Vasilisa Radojević: Slikarstvo nije poziv, već ljubav

Piše: Marina Strugar

„Ja sam Petar Pan. Ostala sam djevojčica“ – govorila je umjetnica koja je kroz slikarstvo živjela svoje emocije, prkosila pravilima i tragala za unutrašnjim mirom.

Postoje ljudi koji ne pristaju da život žive tiho, po pravilima i unaprijed zadatim mjerama. Koji osjećaju intenzivnije, stvaraju instinktivno, vole bez zadrške i u svemu traže slobodu i emociju. Takva je bila slikarka Vasilisa Radojević.

Imala sam priliku da sa Vasilisom razgovaram više puta, za različite medije. U tim razgovorima otkrivala sam umjetnicu koja je stvarala instinktivno, govorila otvoreno i živjela u skladu sa sobom. Nije se trudila da se uklopi u očekivanja drugih, niti je pristajala na kompromise sa sopstvenom prirodom. Njene riječi bile su jednako neposredne i autentične kao i njeno slikarstvo.

Danas, kada se opraštamo od nje, ostaju njene slike, njena iskrenost i riječi koje možda bolje od bilo kakvog biografskog zapisa otkrivaju ženu koja nije umjela da bude ništa drugo do svoja.

„Slikarstvo je moja droga“, govorila je Vasilisa, opisujući potrebu da svakodnevno stvara, čak i onda kada joj ne ide onako kako je zamislila.

„Konstantno slikam, svaki dan moram nešto da radim. Neki dan mi to ne ide kako treba, ali i dalje radim kao zavisnik. Slikarstvo je moja droga, ako jedan dan propustim, upadam u krizu. Nekada slika nastane odjednom, dešavalo mi se da naslikam dvije slike za jedan dan, a nekada sliku stvaram godinu dana.“

Njen umjetnički put počeo je veoma rano. Prvu uljanu sliku naslikala je sa svega pet godina, a već sa šesnaest upisala je Akademiju u Beogradu. Usavršavanje je nastavila u Rimu, na Accademia di Belle Arti, gdje je specijalizovala crtež. Njeni radovi predstavljani su u brojnim evropskim i svjetskim metropolama, među kojima su Beograd, Rim, Moskva i Pariz, a bila je i članica Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore.

Iza biografije umjetnice koja je izlagala na različitim adresama i pred različitom publikom krila se ličnost koju nijesu mnogo zanimali stereotipi ni očekivanja drugih.

„Živim onako kako mi prija, ne robujem stereotipima, niti pravilima. Svoja sam i drugačija. Imam neka svoja pravila u životu i ne povodim se ni za čim. To se odnosi i na život i na umjetnost, samo što se u slikarstvu to vidi.“

Njene slike prolazile su kroz različite faze, prateći ono što je proživljavala. Priznavala je da su teški životni događaji uticali na tamnije tonove njenih ranijih radova, dok je u novoj slikarskoj fazi osjećala nagovještaj optimizma.

U tom spoju intuicije, nemira i nade prepoznavala se njena stvaralačka priroda. Vasilisa nije željela da se ponavlja, niti je vjerovala u umjetnika koji ostaje isti.

„Slikar mora da se mijenja. Mi smo za nekog odozgo možda kosmos malih mrvica, koji imamo naš mali život, koji će se završiti. Svaki inteligentan čovjek mora da se mijenja.“

„Ja sam Petar Pan. Ostala sam djevojčica.“

Možda je upravo u toj rečenici sažeto nešto najličnije u Vasilisinom karakteru. Iza ozbiljnosti umjetničkog poziva ostala je djevojčica koja je voljela igru, putovanja i sve što je u sebi nosilo uzbuđenje novog iskustva.

„Slikarstvo mi omogućava da ispoljavam tu moju djetinjastu stranu, tu potrebu za igrom. Takva sam. Volim takav način života, da putujem, volim brzinu... Privlače me adrenalinske stvari.“

Umjetnost i život kod nje nijesu imali jasnu granicu. Platna i boje bili su dio svakodnevice, a potreba za stvaranjem pratila ju je i kada bi napustila svoj prostor. Na putovanja je nosila blokove za crtanje i platna, a inspiracija bi ponekad završila čak i na stolnjaku u restoranu.

U njenom slikarstvu posebno mjesto zauzimala je žena – motiv koji se provlačio kroz različite faze njenog rada.

„Možda ja to sebe slikam u različitim položajima i pozicijama? Možda sam ja ona balerina koja bi željela da odleti negdje? Balerina je inače moja fascinacija zbog pokreta. Zato volim balet, čak i sport. A opet, to je povezano i sa mojom dinamikom, energijom i željom za stalnim pokretom. Imam potrebu da sam stalno u nekoj euforiji, ne mogu da budem hladna. Veoma sam emotivna.“

Emocija je bila nešto što nije pokušavala da sakrije ni u životu ni u umjetnosti. Vjerovala je da se iskrenost ne može odglumiti i da se na slici, kao i u čovjeku, prije ili kasnije prepozna ono što je istinito.

„Uvijek sam bila iskrena, inače ne bih mogla da se bavim ovim poslom. U slikarstvu nema foliranja, ljudi prepoznaju da lažeš. Ako slikar slika iskreno to je pravo, onda se osjeti prava emocija.“

Zato je smatrala da umjetnost ne može postojati bez hrabrosti da se bude autentičan, ali ni bez kritike koja je iskrena i stručna. Nije se libila da govori o onome što je smatrala slabostima domaće likovne scene, posebno o nedostatku istinske, objektivne kritike.

„Nikada nijesam pročitala u Crnoj Gori lošu kritiku, a čak i geniji imaju loših strana. Samo pišu hvalospjeve, umjesto da sliku dobro i stručno ocijene, da pohvale, ali i da ukažu na nedostatke.“

Takva je bila i u razgovoru – direktna, energična, svoja, bez potrebe da svoje stavove ublažava kako bi bili prihvatljiviji. Iza njene otvorenosti osjećala se radoznalost koja nije prestajala da je vodi kroz život. Ipak, među svim temama o kojima je govorila, jedna je zauzimala posebno mjesto – ljubav.

„Slikarstvo mi pomaže da nađem unutrašnji mir. Kroz slikanje izbacuje se sva negativna energija. Slikarstvo nije poziv, već ljubav.“

Nevjerovatna energija, snažan poriv za slikanjem i potreba da istražuje sebe i svijet oko sebe obilježili su Vasilisin umjetnički rad, ali i njenu ličnost. Radoznalost i nestašnost duha, kako je sama govorila, pratile su je od djetinjstva.

„Uvijek sam bila živahna, spremna na razne nestašluke i zato sam kao dijete dobijala mnogo batina. Ta radoznalost i nestašnost duha zadržali su se kod mene do danas.“

Vasilisa Radojević odlazi sa svojim neponovljivim slikarskim rukopisom, ali i riječima koje čuvaju njenu prirodu – emotivnu, nemirnu, iskrenu i uvijek spremnu da istražuje. Ostaće upamćena po umjetnosti koju je živjela, a ne samo stvarala, i po djevojčici u sebi koju nikada nije željela da preraste.