Umjetnik sam - jer pravim svoj nesavršeni svijet

„Moj svijet se temelji na mašti“, kaže Obrad Nenezić, pjesnik, pisac, dramaturg i reditelj, čiji je stvaralački izraz teško smjestiti u jedan žanr. Predstava „Osmijeh za Mariju Mihailovič“, nedavno je premijerno izvedena na matičnoj sceni Gradskog pozorišta, za koju potpisuje tekst i režiju. Razgovarali smo sa umjetnikom o književnosti, poeziji, stvaralačkim slobodama i svijetu mašte, koji je, kako sam kaže, možda neisplativ, ali je lijep.

Portal ETV: Ljubo Čupić je već odavno prestao da bude samo istorijska ličnost – postao je gotovo znak, simbol, fotografija, osmijeh koji svi „znamo“. Na koji način ste ga vratili iz simbola u živog čovjeka, sa strahovima, željama, slabostima i ljubavlju?

- Odavno tvrdim da je Ljubo Čupić jedina pop-ikona u Crnoj Gori. Tu misao nosim još od djetinjstva. Odrastao sam ispod Trebjese u Nikšiću gdje je podignut spomenik u Ljubovu čast, ali i u čast drugih junaka iz Drugog svjetskog rata. Onog momenta kada se preselio iz istorijskih udžbenika i zauzeo mjesto u pop-artu, crtežu, pjesmi, prozi, skulpturi, strit-artu… postao je pop-ikona. Međutim, kada pišete o njemu ili postavljate na scenu priču inspirisanu njegovim životom, dolazite u ozbiljan ali izazovan problem. O njemu vrlo malo znamo. A ono što znamo na sceni može da traje nekoliko minuta. A predstava traje otprilike 90 minuta. Takođe, publika zna kako izgleda spomenik. A spomenik ne igra na sceni. Tako da sam oslobodio predrasuda, očekivanja, raznih sudova… i napravio čovjeka koji voli, koji se tuče, koji gine, ne onako kako drugi očekuju, već kako on (lik) misli da je ispravno.

Portal ETV: Osmijeh sa one čuvene fotografije decenijama smo čitali kao prkos, slobodu, antifašizam. Vi ste mu pokušali dodati još jedno moguće značenje: ljubav. Šta je ljubav donijela ovoj priči?

- Ljubav je (kao i mržnja) nikad definisana pojava. Dolazi iz nesvjesnog, tamo i nestaje (jer svjesna ljubav je razni interes). Zato je uvijek izazovna. Međutim, ja ljubav koristim kao sredstvo. Pokušavam da joj udahnem život, jednako kao mojim likovima. Njom motivišem likove, događaje i situacije. Mnogo ljudi ne zna da Ljubov čuveni osmijeh nije sa strijeljanja, nego sa suđenja. On na strijeljanju nema bradu. I njegov izraz na strijeljanju je izraz očajnika koji je suočen sa smrću. I te su fotografije dostupne na internetu. Zato sam sebi dao za pravo da je taj osmijeh posvećen nekoj ženi. Možda, majci ili sestri. Na kraju sam se odlučio da je posvećen ženi koja daje sve od sebe da bi spasila njihovu ljubav. Taj melodramski motiv ipak ostaje u drugom planu jer veo tragedije pokriva sve druge motive.

Portal ETV: Izabrali ste muzičku dramu, ali je sami nazivate i „antimjuziklom“ – predstavom koja ne želi da zabavi, već da izazove tugu i katarzu. Šta Vas je privuklo toj formi i koliko je bilo teško pronaći muziku za jednu ovakvu priču?

- Ideja mora da bude drugačija. Davno sam naučio da su najlakše stvari najgore, a najjednostavnije najbolje. To je ta ivica po kojoj koračam. Po cijenu neuspjeha. Ali, rad će svako prepoznati. Nedobronamjernima ni remek-djelo nije po volji. Svakako, ne pripadam ljudima kojima će upravljati javno mnjenje. Moj svijet se temelji na mašti. Možda nije pametno živjeti od mašte, ali je lijepo. Gledao sam mnogo muzičkih drama ali me samo par njih iznenadilo i zakovalo za stolicu. Upravo sam htio to da napravim. Antimjuzikl. Da publika sa mjuzikla ne izlazi razdragana već potištena. Emotivno i estetski duboko pročišćena. Imao sam podršku ekipe i producenata za takvu vrstu pristupa. Pogotovo kompozitorke Bobane Daabović Đurić kojoj sam poslao 22 songa za komponovanje, i koja je godinu dana radila na tome. Na kraju smo taj broj gotovo prepolovili, jer imamo isti pristup pozorištu, odnosno predstavi, i oboje mislimo da je predstava – ritam ili antiritam.

Portal ETV: Kada pogledate svoj opus – od poezije, preko romana i drame do filma – čini se da ono što je fokusu Vašeg stvaralačkog interesovanja – istorija kao prostor ljudske sudbine. Koliko je upravo taj odnos prema istoriji oblikovao Vaš autorski rukopis?

