Dritan Abazović – borac za pravo, čast i slobodu Crne Gore

Nije prvoaprilska šala, jer se dogodilo 4. aprila. Dritan Abazović je 4. aprila zagrmio: „Svi na protest, Crna Gora nije na prodaju!“ Predśednik pokreta Ura, Dritan Abazović, kako prenose portali, „pozvao je sve građane koji žele da sačuvaju Crnu Goru, njenu prirodnu ljepotu i autentičnost, a koji se protive njenoj prodaji, da u subotu dođu na protest...“

Nekad premijer, danas tek predśednik u Gospodu upokojenog pokreta Ura, poziva na protest jer neko kani prodati Crnu Goru?! Kažem, nije 1. april, ali je šala na kojoj bi pozavidio i ponajbolji stund up komičar. Panta rei, ili, „sve teče“, kako je Simplicije objašnjavao koncept filozofije Heraklita iz Efesa. Možda baš Heraklitovo zapažanje da „niko nikad ne zagazi u istu rijeku dva puta“ i da „u protoku vremena, izgubljena prilika izgubljena je zauvijek“.

Sve teče, sve se mijenja, osim, kako ga je negdašnji patron Vulin označio – „šibicar Dritan Abazović“. On ostaje isti. Bez obzira na protok vremena. Uprkos okolnostima. Sklon pošalicama i šibicarenju. Sitnom, uličnom, velikom, masno plaćenom, svejedno. Važno je šibicariti. Naročito uoči izbora. Lokalnih, državnih, opet svejedno. Šibicaru je važna korist. Nije 1. april, nije „Treće oko“, a ni aforizam Dragana Koprivice, a Dritan kaže: „Crna Gora nije na prodaju!“ Čovjek koji je prodao sve što se moglo prodati poziva na protest kako bi spriječio prodaju Crne Gore. Čovjek koji je Beogradskoj patrijaršiji prodao crnogorske hramove, kaže da „Crna Gora nije na prodaju“. A zatim, u svom nadahnutom patriotskom govoru, s istom strašću nastavlja: „Danas je na meti Velika plaža, sjutra će to biti Plavsko jezero, Lovćen, Stari grad u Kotoru, ako sada ne pokažemo otpor, gubimo sve!“

Zakleo bih se da je ovo Dritan Abazović svakodnevno slušao dok je bio premijer, pa danas kad je potrošeni Vučićev sluga i političar na margini i u slobodnom padu, reciklira sve ono što su mu govorili građani dok je prodavao i izdavao Crnu Goru. A niko je nikad nije toliko prodao i izdao koliko Dritan Abazović. Da je još neko vrijeme ostao premijer prodao bi Abazović i Lovćen, nad čijom neizvjesnom sudbinom danas lamentira, i zbog kojeg poziva na otpor. Srušio bi Abazović i Mauzolej, obnovio bi Abazović i takozvanu Njegoševu, a zapravo kapelu Karađorđevića, samo da je bio u prilici, da je bilo vremena. Ali, kao što nam otkriva Simplicije – „sve teče“, a rijeke moći i vlasti Dritana Abazovića su protekle, pješčani sat je iscurio. I na sreću svih nas koji smo pozivali na otpor, na koji danas poziva lažni i prijetvorni Abazović, on neće zagaziti u istu rijeku dva puta. Nikad više neće biti vlast. I baš kao u filosofiji s početka teksta ovaj opsjenar i grobar građanske Crne Gore, suočen je s istinom da je „izgubljena prilika izgubljena zauvijek“.

Avgusta 2020. Abazović je bio u prilici da ne iskopa raku za Crnu Goru. No, ipak je izabrao ašov. Ipak je za saveznike birao sljedbenike ideologije krvi i tla. A onda su počeli graditi neku novu Crnu Goru, i do temelja rušiti građansku i multietničku. Izgradili su diktaturu, sve sa slobodom na usnama. Zarobili su sve institucije sistema, sve s bajkama o tridesetogodišnjem ropstvu. Zato se danas u Dritanovoj Crnoj Gori progone novinari, intelektualci i građanski aktivisti.

Zato se danas u Dritanovoj Crnoj Gori zastrašuju i kriminalizuju studenti koji su pokušali da mijenjaju svijet oko sebe. Nažalost, neki od njih ustuknuli su pred hordama režimskih novinara i medija. Strah je nadvladao cilj. Ali, oni su bar pokušali. I zato niko nema pravo da ih osuđuje. Naročito ne oni koji su na proteste izlazili samo na zvižduk partije. Oni koji bi na protestima provodili vrijeme u brojanju, u izviđanju. Oni koji su u mjesnim zajednicama i ustanovama upisivali plus ili minus pored vlastitih imena. Studenti su pokušali. Za razliku od takvih, i za razliku od licemjera Dritana Abazovića, koji nakon što je razorio Crnu Goru vapi nad dubokom i mračnom jamom. Nakon što je Crnu Goru pretvorio u poligon za pokazne vježbe šovinizma, on poziva na otpor?

Nije prvi april, šesti je. Petog aprila je počela opsada Sarajeva. I trajala je četiri godine. Za 1425 dana ubijeno je skoro 12000 građana Sarajeva, među njima 1601 dijete. Još do juče Abazovićevi saveznici bili su oni koji slave opsadu. Koji slave ratne zločince. Oni čiji su heroji završili u haškim sudnicama. Danas Crnu Goru prodaju baš oni, a juče je to bio Dritan Abazović. Koji je avgusta 2020. zagazio u njihovu rijeku. Ali, kako kažu njegove beogradske gazde: „šibicar ostaje šibicar“.