Tomo Buzov ili Ratko Mladić?!

Za Portal Analitiku piše: Igor Perić

„Junaštvo je kada sebe branim od drugoga, čojstvo je kada drugoga branim od sebe“, govorio je Marko Miljanov Popović, vojskovođa, pisac, kučki i crnogorski prvak čije bi knjige trebalo dobro da obnove i utvrde svi koji minulih dana žale za Ratkom Mladićem, a malo ili gotovo ništa ne znaju o tome za što je u Hagu osuđen. 

Mladićeva je vojska (ako to neko ne zna, ne želi da zna, ili zna ali opravdava), pod punim naoružanjem ušla u Srebrenicu, demilitarizovanu zonu pod zaštitom Ujedinjenih nacija, i u nekoliko dana tokom jula 1995. godine napravila pokolj nad golorukim ljudima u maniru na kojem bi im pozavidjeli Himlerovi puleni iz nacističkih „SS divizija“. 

Jedinice inžinjerije Vojske Republike Srpske, da stvar bude gora, bagerima su potom zatrpale hiljade tijela ubijenih Bošnjaka i Muslimana, a nakon toga ih prebacivale u sekundarne grobnice kako bi prikrile srazmjere masakra. Djelovi tijela pojedinih žrtava, pokazala je istraga, rasparčani teškim mašinama, završili su u više masovnih grobnica, dok se nekima od stradalih do danas strva ne zna...

“Heroju” koji je komandovao tom operacijom danas se klanja dobar dio Srbije, svjetovni i duhovni poglavari, veterani paravojnih formacija i, što je najcrnje, generacija rođena nakon Dejtona... Saučestvuju pojedini predstavnici crnogorske vlasti,sa lokalnog i državnog nivoa, čak i nosioci Hipokratove zakletve, kao i brojni sitni politički strvinari koji su pravili snimke pored Mladićevog odra.

U takvoj atmosferi nameće se pitanje na koje odgovor znaju svi koji su kako valja čitali kučkog vojvodu: Koga bi Marko Miljanov Popović, da je kojim slučajem savremenik ovog kolektivnog ludila, ovjekovječio kroz primjere čojstva i junaštva – Toma Buzova ili Ratka Mladića?

Po cijenu glave...

Za one koji ne znaju, a vjerovatno ih ima, posebno među sljedbenicima novokomponovanog „general-heroja“, Tomo Buzov je bio istinski heroj, oficir JNA u penziji, stanovnik Beograda. Putovao je u Podgoricu da posjeti sina koji je služio vojni rok. Platio je glavom što je jedini digao glas kada su formacije pod komandom Milana Lukića 27. februara 1993. godine na stanici Štrpci kidnapovale putnike muslimanske vjeroispovijesti, državljane tadašnje SRJ, Srbije i Crne Gore, i odveli ih u smrt. 

Među njima i učenika Senada Đečevića, šesnaestogodišnjaka čija majka nikad nije dočekala da joj se sin vrati u Bar, i nastavi školu kao njegovi vršnjaci. Kriv je bio jer se „Osvetnicima“, specijalizovanim za likvidacije civila, nije svidjelo njegovo ime i prezime.

E sad zamislite podatak da je samo tokom jedne sedmice u julu 1995. godine na području Srebrenice ubijeno 694 djece. A onda oslušnite vapaje majki Srebrenice.

Sigurno je da se u tom ratnom paklu i među vojnicima RS našao još poneki „Buzov“ da digne glas, da kaže ne može se na nenaoružane, djecu...ali ga je vjerovatno pojeo mrak. Ili bi ga vojska ovih koji su hrlili u Beograd na sahranu Mladiću proglasila izdajnikom i „ljubiteljem balija...“

Zato je izbor između Buzova ili Mladića ispit ljudskosti i modernog junaštva. Čojstvo je nažalost „poginula“ kategorija, posebno u minulom jugoslovenskom građanskom ratu. 

Buzov ili Mladić nije retoričko pitanje, već civilizacijsko određenje, ljudsko i ništa manje hrišćansko. 

Sve mimo toga je ili teška zabluda, ili još gore, odraz krvožedne misije – „početka osvete Turcima“ - koju je direktno u kameru obećao i sam Mladić ulazeći u „oslobođenu Srebrenicu“ tog paklenog jula 1995. godine. 

