„Cilj“ ne „posvećuje (opravdava) sredstvo“

Piše: Sreten Vujović

Na ovoj, po svemu „raštimovanoj“ i očigledno već „rashodovanoj“ političkoj sceni, izgleda da nas više ništa ne može iznenaditi, izuzev ljudskog, korektnog i zakonima i Ustavom propisanog djelovanja! „U ime naroda“ naravno! Pitanje je samo kojeg i čijeg naroda!

Nekadašnji govornik na mitinzima  LSCG śetio se njegove časne uloge (dajući riječ Oskaru Huteru u Parlamentu) u ratnom vremenu i onom  kada su Momirovi i bojovnici „Vojvode od  Kolenice“  pucali u vazduh kroz Tuzi, želeći isprovocirati albanski i malisorski živalj na oružanu reakciju, a nakon što su  ispred Skupštine Crne Gore u Podgorici napravili haos!

Sve se odigralo nakon predsjedničkih izbora 1997. (eskalacija haosa 15. januara 1998.godine) između Momira Bulatovića i Mila Đukanovića, kada su Bulatovićeve pristalice u bombaškom napadu ranile više desetina vlastitih ljudi, demonstranata, i policajaca! Tada su jedino Cetinjani, patriotski orijentisani Podgoričani i Nikšićani dežurali u Podgorici kako bi  zaštitili patriote i svoju albansku i malisorku braću! Eto, vremena se mijenjaju! Oni sa śevera su „zaboravili“ zločine u pljevaljskom, rožajskom kraju, Štrpce, Srebrenicu, pa se sada „grle“ u ničim ograničenoj partitokratskoj i nepotističkoj vlasti sa svojim nekadašnjim, egzekutorima a ovi ovđe (nadam se, manjina), opijeni „Camajevštinom“, sanjaju o Crnoj Gori koju čine  Cetinje i 4 nahije, prije nego su ih stanovnici te teritorije, neštedimice prolijevajući krv, oslobodili od Turaka. Sada odbijaju da glasaju za smjenu „Vojvode od Kolenice“,  glorifikatora presuđenog ratnog zločinca, a to im naravno daje za pravo da „aboliraju“ i one svoje, prije nego što  je i izrečena  konačna presuda!

Odnos prema zločinu treba biti isti, prema svima koji su ga počinili! Zvanična Srbija je kazala svoju riječ, ispratila presuđenog  ratnog zločinca sa najvećim državnim i crkvenim počastima i time „žigosala“ svoj narod kao „genocidan“, a potvrdila da je Crkva Srbije suučesnik u genocidu i etničkom čišćenju, što je pravosnažnom presudom potvrdio i sud u Parizu 1995. godine! Što da se radi sa ostalima, osumnjičenima za ratne zločine!? Čak i ako se radi o odbrambenom ratu, zločini su mogući! Što razlikuje zlikovca od beskrupuloznog osvetnika? Samo činjenica ko je prvi počeo! Kada jedan čovjek počne gađati blatom drugoga, a ovaj mu uzvrati na isti način, na kraju su obojica prljavi, blatnjavi!

Crnogorci su vodili nebrojene oslobodilačke ratove, ali se nikada nijesu iživljavali nad zarobljenikom, civilima, ili ne daj Bože prema starcima, ženama i nejači! Naprotiv, gladovali su i u  cetnjskom polju (Vladičinoj bašti), što je istorijski potvrđeno, donosili posljednji zalogaj zarobljenim turskim vojnicima, nakon bitke na Grahovcu, i zbjegovima civila iz Hercegovine! Nakon oslobađanja Nikšića, uz garancije pobjedničke crnogorske vojske, da svi mogu  bezbjedno ostati u svojim domovima, u svojoj vjeri i običajima, neki su ipak odlučili napustiti grad!

Po običajima ratovanja protivnička vojska se razoruža! Međutim, Crnogorci nijesu dozvolili da Turci napuste Nikšić osramoćeni, bez oružja (rečeno im je: „Vi nijeste poraženi! Nije vas poslužila ratna sreća!“)! Onima koji su željeli otići dozvoljeno je da pod oružjem napuste Nikšić, sa svojim zastavama! Crnogorke su im pjevale pri odlasku: „Zbogom sablje i barjaci, zbogom Turci i junaci!“

Današnja crnogorska nevesela zbilja bi u dobrom dijelu,  makar kada se tiče vladajuće većine, zahtijevala drugačije pjevanje:

„Zbogom čojstvo i junaštvo…“ Nastavak neka spjevaju akteri ovoga zla.