kretanja kroz planinski prostor. Današnji model ne staje na jednom objektu. On traži novu stanicu, novi priključak, novi put, novi plato, novu atrakciju, novi sadržaj, novu komercijalnu tačku.

Tu se vidi razlika između intervencije i preoblikovanja. Jedno je kada se prostor koristi uz mjeru i svijest o njegovoj ośetljivosti. Drugo je kada se prostor počne prilagođavati projektu, a zatim se svaki novi zahvat opravdava činjenicom da je prethodni već izveden.

Kada dođe stanica, traži se put. Kada dođe put, traži se energija. Kada dođe energija, dolazi trafostanica. Kada dođe trafostanica, dolaze dalekovodi. Kada se sve to postavi u prostor, otvara se mogućnost za nove sadržaje, nove objekte i novu turističku potrošnju pejzaža. Tako žičara prestaje da bude jedan projekat i postaje mehanizam prostornog širenja.

Javnost mora viđeti taj slijed. Kuk se ne mijenja samo jednom velikom odlukom, nego objedinjavanjem pratećih intervencija. Svaka od njih može biti predstavljena kao nužna, pomoćna, privremena ili usputna.

Trafostanica se može nazvati energetskom potrebom. Dalekovod rješenjem napajanja. Pristupni put neophodnošću. Nasip uređenjem. Ali kada se svi ti elementi saberu u istom predjelu, tada više ne govorimo o jednoj žičari, nego o infrastrukturnoj mreži koja Kuk pomjera iz prirodno-katunskog predjela u zonu pristupa, priključaka i servisnih potreba.

Degradacija krša i planinskih padina ne može se čitati kao obična građevinska etapa. U ravničarskom prostoru tragovi radova mogu se lakše ublažiti, zatraviti ili vizuelno prikriti. U lovćenskom kršu posljedice su oštrije, vidljivije i dugotrajnije.

Svaki iskop mijenja mikroreljef. Svaki nasip utiče na prirodno oticanje vode. Svaki proboj kroz kamenjar otvara mogućnost nove erozione linije. Svaki stub, plato i energetski objekat uvodi novu dominantu u pejzaž koji je vrijedan upravo zbog svoje prirodne, vidne i kulturne cjelovitosti.

Lovćenski krš živi u pukotinama, škrapama, tankom zemljišnom pokrivaču i sitnim staništima koja se lako izgube kada preko njih pređu nasip, put ili beton. Ko na Lovćenu vidi samo kamen, promašio je njegovu biologiju: vlagu u pukotinama, biljke na ivici stijene, vodu koja se kratko zadržava u vrtači i život koji se drži za najmanji sloj zemlje.

Zato se posljedice ne vide samo kao narušen izgled pejzaža. One se vide u promjeni prirodnih procesa oticanja vode, stabilnosti padine, obnove vegetacije i kontinuiteta staništa. Zbog toga krš ne treba posmatrati kao tvrdu i praznu podlogu.

Njegova ośetljivost upravo je u tankom zemljištu, pukotinama, mikroreljefu i načinu na koji voda prolazi kroz prostor. Kada se takav teren naspe, sabije ili presiječe pristupnim putem, posljedice se ne završavaju na izgledu pejzaža, već zadiru u prirodne procese koji taj pejzaž održavaju.[3]

Na Lovćenu, đe se kraški reljef, katunsko śećanje, šuma i otvoreni vidici prepliću u jednu cjelinu, svaki građevinski zahvat ima širi domet od površine koju neposredno zauzima. Probijeni put ne mijenja samo liniju kretanja mehanizacije, već otvara novu brazdu u padini. Nasip ne mijenja samo izgled terena, već utiče na zadržavanje i oticanje vode.

Sabijeno zemljište ne ostaje samo građevinski trag, već mijenja uslove u kojima se biljni pokrivač može obnoviti. Dalekovodni stub nije samo tačka u prostoru, već nova vizuelna i funkcionalna oznaka u predjelu koji je trebalo čuvati sa posebnom mjerom.

Zbog toga se degradacija Kuka, Bižaljevca i padina prema Štirovniku ne može posmatrati kao prolazna posljedica izvođenja radova. U ovakvom kraškom ambijentu posljedice ostaju u promijenjenom mikroreljefu, ogoljenoj padini, novom pravcu oticanja vode, narušenom kontinuitetu staništa i pejzažu koji više ne nosi istu prirodnu mjeru. Mehanizacija može otići sa terena, ali prostor nastavlja da nosi ono što je u njega urezano.

