Parali su ovih dana vazduh krici poniženih i uvrijeđenih. Ne onih iz proze Dostojevskog, već onih koji su sažvakani i ispljunuti, kako to obično i biva s poslugom. Jeste, tužna je sudbina posluge. Naročito posluge na Balkanu.
Ko je gledao klasik „Ostaci dana“, filmsku adaptaciju istoimenog romana Kazua Išigura, lako je mogao steći pogrešnu predstavu o životu jednog sluge. Istina, batler kojeg tumači Entoni Hopkins, daleko je od naše posluge. No, iako čovjek od manira, s pedigreom batlera u jednoj aristokratskoj engleskoj kući, i Hopkins se na kraju dana pita je li njegova žrtva bila uzaludna.
A što tek reći za našu poslugu? Za one koji u očaju čarne oči vade, oči čarne da ne bi gledale u što se njihov bijedni život pretvara. U prah i pepeo. Ruši se kula zidana na laži i sluganstvu. Zato, ako čitate pismo sveštenika Ivana Crnogorčevića, to, ipak, činite na vlastitu odgovornost. Ukoliko se udavite u sopstvenim suzama, sami ste krivi.
A pismo je posljedica otkazivanja koncerata popadije Danice diljem Srpskog sveta. Istog onog sveta na čiji su oltar estradna popadija i njen muž, sveštenik i estradni menadžer, kao žrtvu prinosili Crnu Goru.
Drugi pak lice ruže, i kose kidaju, jer je jedan poslanik ponizio i uvrijedio njihovog obožavanog premijera Spajića. Tako da ovih dana PES-ovi čuvari leleču nad nejakim Milojkom. A Milojko je, znate, samo premijer. A Milojko je, ako pitate njegove sekretare u egzilu, talac svojih saveznika. Milojko je svoju grandioznu svjetsku budućnost žrtvovao zbog Crne Gore.
Sve je to gola laž, jer Milojko je za ministra biran u manastiru Ostrog. Milojko je povijen do zemljice crne cjelivao mrtvog Atanasija Jevtića, trovača u mantiji. Ali, u interpretaciji njegovih čuvara Milojko je sasvim u redu, on je talac svojih saveznika, kako smo i kazali. Ako je tako, onda je Milojko kukavica. Čak veća kukavica i od kukavice koja je ubila Džesija Džejmsa, gledali ste film?
Iako su životi naših junaka naizgled različiti, suština je ista. Sluganstvo je njihova priroda. Danica Crnogorčević i njen muž sveštenik posvećeno su služili beogradskom gazdi.
Danas su, kažu, poniženi i uvrijeđeni. Takođe, premijer Spajić posvećeno je služio i služi beogradskom gazdi. Danas, čuvari njegova lika i djela, na njegovim portalima, kažu da je ponižen i uvrijeđen. Morala bi naša posluga znati da nije naročito dug put od heroja do antiheroja. Od bilborda do podruma. Karma prije ili kasnije pokuca na vrata. Ako ne vjerujete meni, pitajte Novaka Đokovića. Idola vaskolikog srpstva koji je preko noći postao lice s naslovnice Vučićevih tabloida.
Lice koje treba što više naružiti. I on se nekad smijao na bilbordima u Crnoj Gori, promovišući klerofašizam. Volontirajući u kampanji protiv Crne Gore. Danas je to već davna prošlost, a Novak Đoković već uveliko omraženi i prokazani izdajnik majčice Srbije. Ako je takva sudbina zadesila najboljeg tenisera u istoriji tenisa, čemu se onda nadaju jedna nacionalistička narikača i premijer od papira? Kako siješ, tako i žanješ. Ako si izdao majku, izdaćeš i maćehu. Zna to njihov beogradski gazda.
A imena koja će biti zabranjena i koja se u Srpskom svetu neće naglas izgovarati samo će se umnožavati. Jer, karma je kučka. A Bog pravedan. Bar o Bogu bi morao znati sveštenik i tekstopisac, koji svoje srceparajuće pismo završava Njegošem: „Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka“. Istinu svjedoči sveštenik Crnogorčević kad se poziva na Njegoša.
Zaista, svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka. Ako je tako, naša posluga je besmrtna. Ali ne zbog časti. I to bi morali znati svi oni koji su u svijetu Aleksandra Vučića roblje čiji rok upotrebe uskoro ističe. I nacionalistički narikači, guslari, lelekači, i miropomazani premijeri, i njihova posluga. Jeste, posluga ima poslugu. A slugin sluga je uvijek najglasniji. Zavaravajući se da će buka koju proizvodi poništiti sve ono što je prećutao.
Mi ne živimo film, niti literaturu, već buku i bijes stvarnosti. Ipak, nije zgoreg vratiti se Šekspiru i reći:
„Kukavice umiru mnogo puta prije svoje smrti, hrabri smrt okuse jednom“.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Tužna sudbina Vučićevog roblja

