Usvajanje djece: Plemeniti čin koji mijenja živote

U mnogim društvima stopa usvajanja djece i dalje je niska, iako veliki broj mališana odrastaju bez stabilnog porodičnog okruženja, ljubavi i sigurnosti koju svako dijete zaslužuje. Razloga za ovako skromne brojke ima mnogo – od birokratskih prepreka, preko nedovoljne informisanosti, do duboko ukorijenjenih predrasuda prema usvajanju. No, u korijenu svega često stoji nedostatak edukacije i svijesti o tome što usvajanje zapravo znači – i za dijete, i za porodicu koja mu otvori srce.

Usvajanje nije samo čin zakonskog priznanja djeteta kao člana porodice – to je čin ljubavi, odgovornosti i duboke ljudskosti. Mnogo puta se čuje rečenica: „Nije majka ona koja rodi, već ona koja podigne dijete“. I, to je jedina istina. Mnogo puta sam o tome govorila. Biološka povezanost nije garancija ljubavi, brige, ni posvećenosti. Prava majka, pravi otac, pravi roditelji su oni koji budu uz dijete kada mu je najpotrebnije – koji ga vode kroz život, uče ga prvim koracima, brišu suze, dijele osmijehe, podržavaju ga u padovima i slave njegove uspjehe.

Nažalost, mnogi parovi ne razmatraju usvajanje kao opciju – ne zato što ne žele pomoći, već zato što nijesu dovoljno informisani. Mnogi ne znaju koliko je djece u domovima ili hraniteljskim porodicama, niti kroz kakve emocionalne i psihološke izazove ta djeca prolaze. Takođe, mnogi ne znaju da se usvajanjem ne rješava „nečiji problem“ – već se stvaraju duboke, autentične porodične veze koje mijenjaju život svima koji su dio toga procesa.

Zato je krajnje vrijeme da društvo počne ozbiljno raditi na edukaciji o usvajanju. Potrebno je više javnih kampanja, radionica i medijskog prostora posvećenog ovoj temi. Potrebno je govoriti o predivnim pričama ljudi koji su usvojili djecu – koji su pronašli smisao života u osmijehu djeteta koje su prigrlili kao svoje rođeno. Potrebno je razbiti mitove o tome da se usvajanjem ne može stvoriti „prava porodica“. Jer, porodica nije definisana DNK-om, već ljubavlju, brigom i zajedničkim životom.

Usvajanje je djelo koje istovremeno mijenja i spašava živote. Dijete koje dobije dom dobija i šansu – da raste u ljubavi, da razvija svoj potencijal, da se osjeća vrijednim i voljenim. A parovi koji usvoje dijete dobijaju najveći dar – priliku da vole i budu voljeni, da oblikuju jedan mladi život, da ostave trag u nečijem srcu i budu pokretač i svoje i sreće toga djeteta i bolje budućnosti.

Zato ne treba zatvarati oči pred činjenicom da mnoga djeca čekaju porodicu. Umjesto toga, treba otvoriti vrata – srcem. Treba širiti svijest, pričati o usvajanju bez straha i predrasuda, pokazati ljudima da usvajanje nije posljednja opcija, već jedna od najuzvišenijih. Jer, na kraju, nije važno od koga dijete dolazi – već kome ide.

Pravo bogatstvo je ne ono što ostavimo djeci u materijalnom smislu, već ono što ostavimo u djeci.