Vuković: Roditelji mogu napraviti trajnu štetu, a mi možemo napraviti određene korekcije

Nijesam za to da se premještaju djeca koja su problematičnog ponašanja u druge škole, pa čak ni u druga odjeljenja, više sam za, takozvanu, restorativnu disciplinu, koju na izvjestan način primjenjujemo kod nas u školi, kazao je u jutarnjem programu "Budilnik", na Televiziji E, profesor sociologije i direktor Srednje mješovite škole "Danilo Kiš" Krsto Vuković.

Nije rješenje premještanje problematičnog djeteta u drugu školu, kaže Vuković, sa vrlo oskudnim brojem stručnih lica koja se bave problematikom vršnjačkog nasilja, dodaje on, teško je očekivati da to rješenje može uroditi plodom i, kako kaže, pružiti sigurnost i djeci koja su žrtve nasilja, ali i, ističe on, i djetetu koje se definiše obrascem neprihvatljivog ponašanja.

- Moguće je da dijete koje se premješta u drugu školu to doživljava traumatično, da se gubi konekcija sa društvom na koje je to dijete naviklo, da se gubi konekcija sa školom i sa određenom vrstom identifikovanja i identiteta ostvarenog u toj socijalnoj sredini i da djetetu može biti jako loše nakon toga. Moje osnovno pitanje je šta mi želimo da postignemo? Ako premještate dijete da li želite da zaštitite žrtve nasilja, odnosno želite da odmaknete, ili, takoreći amputirate problem iz jedne sredine, pa ga premještate u drugu sredinu, i u toj sredini moguće situirate novi problem? Ili želite na jedan konstruktivan i trajno validan opravda  način reagujete, da kasnije neće biti više problema? Barem to da postignemo, da neće biti više problema - rekao je Vuković.

Poznato je da djeca 13, 14 i 15 godina imaju potrebu da se prave važni, objašnjava Vuković, i da budu glavni u određenim vršnjačkim grupacijama, i žele da se iskazuju, ističe on, na društveno negativno afirmisane modele ponašanja.

- Ja razlikujem taj dio obaveze vaspitne, i uopšte gledano, za regulaciju ovakvih obrazaca ponašanja, u osnovnim školama i srednjim školama. Ne zato što su na dijametralno suprotnim stranama, nego to se i zakonski tretira drugačije. Znate da je osnovna škola obavezna, znate da su mala djeca podložnija raznim uticajima, da je to jedan prilično buran period formiranja stavova, učenja i pitanje je prije svega iz kakvih porodica dolaze djeca, iz kakvih su ekonomsko socijalnih situacija, i ukupno gledano to je veliki posao za kompletnu zajednicu, ne samo za školu, a za školu naročito, jer po pola dana djeca provode u školama, ne samo što se tiče nastave na časovima, nego provode u interakciji međusobno i tokom procesa socijalizacije. Naša je obaveza da, barem periodično, pretresamo ove zakonske referentne okvire u kojima se nalaze takozvana rješenja. Još jednom, da to jasno podvučem, nijesam za to da se premještaju djeca koja su problematičnog ponašanja u druge škole, pa čak ni u druga odjeljenja, više sam za, takozvanu, restorativnu disciplinu, koju na izvjestan način primjenjujemo kod nas u školi - naglasio je Vuković.

Pitanje je koja su očekivanja roditelja, smatra Vuković, i kakva su očekivanja roditelja, jer, ističe on, to dijete ne dolazi iz škole pa se kreće prema roditelju, već dolazi iz porodica, kako kaže, sa određenim saznanjima, iskustvima i vidjenjem svijeta.

- Dolazi dijete  sa određenom disciplinom, ili nedisciplinom, sa određenom dozom empatije ili uopšte bez empatije. Dakle, roditelji su pod broj jedan odgovorna lica za svoju djecu i pitanje je šta oni produkuju, šta oni usmjeravaju prema svojoj djeci… Ako priliv stranaca, recimo samo u Budvi nezvanično ima preko 20.000 samo Rusa, da ne govorim koliko Ukrajinaca i Turaka, i ukoliko se zauzimaju određene pozicije u gradu, otvaraju lokali i kupuju nekretnine, nekako u latentnom društvenom procesu dolazi do određene nesigurnosti na tržištu rada, dolazi do određenih animoziteta prema strancima. Ako roditelj kući kaže ne mogu ih smisliti, bilo koga da ne može smisliti, a to dijete se pojavi sjutra u učionici i prekoputa njega je drugar, iz neke druge države, ili druge nacionalnosti, ne mora biti stranac, onda je ne težak posao nastavniku da popravi to stanje, nego, nažalost, nemoguće, ne možemo ništa da uradimo, pošto su već tvrdo, rigidno formirani negativni stavovi i to je uvijek određeni potencijal da se dovede do agresivnog nasilničkog ponašanja, s tim što određene mjere u školama mogu pomoći, budnost nastavnika i razrednih starješina, prije svega, dežurnih profesora, uprave škole, takozvane psihološko pedagoške službe, za koju sam već rekao da u prilično problematičnoj strukturi po školama, po broju i po svemu. Da,  ako nijesmo svi kumulativno angažovani, prema tome da prepoznajemo određeno agresivno ponašanje i da jasno osvijestimo u našoj školskoj sredini šta je dobro, odnosno šta je dozvoljeno, a šta nije dozvoljeno i koje će kazne će slijediti ukoliko neko iskazuje neprihvatljivo ponašanje, onda džaba. Roditelji mogu napraviti trajnu štetu, mi možemo napraviti određene korekcije - zaključio je Vuković.