Sigmund Frojd je tvrdio da iako su slike u snovima često simbolične, svaki onaj koji sanja stvara vlastite simbole. Neko će reći da su pjesnici oni koji sanjaju. I da simboli pripadaju samo njima. Ipak, naša predstava o pjesniku, koji zagledan u mrazom prekriveno okno prozora sanja, dok na tavanu tavori gavran i izgovara „Nikad više“, pogrešna je. Pjesnici nijesu vječiti sanjari s crnim pticama u čađavim, sirotinjskim potkrovljima. Pjesnici su sasvim obični ljudi, u kancelarijama, za šalterima, na gradilištima. Uprkos vječitoj težnji za mistifikacijom. Naši sanjari su gavrani, glavom i bradom. Gavrani u crnim mantijama, i s crnim srcima u grudima. Gavrani koji se izdaju za Božje sluge, a služe palim anđelima. Oni koji od postanja siju śeme razdora i zla. Oni koji pozivaju na ljubav, a iz usta im, poput magme, kulja samo gola mržnja. Oni koji kažu da bi da grade, a njihova svrha je da ruše. Oni koji bi zidali kapelu, a do temelja srušili mauzolej. Pritom, lažući i o kapeli, i o mauzoleju. Baš takve su se crne ptice nadvile nad Crnom Gorom. I odjekuje njihov zloslutni krik. Čini se oduvijek.
Naši sanjari sanjaju od davnina. Od „Načertanija“ Ilije Garašanina, od prvog političkog programa „Velike Srbije“. Njihov san se nije mijenjao protokom vremena. Samo bi ga drugačije zvali. Od svoga nastanka to su isti mokri snovi naših vječitih sanjara. Ovih dana, kad mnoge porodice ne mogu kupiti hranu, platiti račune za struju, vodu, telefon, i kad mnoga đeca u školu odlaze gladna, bez novca za užinu, lažni sveštenici, u svojim zlatom optočenim hramovima, za bogatim trpezama, opet sanjaju svoje mokre snove. I o njima nam govore naglas. Jer, ako kažu o čemu su sanjali, san će se obistiniti? Sanjaju o kapeli Karađorđevića, koju zovu Njegoševom. Sanjaju o vjeronauci u školama. O tome naročito sanjaju. Joanikije Mićović, vrhovni sanjar, javno je obznanio svoj san:
„Mitropolija se sprema za uvođenje vjerske nastave. Mi osposobljavamo mlade teologe i sveštenike, da ih imamo dovoljno sa završenim teološkim fakultetom, da bi sjutra, kada dođe to vrijeme, mogli da popune sva ta mjesta po osnovnim i srednjim školama ukoliko se uvede vjeronauka...“ Dakle, on nam jasno predočava plan i program budućeg činodejstvovanja. Ako imamo u vidu da je od 2020. Srpska crkva vlast u Crnoj Gori, ne treba sumnjati u ono što nam Mićović najavljuje. Ako znamo da se vlade konstituišu u manastirima, zar ćemo sumnjati u namjere Jovana Mićovića, i političku moć u njegovim rukama? Srpska crkva u potpunosti kontroliše aktuelni režim, i svaka njena želja za režim je zapovijest. Nije da je nekoj od vladajućih partija mrska projektovana budućnost crnogorskog obrazovnog sistema. Nije da će se bilo ko od njih suprotstaviti najmoćnijoj političkoj organizaciji. Svi ti lažni građani svijeta, s ustima punim Evrope, i srcem svetosavlja, učiniće onako kako zapovijede oni koji su ih iz mraka anonimnosti doveli pred svijetlo reflektora vlasti.
I ne mislim na Andriju Mandića, jer on i njegovi svjetonazori decenijama su na pozornici. Riječ je o spajićima, abazovićima, nedovićima, čarapićima, bečićima, bogdanovićima i ostalim slugama Srpske crkve. Riječ je o onima koji su Skupštinu pretvorili u Sinod. O svima njima koji su mokre snove Ilije Garašanina doveli do tačke u kojoj bi mogli postati stvarnost. Svi oni će bez i glasa protiv visoko podići ruku za svaki projekat Srpske crkve. Svi oni će bez pogovora izvršiti svaku naredbu svojih gospodara. I zaboraviće počivšeg glumca Steva Žigona i njegovo jednostavno objašnjenje kako to vjera ne može biti nauka. A ako ga zaborave, uputićemo ih na njegov odgovor u jednoj televizijskoj emisiji, kad je upitan baš o vjeronauci: „Svoju decu ne bih upisao na časove veronauke. Ako je vera nije nauka. A suština nauke je sumnja. A suprotnost vere je sumnja. Nauka napreduje samo zato što sumnja čak i u ono što je već postigla. A vera od vas traži da verujete na reč.“ A onda je Žigon izrekao još jednu istinu o onima koji bi da vladaju uz pomoć laži i straha: „I do dana današnjeg svi ratovi su bili verski ratovi. Vi ste u ime svoga boga pobili Inke, Indijance, Maje, pokrali zlato... Crkva je nešto drugo od onoga što je Bog. Meni je veoma bliska misao o Bogu, ali je Crkva najdalje od boga.“ Ljudi su u ime Boga činili masakre... kazao je Stevo Žigon.
I bila je to jeres, izgovorena na televiziji s nacionalnom frekvencijom. U zemlji u kojoj i danas vladaju laž i strah. Ali bila je to javno izrečena istina. I danas je istina. Koju naši vječiti sanjari gavrani ne mogu poreći. Makar se njihov krik prolamao do kraja svijeta.