- Kao Crnogorac nijesam se uspio izvući iz tog mitskog nasljeđa crnogorskog bića, bez obzira što sam urban čovjek, pa i radim urbanu umjetnost. Ali ne žalim. Odrastao sam u urbanoj sredini, okružen urbanim stvarima i stvaralaštvom, tako da je sa obrazovanjem taj sud o istoriji bio drugačiji nego mojih predaka, pa i okoline. Nikad ne radim istorijska, već paraistorijska djela. Naš život i naša istorija su najveći majdani ideja koje imamo. Zašto bih onda tražio ideje u tuđoj istoriji? Takođe tvrdim da je naša epika veličanstvenija od većine evropskih ili svjetskih naroda. Međutim, nije epika pogrešna nego naš prilaz. Prošle decenije su pokazale, a neko pametan mi je skrenuo pažnju na to, da mi istoriju pravimo za prošlost a ne za buduće naraštaje. Isto tako mislim, i branio sam te teze u naučnim radovima, da je naš „ritualni teatar“, odnosno leleći i tužbalice, mnogo impresivniji i teatarski emotivniji, od recimo naroda sa Balija, koji mi izučavamo na akademijama. Kad to neko sa strane otkrije i dođe da nam kaže bićemo oduševljeni njim i nama, a do tada ćemo se stidjeti toga. No isto je tako i sa slikarstvom, rokenrolom ili klasičnom muzikom. Sve raste iz svog korijena, pa i estetika i poetika. Tako da, ako istoriju umjetnički čitate ona spaja, ako je čitate politički ona razdvaja. Pa, ja ću da je čitam na svoj način, uprkos svemu.

Portal ETV: Vaš pristup se ogleda kako ste zapisali u tome što je prava scena događanja zapravo srce gledaoca. Ako je to Vaše polazište, šta onda za Vas znači uspjeh jednog djela?

- To je, u stvari, ono što sam naučio od inih učitelja - umjetnost mora da me se tiče, Sve što me se tiče to prolazi mojim krvotokom i čitav organizam reaguje. A to onda prenosim na mog čitaoca ili gledaoca. Vrlo to često zovemo – angažovanost. A angažovanost samo je jedan krak katarze. Uspjeh mog djela znači – tišina, bez obzira na to koliko to apsurdno zvuči. Odnosno, kad gledam stotine gledalaca ispred sebe koji gledaju moje djelo, a da se i ne promeškolje za sat – dva vremena, onda znači da sam uspio da gledaocu prenesem ono što sam htio, i na čemu sam neumorno radio decenijama, godinama ili mjesecima. Meni je kao autoru ta tišina gromoglasnija od stajaćih ovacija koje moja ekipa dobije na kraju te iste predstave. Isto tako kad gledam stotine gledalaca ispred sebe koji se tresu od smijeha i aplaudiraju, a tišina je na sceni, onda shvatam da je upravo taj trenutak tišine moje ekipe - moja poetika i estetika koju sam neumorno radio i ponavljao sa njima - mojim saradnicima.

Portal ETV: Često se u Vašem stvaralaštvu prepliću san i java, istorija i uobrazilja, činjenica i ono lično. Sami ste „pseudo“ u svojoj poetici objasnili ne kao nešto lažno, već kao prostor ličnog i istinske emocije. Da li je umjetniku, zapravo, potrebna određena vrsta „neistinitosti“ da bi stigao do dublje istine o čovjeku?

- „Istorija je ono što je bilo, a umjetnost ono što je moglo biti“ uči nas Aristotel. Dakle, ni postmoderna, kao meni najbliža, nije prevazišla oca drame. Često se “ozbiljno šalim” sa mojim saradnicima: ako ne znamo gdje je, ili kako riješiti problem, onda se vratimo Aristotelu, on ga je riješio prije 25 vjekova. Samo zabavna i komercijalna umjetnost je „istinita“ Umjetnost je podražavanje života, a ne život. Odnosno kako to tvrde ozbiljni teoretičari: umjetnost je simulacija a ne imitacija života.

Portal ETV: Šta trenutno najviše zaokuplja Vašu autorsku pažnju i čemu se možemo nadati u Vašem narednom stvaralačkom ciklusu?

- „Ratkovićeve večeri poezije“ rade izbor moje poezije, kao dobitnika ovogodišnje nagrade „Risto Ratković“, i to me jako raduje. Pored nekoliko većih projekata oko kojih sam u pregovorima, radim sa nekoliko bliskih i dugogodišnjih saradnika na jednom manjem eksperimentalnom projektu. To me ispunjava, iako ga nijesmo produkcijski zatvorili. Takvi izazovi obuzmu nas umjetnike da Boga molimo da se ti veći projekti odlože, a oni ipak donose egzistenciju, dok ovo što volimo ne završimo. Upravo zato je umjetnost drugačija. Zbog toga sam i umjetnik – jer pravim svoj nesavršeni svijet.