Opasno tanka linija 

Kulminacija raspada građanskog društva koje je sahranjeno sa Mladićem pokazatelj je da bi neki, tri decenije kasnije, da im može bit, ponovo primijenili metode iz devedesetih. 

Ili kundacima do smrti ponovo utukli jednog Srđana Aleksića, samo zato što je u Trebinju stao u odbranu komšije, muslimana. Srđan, čije ime nosi i bulevar u Podgorici sigurno bi se našao među modernim primjerima Marka Miljanova jer je stao da odbrani nejakog, i što je mnogo glasnije – nije mogao da žmuri i pravi se da ga ne dotiče.

Aleksić je bio u uniformi Vojske Republike Srpske kao i njegove ubice. Razlika među njima je bila što Aleksić nije mrzio druge zbog drugačijeg imena, a rat je bio izgovor mrziteljima i ubicama da otpuste kočnice straha od odgovornosti.

Pokazuje taj primjer koliko je opasna i nepodnošljiva lakoća mržnje posebno kada svako malo neko trlja lampu sa balkanskim duhovima prošlosti. Pa i oni od kojih bi se najmanje nadalo.

Putevima popa Mace 

U normalnom društvu bilo bi za očekivati da tako uticajna institucija kao što je Srpska pravoslavna crkva prva ukaže na greške, smiri strasti i vrati na pravi put zabludjelo stado koje viteza i junaka vidi u čovjeku čiji su podređeni počinili najmonstruozniji zločin U Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Snagom pozicije koju ima, gotovo sigurno bi SPC doprinijela da se promijeni percepcija, a ona sama bi ojačala autoritet na pravi, hrišćanski način. U konačnom, to je na tragu misije, duhovne i pomiriteljske uloge crkve.

U realnosti stvari su posve drugačije: crkveni zvaničnici se tvrdo drže istog kursa koji relativizuje ratne zločine i opravdavaju koncept oko za oko zub za zub... Time zbunjuju obične građane i vjernike koji se ravnaju prema djelima i riječima svojih duhovnika. 

Potvrđuje se, ipak, da neke stvari iz prošlosti nijesu bile greške i slučajnost i da je na djelu kontinuitet: SPC je prije 20 godina u sveca proizvela četničkog koljača Milorada Vukojičića, a sada samo što oreol nije nakrivila Ratku Mladiću umjesto šapke.

Popa Macu, člana četničkih trojki, (nadimak duguje alatu kojim je ubijao žene po Pljevljima za vrijeme Drugog svjetskog rata), Sveti Sinod SPC, podsjetimo, proizveo je u sveca 2005. godine uz obrazloženje da je stradalnik komunističkog režima. Dvije decenije nakon skandala sa Vukojičićem, Ratko Mladić, osuđen za najteže ratne zločine i genocid, ispraćen je uz opijelo koje je držao patrijarh Porfirije. 

Opravdano je plašititi se da ekskluzivni tretman pred SPC, kad dođe Bogu na istinu, čeka Milana Lukića i ostale zaslužne „osvetnike“, „orlove“, „škorpione“ i druge srpske bogougodnike za njihovo neumorne i posvećene egzekucije civila?! Uz argumentaciji, pa i drugi su to radili...

Ništa nije slučajno 

Tu više slučajnosti nema. Potvrđuje to dosljedni, novopečeni Vučićev mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije. Prije nego se prvi od episkopa SPC u Pivskom manastiru odužio Mladiću, pridajući mu odlike srpskog viteza, Metodije se dokazao lanjskim pranjem biografije Pavla Đurišića. Preskočio je Pavlove zločine, ili ih je, da stvar bude gora, prisvojio i doživio kao nužnost, ličnu žrtvu u borbi za više ciljeve. 

U tako zapaljivoj atmosferi ko god se drzne da ukaže da to nije pravi put crkve, i da nije baš blisko vjeri i Hristu, postaje žrtva verbalnog linča na društvenim mrežama ili u javnom diskursu. Da je od teških riječi do djela tek korak, na sopstvenoj koži osjetili su fotoreporteri Pobjede i Vijesti u Gornjem Zaostru u avgustu prošle godine, koji su se drznuli da kamerom prikažu realnost i crnogorsku zbilju.

Što se tiče Marka Miljanova... Vojvodo, praštaj! Na vakat si makar umro da ne vidiš u što su se izrodile nove generacije, kad slave one koji su klali nemoćne i goloruke.