Mokri snovi vječitih sanjara

Nakon generalne probe, koju je na otvorenoj sceni izveo tzv. pokret „Odupri se“, počela je uobičajena priprema za centralnu i ključnu predstavu. Za razliku od junaka probe, odbjeglog tajkuna koji se okupljenoj masi obraća na glavnom gradskom trgu, ispovijedajući svoju istinu iz disidentskog londonskog stana, dok masa ćuti i zuri u veliki ekran, junaci glavne predstave sebe su podredili višem cilju. Komad „Litije“, po tekstu Amfilohija Radovića, a u režiji i dramaturgiji beogradske vlasti i srpskih tajnih službi 2020. premijerno je prikazan publici.
Iako su mnogi, sudeći po naslovu predstave, očekivali tekst o religijskim procesijama, o Bogu, o jevanđelju, dobili su goli politički igrokaz, s jasnim namjerama, i još jasnijim ciljem. Nije tu bilo nikakve katarze, tog uzvišenog pročišćenja i oslobađanja od nečistoće, putem samilosti i straha, koje gledalac doživljava kroz iskustvo viđenog. Bila je to obična politička i ideološka agenda, koja je za cilj imala uspostavljanje klerofašizma. Bio je to mučan prizor, u kojem su ogrezli u grijehu nosili najveći krst i zlatom optočenu ikonu. Gotovo šest godina od veličanstvenih litija, koje je odigrala umjetnička trupa SPC, i cijelih pet od početka vladavine klerofašizma, ispostaviće se da je ideja autora projekta u potpunosti uspjela. Iako su mnogi od nas, koji su svjedočili uvodu u slobodan pad, uvodu u anticivilizaciju, govorili da je ono što gledamo sve samo nije religija, i nije vapaj za slobodom, drugi su nam pak govorili da smo u krivu, i da je to što vidimo i čujemo pank, koji će konačno emancipovati i osloboditi posrnulu i zarobljenu zemlju. Govorili su da je konačno kucnuo toliko prizivani čas pomirenja. O litijama su pisali kao o Vudstoku. U njihovoj prozi sljedbenici ravnogorskog pokreta bili su hipici. I cijelom projektu, čini se, nedostajao je samo Miloš Forman, i nova adaptacija mjuzikla „Kosa“.
Reditelji i scenaristi iz filmskog studija „Vijesti“ uvjeravali su gledaoce da je fantastika stvarnost, da je stvarnost fantastika, a da je laž istina. No, kako izgleda pank-rok emancipacija pet godina kasnije? Ko to poje umjesto Džoa Kokera i Karlosa Santane? Je li to gitara Džimija Hendriksa, ili su ratne trube, ipak? „Je li prizor zaista ružan, ili je naše oko rđavo?“
Bilo kako bilo, svi koji nijesu uživali u prizoru proglašavani su nedobronamjernima, plaćenicima, i antihristima. Silni pisari branili su očigledan politički performans jedne parareligijske organizacije. Bili su medijski sponzori, i medijska fabrika propagande, čiji je zadatak manipulacija stvarnošću. Manipulacija javnošću. Manipulacija hipnotisanom masom. Danas se davimo u korovu koji nije pośečen dok je mogao biti pośečen, dok nije bio tako duboko u zemlji.
Ipak, nema razloga za likovanje nad proročanstvom koje se, nažalost, obistinilo. A i zar je neko morao biti prorok pa da vidi ono pred očima? Nema razloga za likovanje nad ponorom za koji smo znali da će početi gledati u nas. Jer, toliko je sve obesmišljeno, da će tad prevareni opet vjerovati onima koji su ih lagali. Zapravo, već im i vjeruju. Kad god varalice kobajagi kude svoje saveznike, iznevjereni frenetično aplaudiraju. Kad god medij svih režima i nagovijesti da bi mogao prestati da laže i da učestvuje u razoru jedne zemlje, iznevjereni ustaju i pozivaju na bis. Grobarima Crne Gore jednostavno se ne može vjerovati. Ma koliko opozicija bila pogrešna, opozicija ne odlučuje o budućnosti Crne Gore. No ipak, meta je uvijek opozicija. Kad ćuti, „Zašto ćuti?“ Kad govori biva optužena za govor mržnje. Zar je odgovor na mržnju govor mržnje? Opozicija se ne iživljava nad virtuelnim nalozima na društvenim mrežama, gotovo ga svakodnevno saslušavajući i vršeći torturu nad čovjekom koji golom istinom ismijava one koji ne vole smijeh. To čini režim, ne opozicija. Kudiće opoziciju, ali slaviće naši komentatori premijera koji je, kako oni kažu, pokazao zube Rami. Preporučiće premijeru da to isto učini i kad se nađe oči u oči s Aleksandrom Vučićem. Iako znaju da sluga nikad ne kidiše na svoga gospodara. I neće naši puritanci uprljati hartiju pišući o ulozi premijera u svemu što se događa. Jer Spajić je samo premijer, pobogu. Nosilac najveće političke moći u državi. No, strasno će kritikovati opozicione poslanike i proglasiti ih govornicima mržnje. Tako vam je to u svijetu licemjera.
Stomak ispunjen strahom, ili viskijem, svejedno je stomak koji se samozadovoljno gladi, i živi u iluziji da se javnost može varati do u beskonačno. Kao što smo znali da je pank s početka teksta neonacizam, znamo i da skupe navike traže bogate sponzore.
Kad odlučimo da se suočimo s istinom o svima nama, onda, možda, i završi predstava koja igra cijelih pet godina. Na nama je kako će izgledati potonji čin.