Zato se mora pažljivo prevoditi administrativni jezik na jezik terena. Kada se kaže „prateća infrastruktura“, na Kuku to znači zauzeto zemljište. Kada se kaže „tehnički uslovi“, to znači novi objekat ili nova instalacija. Kada se kaže „energetski priključak“, to znači stub, kabl, dalekovod, prosjek ili trafostanicu. Kada se kaže „pristupni put“, to znači probijenu padinu.

Na papiru su to stavke projekta; na Lovćenu su to promjene u reljefu, pejzažu i načinu na koji se prostor koristi. Kuk i padine prema Štirovniku danas pokazuju model u kojem se nacionalni park „valorizuje“ kroz sve veći broj sadržaja, dok se posljedice po prostor ublažavaju riječima iz dozvola, elaborata i investicionih obrazloženja.

Na terenu se, međutim, privremenost ne mjeri rokom iz papira, nego stanjem padine poslije radova: da li je krš nasut, da li je zemljište sabijeno, da li voda otiče drugim pravcem, da li se vegetacija može obnoviti i da li se pejzaž može vratiti svojoj ranijoj mjeri.

Zbog toga je pitanje ukupnog pritiska na prostor ključno. Da li je neko zaista procijenio zajednički uticaj stanice, pristupnih puteva, trafostanice, dalekovoda, pratećih objekata, privremenih sadržaja i povećanog broja pośetilaca? Da li su ti elementi posmatrani zajedno, kao jedan sistem koji pritiska isti prostor, ili odvojeno, kao niz nepovezanih stavki?

Priroda ne trpi zahvate po fasciklama. Ona ih trpi zajedno, na istoj padini, u istom kršu, u istom šumskom pojasu, u istom katunskom predjelu. Ako je jedan zahvat otvorio prostor za drugi, drugi za treći, a treći za nove sadržaje, onda se mora pitati da li je procijenjena ukupna nosivost Kuka, Bižaljevca, Štirovnika i šireg prostora NP Lovćen.

Ne samo nosivost projekta u građevinskom smislu, već ekološka i pejzažna nosivost Lovćena. Koliko se može dodavati objekata, instalacija, puteva, dalekovoda i novih servisnih tačaka prije nego što se osnovna vrijednost prostora promijeni? Koliko infrastrukture može podnijeti katunski i kraški predio prije nego što zaštita postane samo riječ u dokumentu?

Ako je trafostanica postavljena zbog potreba žičare, ako su dalekovodi i elektroenergetski priključci izvedeni da bi sistem funkcionisao, ako su pristupni putevi probijeni da bi se omogućili radovi, održavanje i novi sadržaji, onda se javnosti mora pokazati puni bilans. Ne promotivni bilans. Ne turistička slika. Ne broj prevezenih putnika.

Već prostorni bilans koliko je zemljišta zauzeto, koliko je padina otvoreno, koliko je šume i kamenjara presječeno, koliko je materijala nasuto, koliko je novih objekata uneseno u predio i koliko se time promijenila prirodna i kulturna slika Lovćena.

Zato je u ovom slučaju presudno pitanje da li je prije radova postojalo jasno dokumentovano nulto stanje: fotografije, kartiranje staništa, opis kraškog mikroreljefa, podaci o oticanju vode, stanju vegetacije i prostornom odnosu prema katunskom i šumskom ambijentu. Bez takve osnove teško je kasnije dokazati šta je stvarna sanacija, a šta samo administrativno zatvaranje obaveze.[4]

Ovđe nije sporan razvoj kao riječ, nego način na koji se njegova cijena skriva iza lijepih promotivnih slika. Ako žičara traži trafostanicu, dalekovode, puteve, platoe, betonske osnove i nove objekte, onda se mora otvoreno govoriti o njenom punom prostornom otisku.

Cijena žičare ne mjeri se samo brojem putnika, prihodima i turističkim efektom. Mjeri se i padinom, kršem, pristupnim pravcem, stubom, trafostanicom, nasipom i zemljištem koje više nije isto. Lovćen ne smije biti prostor u kojem se svaki naredni zahvat opravdava prethodnim.

Ne smije se dozvoliti da se logika infrastrukture širi sama od sebe: najprije žičara, zatim trafostanica, zatim dalekovod, zatim pristupni put, zatim privremeni objekat, zatim atrakcija, zatim novi sadržaj, zatim nova potreba. To je lanac koji, ako se ne zaustavi, mijenja samu suštinu nacionalnog parka. A kada se jednom izgubi mjera, zaštita prirode svodi se na formalnost, dok prostor na terenu postaje podloga za sve nove zahtjeve.