Zla opozicija i govor mržnje

Kad su SDT i SPO, odvažno i pravednički, poput slavnog Eliota Nesa, krenuli u pohod na slobodne medije i novinare, mimere i biznismene koji im nijesu po volji, i kad je jedno tabloidno, dozlaboga žuto glasilo, sve to pompezno i senzacionalno predočilo javnosti, sve uz fanfare, bilo je jasno da je režim u panici. Da gubi tlo pod nogama. I da je diktatura petogodišnje marionetske vlasti na svome vrhuncu. Jer kako drugačije objasniti pokušaje utamničenja govora? Jalove pokušaje, jer naum uslužnih režimskih pravosudnih i policijskih servisa ne može se obistiniti. Sve da uhapse i potonjeg novinara u nekoj od redakcija koje su na spisku za odstrijel. Sve da im i one redakcije koje više nijesu na spisku za odstrijel (jer su magijom najednom nestale sa stolova tužilaca, milicajaca i drugih hajkača) u tome udarnički nastave pomagati relativizacijom brutalne demonstracije sile, i afirmacijom vodećih partija režima.
Ako se pitate kako je Crna Gora preživjela pet godina vladavine haosa, znajte da razlog nije to što je opozicija učinila sve što može, niti zato što su građani činili i više nego što mogu, već samo zato što je avgustovska većina vanredno glupa i nesposobna. I zlo zahtijeva mudrost. A režim je sve, samo nije mudar. Da jeste, ne bi kao gladni čopor lovačkih pasa kidisao na svakog ko se usudi da govori, da piše, i da radi ono što će iznevjeriti horizont očekivanja onih koji vladaju. Da jeste, iz projekta hajke i linča slobode govora izopštili bi primitivne oblike života, koji uživaju status odbornika lokalnog parlamenta. Darko Šuković je jednog od njih objasnio plastično, dajući mu kodno ime Ćepanica. A ako pitate neki od rječnika što je to ćepanica, osim što je ćepanica komad drveta koji vas može ugrijati, reći će vam da je ćepanica i neotesana, prosta osoba; seljačina; onaj koji je glup; nedotupavan.
Dakle, ćepanica kao komad drveta ima svoju svrhu. Ali kad je ćepanica odbornik u lokalnom parlamentu, od nje nema vajde. E pa taj odbornik, kodnog imena Ćepanica, javno je targetirao Antenu M i Darka Šukovića, za samo nekoliko minuta izgovorivši gomilu nesuvislih rečenica, koje je neko napisao nesretnom odborniku, a on ih, s teškom mukom naučio napamet. Između ostalih skarednih i tupavih optužbi odbornik je Šukovića nazvao „režimskim novinarem“. Kad te čovjek režima nazove režimskim novinarem, to znači da je Šuković novinar koji radi za režim? Dalje, nesretni odbornik, koji živi od ostataka hrane koju Aleksandar Vučić, nakon bogate gozbe sa svojim prvim slugama, s raskošne trpeze baci na pod, za Darka Šukovića kaže da „on poznaje samo jezik novčanika“. Kad sluga sluginog sluge nešto tako javno izgovori, onda je čak i prilično neprijatno objašnjavati jednu takvu primitivnu i servilnu pojavu, ali, što se mora nije teško.
Dalje, sluga sluginog sluge za Šukovića kaže da on nema „nikakvih moralnih uzusa i kodeksa“. Dakle, kućni ljubimac Vučićevog kućnog ljubimca drži slovo o moralnim uzusima i kodeksima? Da u tom kontekstu navedem primjer lučke prodavačice ljubavi, ne ide, jer ona ipak ima svoj kodeks. Dalje, ovaj primitivni oblik života u svom ekstatičnom nastupu Šukovića i Antenu M optužuje „za progon Srba, za progon Srpske crkve, za naslove i tekstove zbog kojih su se desila mnoga ubistva?!“ Sa sve tradicionalnim naglašavanjem ubistva Duška Jovanovića. Ako čak i zanemarimo ono što pravedni SDT i SPO ne bi smjeli zanemariti, a to je iznošenje ogavnih i opasnih laži o ulozi Antene M u izmaštanim progonima i stvarnim mafijaškim ubistvima, kako zanemariti neopterećenost inteligencijom čovjeka koji sve to saopštava, jedva sričući. Odbornika koji kao paradigmu slobodnog novinarstva navodi novinarku koja je u Sky prepiskama označena kao drugarica vođa jednog od narko klanova, i televiziju koja je najobičnija trovačnica i medijska BIA ispostava za Crnu Goru? Naravno da zarobljene institucije neće reagovati na nastup neotesanog, glupog, prostog odbornika, jer, Vučićevo roblje ne podliježe zakonima Crne Gore.
Lekcije o slobodi i demokratiji drži roblje Aleksandra Vučića, koje do kosti mrzi vlastitu državu, a patološki voli tuđu. Lekcije o slobodnom novinarstvu drže bijedni najamnici države koja je ubila Slavka Ćuruviju, Dadu Vujasinović, Milana Pantića. Države koja je strijeljala premijera Zorana Đinđića. Države čiji su uniformisani monstrumi oteli, vezali, a zatim pucali u Ivana Stambolića, kojeg su mrtvog gurnuli u već iskopanu raku i njegovo tijelo posuli krečom. Države koja je toliko puta pokušala da likvidira Vuka Draškovića, i u atentatu na Ibarskoj magistrali ubila četvoricu njegovih saradnika i prijatelja. E baš u takvu demokratiju i slobodu zaljubljen je naš tupavi odbornik i ostali plaćenici Aleksandra Vučića. I baš takvog odbornika i ostale plaćenike Aleksandra Vučića tabloidno glasilo, koje je sponzoruša svakog režima, neće izložiti sudu javnosti. Niti će o takvima tabloidni vlasnik glasila govoriti na sopstvenoj televiziji, u emisiji „Prljavo“, dok objašnjava da je i za rat na Bliskom istoku kriv DPS. Isti onaj DPS koji je osnivao, a onda godinama sponzorisao i tabloid i njegovog vlasnika.
 
No, nije li to zadatak fabrike propagande? Prirediti cirkus, organizovati hajku na opozicione medije, i proizvesti buku koja će zaglušiti fašizam koji vrišti?
&nbsp;

Psi laju, jer tako gospodar zapovijeda

Ubijen je čovjek koji je bio u bjekstvu. Nedavno je ubio čovjek koji je bio u bjekstvu, a prethodno pokušao da ubije čovjeka, kojeg je, na kraju, i ubio, ali, to nije udarna vijest na stranama režimskih tabloida.
Ali, to nije dokaz nesposobnosti političara koji su na čelu bezbjednosnog sektora. SDT i SPO hapse ljude koji su, kažu, uređivali opozicione portale, uzgred saslušavajući i fb naloge koji kritikuju vlast.
Sve to u sadejstvu sa svojim starim saveznicima, koji su ništa drugo do uslužna platforma danas režima, a nekad opozicije.
Podrazumijeva se, taj tabloid ne radi volonterski, već za masnu nadoknadu. Što su o njima, između ostalog, i javno kazali funkcioneri DF-a, saopštivši da su tom paramedijskom brlogu jednom platili pola miliona eura.
Da apsurd bude potpun, o biznismenu koji, kako kažu, uređuje opozicione portale, nadasve istraživački, slobodno i nezavisno piše pojava koja je građanske aktiviste i novinare proglasila teroristima, izlažući ih vaskolikom linču podivljalog velikosrpskog nacionalizma, i crtajući im mete. Nad hapšenjima likuje junakinja Sky prepiski narko klana.
Da je kafkijanska stvarnost koju živimo vjerodostojna potvrđuje činjenica da je svaki od medija koje targetiraju SDT, SPO i njihov oglasni bilten opozicioni medij.
- Optužuju se za tagetiranje neistomišljenika- tako otprilike glasi ludilo koje institucije i njihovi daktilografi prodaju crnogorskoj javnosti. Onaj koji targetira upire prst u drugog. Znamo da lopov viče: "Drž'te lopova". Znamo da propagandna jazbina cijeli svijet izvrne naglavačke, a da pritom ne odgovara za bilo što.
Gomila sijača mržnje na socijalnim mrežama i režimskim portalima uživaju punu slobodu u posvećenosti najgnusnijim hajkama i difamacijama svakog građanina čiji svjetonazori nijesu u saglasju s režimom. Medijski sponzori tzv. litija, kvislinškog pokreta Ura i Srpske crkve, kontinuirano truju javni prostor beskrupuloznim lažima i manipulacijama. Plan je očigledan.
Plan je uhapsiti sve medije koji nijesu pod kontrolom režima.
Da, u Crnoj Gori 2025. vlast hapsi medije. Plan je uhapsiti slobodu govora. Plan je zavesti strahovladu. Plan je ugušiti buku i bijes svakog čovjeka koji ne poje u horu aktuelnog režima. Mete su Antena M i ostali opozicioni portali. Mete su svi koji ruže idiličnu sliku konačno slobodne i demokratske Crne Gore. Meta je svako ko narušava nirvanu vaspostavljenu 2020. Režim više i ne taji da želi vladati tako što će svakodnevno proizvoditi strah. Ućerati ga u kosti svima koji se usude da napišu ili izgovore istinu o korupciji, kriminalu, šovinizmu i ostalim tekovinama 30. avgusta.
Ali, zaboravljaju da strah životu kalja obraz često. Uostalom, i da nas sve uhapse, istina o njima već je zapisana.