Zato ovaj prvi nastavak serijala otvara ono što se najčešće prećutkuje: stvarni infrastrukturni otisak žičare na Kuku, Bižaljevcu i padinama prema Štirovniku. Govori o trafostanici u pejzažu Kuka, o dalekovodima na padinama, o pristupnim pravcima kroz krš, o degradiranim dijelovima Kuka i Štirovnika, o Bižaljevcu kao prostoru koji se mora posmatrati pažljivo i stručno, o predjelu koji se sve više uvodi u servisnu ulogu jednog sistema. I govori o pitanju koje se više ne može odložiti: koliko infrastrukture Lovćen može podnijeti prije nego što smisao nacionalnog parka počne da se NESTAJE u praksi, iako ostaje zapisan u dokumentima?

Pitanja na koja institucije moraju odgovoriti su sljedeća:

Ko je odobrio izgradnju trafostanice na Kuku i na osnovu kojih saglasnosti?

Da li je trafostanica planirana i izvedena isključivo za potrebe gondole-žičare Kotor–Lovćen ili i za druge sadašnje i buduće sadržaje na ovom prostoru?

Ko je odobrio trasu dalekovoda i elektroenergetskih priključaka kroz prostor Kuka, Bižaljevca i padina prema Štirovniku?

Da li je rađena posebna procjena uticaja trafostanice, dalekovoda, pristupnih puteva i prateće infrastrukture na II zonu zaštite Nacionalnog parka Lovćen?

Da li je rađena kumulativna procjena ukupnog uticaja žičare, stanice, puteva, dalekovoda, trafostanice, parkinga, privremenih objekata i novih sadržaja na prostor Kuka i širi prostor Nacionalnog parka Lovćen?

Kolika je ukupna površina prostora koji je zauzet, presječen, nasut, izbetoniran ili promijenjen zbog izgradnje i funkcionisanja ovog infrastrukturnog sistema?

Da li su urađeni stručni izvještaji o sanaciji degradiranih padina i ko će garantovati da sanacija neće ostati samo formalna obaveza na papiru?

Da li je prije izvođenja radova urađeno nulto stanje terena sa foto-dokumentacijom, kartiranjem staništa, opisom postojećeg pejzažnog stanja i evidentiranjem kraškog mikroreljefa?

Da li postoji plan sanacije degradiranih padina sa jasno određenim rokovima, odgovornim subjektima, metodama sanacije i obavezom naknadnog monitoringa?

Ko je odgovoran za praćenje stanja nakon završetka radova i da li će javnosti biti dostupni izvještaji o sanaciji, stabilnosti padina, obnovi vegetacije i mogućim erozionim procesima?

Da li su u procjeni uticaja posebno razmatrani kraški reljef, tanki zemljišni pokrivač, škrape, vrtače, prirodno oticanje vode i rizik od dugoročne degradacije padina?

Da li je rađena stručna analiza vizuelnog uticaja trafostanice, dalekovoda, pristupnih puteva i tehničkih objekata na pejzažnu cjelovitost Kuka, Bižaljevca, Štirovnika i šireg prostora NP Lovćen?

Da li su lokalna zajednica, mještani katuna, zaposleni u NP Lovćen, stručnjaci za biodiverzitet i nezavisni istraživači bili uključeni u odlučivanje o ovim zahvatima?

Napomena autora: Pitanja povodom trafostanice, dalekovoda, pristupnih puteva, degradiranih padina i ukupnog infrastrukturnog otiska žičare biće upućena nadležnim institucijama, upravljaču zaštićenog područja, lokalnim samoupravama i koncesionaru. Njihove odgovore, ukoliko budu dostavljeni, objavićemo u narednim nastavcima ovog serijala.

Fusnote:

[1] European Commission, Guidelines for the Assessment of Indirect and Cumulative Impacts as well as Impact Interactions, 1999.

[2] IUCN, Tourism and Visitor Management in Protected Areas: Guidelines for Sustainability, 2018.

[3] Zhao et al., Human causes of soil loss in rural karst environments, 2019.

Agencija za zaštitu životne sredine Crne Gore, Elaborat o procjeni uticaja na životnu sredinu za dvostruki 35 kV kablovski vod za napajanje TS 35/10 kV KUK, 2022.

Autor je istraživač prirodne i kulturne baštine Lovćena