Hapšenje medija

Jesmo li slobodni ili smo roblje, naš je izbor. Uvijek je do nas. Ako govorimo o slobodi, onda nema kompromisa. Ne možete biti malo slobodni. Sloboda je uvijek potpuna, ili nije sloboda. A da biste bili slobodni, morate imati integritet. Dostojanstvo. Ime i prezime. Sve ono što ste decenijama zidali i što nećete žrtvovati za bilo što. I nećete dozvoliti da vašu kulu bilo ko uruši. Da vam oduzmu moć govora. To nikako nećete dozvoliti.
Sloboda nema alternativu. Granice vaše slobode ne crta neko drugi. To, uvijek, činite vi. Međe ne postavlja niko osim vas samih. Naročito ne partija. Ako ste život posvetili partiji, aktivizmu, spiskovima glasača pored čijeg imena upisujete plus ili minus, onda ste protraćili život. Zapravo, to i nije život. To je imitacija života. Mizerija i bijeda privida života. U tom slučaju i nijeste u stanju da razumijete slobodu. Da razumijete da slobodan čovjek nikom ne polaže račune. Niti bilo kome donosi spisak izvršenih zadataka, čekajući da ga gospodar pomiluje po glavi. Povijenoj do zemlje.
Slobodan čovjek je slobodan u tekstu, na ulici, na poslu, u prodavnici. Nije rob. Rob živi u političkom i partijskom imaginarijumu, i mrzi slobodnog čovjeka. Svim svojim bićem mrzi slobodnog čovjeka. Rob laže, jer što drugo preostaje nekom ko je potrošio život žudeći za zrnom vlasti, a ne zrnom slobode. A kad ostane i bez tog zrna vlasti, tad se sruši cijeli svijet jednog roba. Sruči mu se na glavu. Poput iznenadnog i kobnog odrona na putu za more.
Ako ste slobodni, vašu slobodu neće uskratiti bilo ko. Pa ni neko ko je na drugoj strani obale. Neko s kim se ne morate saglasiti u bilo čemu, ali čiju ćete slobodu poštovati koliko i on vašu. Ali, neko ko je živio i ko će umrijeti kao rob to nikad neće razumjeti. Jer, ako mora u WC, rob će pitati partiju. I čekaće na blagoslov, makar se uneredio. Čovjek bez partije može ići na isto tamno mjesto, bez da pita svoga gospodara. Jer slobodan čovjek nema gospodara. Slobodan čovjek može piti kafu s bilo kim, a da ne pita bilo koga. Može śesti za sto s bilo kim, bez straha da će ga neko uočiti. Rob zbog toga pati. Pati jer je zarobljen u kavezu iz kojeg ne može izaći. Otud sva bijeda i ozlojeđenost jednog roba. Koji je nekad u rukama držao zrno vlasti, ili o istom sanja. Rob danonoćno laže, spletkari, kleveta, jer to je svojstvo roba, i njegova jedina svrha. Rob nikad neće napuštiti začarani krug koji je nacrtao gospodar. I zato mrzi svakog ko nema gospodara.
Slobodnom čovjeku nije neprijatelj onaj koji ne gleda istim očima na svijet. Robu je neprijatelj svako ko na svijet ne gleda očima njegovog gospodara.
Znate, nije to „Rob“ Isaka Baševisa Singera, ili roblje koje je Mojsije izbavio iz ropstva. Naš rob se rađa kao slobodan čovjek, ali bira da živi i umre kao rob. Bira da živi život koji niko neće pamtiti. Bira brlog partije, bira ažurirani spisak ljudi magijom preobraženih u brojeve, bira telefonske pozive koji opominju na svetu dužnost glasanja, i tako dalje, i tako redom, ravno do dna. Rob će podizati revolucije i bune, ali u četiri zida. U istinu koju propovijeda vjerovaće samo drugi robovi. Slobodni ljudi će znati da je sve što prevali preko usana gola laž. Rob će uvijek poricati svoja nepočinstva. Za svoj otužni život optužiće druge. Za svoju tamnicu optužiće druge. Za svaki svoj poraz optužiće druge. Drugi su krivi za svaku bedastoću roblja.
Rob nije čitao Novica Tadića, ali ipak, zloba će njegova u njemu zablistati.

Roblje

Toliko smo ogrezli u projekcijama, u tuđim odrazima u vlastitim ogledalima. U okretanju svijeta naglavačke, sa sve izvrnutim džepovima. S namjerom i ambicijom laže se i podvaljuje. Narativi se konstruišu, a onda ubrizgavaju u vene lakovjernih. Istina se siluje na svakom koraku, i iza svakog ćoška. Vulkanska erupcija događa se ovih dana u vezi s Izraelom i Palestinom. Matrica je identična onoj koju su nam na srebrnim tacnama servirali decenijama. Matrica o antisrpstvu, antipravoslavlju, antiBogu. Znate, nije antisrpstvo govoriti o zločinima srpskog režima 90-ih, o psima rata i masovnim ubicama. O stratištima i grobnicama. Nije antisrpstvo izgovoriti istinu o genocidu u Srebrenici, niti je antihrvatstvo govoriti o Jasenovcu. Nije mizoginija čedomorku nazvati ubicom, ili političarku koja krade lopovom. Za ubice i lopove ne treba tražiti eufemizam. Ma o kome da je riječ.
Istina nije antisemitizam. Istina koja je, čini se, jeres koju vam neće oprostiti. 60000 mrtvih Palestinaca svjedoče istinu. 60000 koje je Izrael ubio granatama, automatskim puškama, bombama, glađu i žeđu. Svi oni svjedoče istinu. I tu istinu možete poricati do kraja svijeta, ali i dalje će biti istina. Znate, nije antigermanizam kazati istinu o Holokaustu, o monstruoznoj nacističkoj Njemačkoj. O konclogorima i pogromu Jevreja. To je istorija koju ne može preoblikovati bilo kakav revizionizam. Zato, danas smo u obavezi da govorimo istinu i samo istinu. I nemojte se plašiti da je kažete naglas. Ne podilazite u mišljenju. Oslobodite govor od ambicije da se bilo kome dopadne. Istinu, obično, ljube samo rijetki. Zato, ukazivati na grehove Srpske crkve, nije antipravoslavlje. Ukazivati na pedofile i ratne huškače u crnim mantijama nije poriv antihrista. Zapravo, Hrist je živio i umro za istinu. Zapravo, njega i nema u hramovima onih koji stado vode u ponor. U sljepilo. Nije antihrišćanski reći da Čarli Kirk nije bio „uzoran hrišćanin“. Uzoran hrišćanin ne mrzi. Uzoran hrišćanin ne poziva na mržnju prema svemu što je drugačije.
Biljeg uzornog hrišćanina ne stiče se rođenjem, već djelima. Nije važno u kakvim smo se religijskim konceptima rodili, važno je kako živimo i kako se ponašamo.
Puna usta genocida u Srebrenici, ali zavjet ćutanja ili aplauz za genocid u Gazi? Milošević je ratni zločinac, a izraelski premijer je heroj? Putin je Lucifer, a Netanjahu glasnik srećne budućnosti? Svaki zločinac ima ime i prezime. Zato, uprkos propagandi i jeftinim manipulacijama, niko ne proglašava Jevreje za genocidan narod. Ali režim koji je ubio 60000 Palestinaca jeste režim genocida. Laž o kolektivnoj krivici bila je aktuelna i kad je u Crnoj Gori donošena Rezolucija o Srebrenici. Danas se isto pokušava s genocidom u Gazi. Zapravo, genocid u Gazi se poriče. Tamo se, kažu, muslimani rađaju i umiru kao teroristi. I sve što im Netanjahu, uz blagoslov ostatka svijeta, čini, oni su zaslužili. Tako kažu oni koji istinu magijom pretvaraju u antisemitizam. I bez posustajanja, i bez i trunke savjesti vuku ralo po kostima mrtvih Palestinaca. Pobogu, to su samo neki daleki Arapi. Oni Arapi o kojima je pjevao Mahmud Derviš, gledajući kako njegov narod iščezava. Gledajući kako Palestinu ubijaju. Decenijama.
Gledajući u oči smrti koja nikad ne završava. I zato bismo valjda, u strahu da nas ne proglase antisemitima, trebali klicati ubicama. Gaza je danas najveći konclogor na svijetu. Ali ipak ćete reći da Netanjahu ne donosi smrt, on donosi radost. Ako je i tako, naše oči ne vide osmijeh na licima Palestinaca. Vide samo patnju. Na licima onih koji su još uvijek živi. Ne budite licemjeri. Ili budite. Izbor je vaš. Ali onda ćutite o nadstrešnicama, pretučenim studentima, gladnim penzionerima, i ne govorite bilo kome da su mu ruke krvave. Jer i vaše su. Jeste, ruke su vam krvave. Od pljeskanja i navijanja za smrt. Dlanovi su pohabani, a moć govora izgubljena od fanatičnog napora da se odbrani ono što se ne može braniti.
Svijet rida nad zlom sudbom jednog promotera mržnje, ali je isti taj svijet ravnodušan na smrt u Gazi. Ili se raduje smrti zlih Arapa, koji su, kako smo već utvrdili, rođenjem teroristi.
A da ipak stanete ispred ogledala, i kažete nam što vidite? Recite bar sebi, u četiri zida.
Istina nije antisemitizam. Koliko god puta da je ponovite, laž će i dalje ostati laž.&nbsp;

Istina nije antisemitizam

Nakon verbalnog sukoba s popom Beogradske patrijaršije u Brčelima ekspresno je priveden Nenad Nikaljević i određeno mu zadržavanje od 24 sata. Jutros je u policiji zadržana i njegova supruga.
Narodna milicija i tužilaštvo, pomislili bi naivni, rade svoj posao na održavanju javnog reda i mira. Samo kad selektivna pravda ne bi bila najgora nepravda. I kad se sve ovo ne bi dešavalo u danu kad je tužilaštvo obznanilo da u huškačkim pozivima Marka Kovačevića na pogrom i istrebljenje svega što ne prihvata njegov fašizam nema elemenata krivičnog djela. I kad se sve ovo ne bi dešavalo u državi koja nema kontrolu nad dijelom svoje teritorije pa dok se tužilaštvo i policija dopisuju je li važniji Ustav ili Temeljni ugovor spomenik se ratnom zločincu šepuri u porti Đurđevih stupova.
Vidite, za ovu vlast, za ovo sramno tužilaštvo i policiju, teške riječi Nenada Nikaljevića upućene provokatoru u mantiji su besprizorni krimen, no za tu istu vlast pozivi Metodija Ostojića na obračun s narodima, na konačno rješenje - jer velikosrpski fašizam neće mirovati dok god bilo kakva forma Drugog postoji na ovome dunjaluku - e to nije nikakvo krivično djelo, nije poziv na nasilje i raspirivanje nacionalne mržnje, već valjda Temeljnim ugovorom zagarantovano pravo.
To vam je, dakle, mjera pravde na koju nas ćeraju da se naviknemo. Pravde u kojoj će se cijela Crna Gora pretvoriti u Kolašinski zatvor Pavla Đurišića a Beogradska patrijaršija zamijeniti i sudsku i zakonodavnu i izvršnu vlast. Ako im to mi dozvolimo!

1084x550

Selektivna pravda

Političari ništa ne čine da zaštite novinare i medije, osim ako su ti novinari i mediji pod kontrolom režima i ako su novinari nekih režimskih medija, poput Jelene Jovanović, koju je primio predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, i za koje su stale sve institucije sistema, ali ne možemo biti selektivni i ne može jedan novinar biti jednakiji od drugih, kao na Orvelovoj farmi - rekao je gostujući u emisiji Na kraja dana, na Televiziji E, crnogorski pisac Đorđe Šćepović.
Povodom smrti političkog aktiviste Čarlija Kirka izraze saučešća su uputili predstavnici crnogorske, osudivši sami čin ubistva nazvavši ga gušenjem slobode govora, dok istovremeno u Crnoj Gori urednica M portala Danica Nikolić dobija gnusne prijetnje po ko zna koji put, a na to se niko od nadležnih ne obazire.
Izraze saučešća uputili su ljudi, kaže Šćepović, koji dijele svjetonazore sa Čarlijem Kirkom, poput Vladislava Dajkovića i Marka Milačića.
- Niko ne smije biti ubijen, nema opravdanja za atentat, ali to jeste jasan pokazatelj da je Čarli Kirk zapravo bio ideološki bio vrlo blizak crnogorskoj percepciji toga što je on promovisao u Americi, ako govorimo o prijetnjama novinarima i ti si (Žarko Krivokapić novinar) nekoliko dana bio linčovan na društvenim mrežama, na portalima, kojima takođe diriguju ovi političari. Danica Nikolić je u kontinuitetu meta napada i prijetnji, već pet godina, od samog osvajanja slobode i ništa se nije učinilo po tom pitanju. Bilo je tu i drugih novinara, dok je još uvijek postojala Gradska televizija, koleginica Milica Pavićević, Senad Pećanin, Tamara Nikčević, pa ja, ja sam bio na nekakvoj crnoj listi funkcionera PES-a Tihomira Dragaša i naravno kidanjem tri emisije - Aritmije, Knjiški ljudi i Hej Sloveni, više nije bilo ni potrebe da se prijeti i da se crta meta bilo kojem novinaru. Gradska televizija je takođe osvojena, a ono što je poražavajuće jeste da institucije ćute na sve to što se događa - rekao je Šćepović.
Podsjeća na slučaj novinarke Vijesti Jelene Jovanović, koja je praveći mapu Birna crtala mete crnogorskim aktivistima, zbog nekih već i osuđena, ali kad su njoj upućene prijetnje svi su reagovali i primio je, kako podsjeća, lično predsjednik Crne Gore.
- Pogledao sam neke od prijetnji koje su upućene novinarima, to je jedna te ista matrica, to je rulja zadojena mržnjom, naravno znamo izvorište te mržnje, to je zapravo para religijska institucija koja vodi takve ljude i koja im daje impute kako da se ponašaju i jedni te isti ljudi i upućuju takve prijetnje, govorim o društvenim mrežama, onda imamo i razno razne portale koji su samo filijala Aleksandra Vučića za Crnu Goru i koji su čista platforma za govor mržnje - zaključio je Šćepović.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DcC5HC2p-3TE&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Šćepović: Ne može jedan novinar biti jednakiji od drugih, kao na Orvelovoj farmi

„Istorija se uvijek ponavlja dvaput: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.“ Zna to naš uvaženi istoričar, koji se prije nekoliko dana u studiju režimskog Javnog servisa, kojim rukovodi režimski i nezakoniti Boris Raonić, našao oči u oči s posljedicom vlastitog činjenja.
&nbsp;Suočio se gospodin Rastoder s ideologijom koju je njegova partija 2020. posadila u čelo trpeze. Istina, tzv. istoričar Stamatović oduvijek je zarobljen u svojim šovinističkim i toksičnim svjetonazorima, i tu mu se očito ne može pomoći, ali bi gdin Stamatović i danas svoju istoriju predavao na čuvenoj katedri u Istočnom Sarajevu, a ne na Filozofskom fakultetu u Nikšiću da nije bilo njegovog sagovornika iz studija Vučićevog servisa, koji je, kako smo već kazali, 2020, kao vrhovni autoritet građanskog pokreta Ura, mentorima Aleksandra Stamatovića Crnu Goru predao na tacni.
Zato mi prosto manjka empatije i ekstaze dok gledam televizijski megdan nekadašnjih saveznika. Znam, nije hrišćanski biti ravnodušan, ali ući u kolo s četnicima, a onda jadikovati nad revizionizmom i projektom kojem je pokret Ura dao nemjerljivi doprinos u grdnoj je zavadi s etikom, i činjenica koju istorija neće zanemariti. Čini se da Crna Gora danas liči i na tragediju i na farsu. Ovđe se istorija ne ponavlja dvaput, njeno ponavljanje je beskonačno. Ali nećemo suditi istoričaru Rastoderu i pokretu Ura.
Ne budimo strogi, još u času kad ih progone demoni koje su oni izveli na svijetlo dana. To će, ipak, učiniti istorija. Istorija uvijek sudi. Budući da se kao alibi za svaki gadluk aktuelnog režima, iz rukava, manirom iskusnog, ali pokeraša koji blefira i gubi, izvlači bliskost crnogorskog režima i Slobodana Miloševića ranih 90-ih, nije u redu da pamtimo trideset godina, a zaboravljamo minulih pet. A i medicina bi se našla u čudu nad čovjekom koji pamti decenije, ali ne i nekoliko godina unazad.
No, mnogi ginu za partiju i sebe, zapravo, za ono što su izabrali 2020. Stoga, mantra o nekadašnjem Đukanoviću samo je odbrana očajnog čovjeka, koji nije u stanju da prizna sopstvene zablude i lične izbore. Ali, svrha kolaboranata je ispunjena. A oni potrošeni i arhivirani. Zato je septembra 2025. čak i Bećkovićevo Kosovo „skuplja reč“ od bilo koje njihove.
Koliko god lagali o drugima, i o sebi. Baš kao i PES, koji laže u kontinuitetu. Od dana osnivanja. Od jedinstvenog, populističkog i iz crkvenog šinjela proizišlog PES-a. Partije koju ovih dana kamenuju. Partije koju vrcavi četnik Vraneš ponižava kad god je u prilici. Ali mazohizam je često svojstvo političkih partija. Neko je kamenovao stranačke prostorije pljevaljskog PES-a. A sve to se događa, sasvim slučajno, nekoliko dana nakon što je PES kobajagi kritikovao nacionalističku politiku NSD gradonačelnika.
Da bismo razumjeli kamenovanje PES-a, ipak se, opet, moramo vratiti u 2020. Uzdam se da ne patimo baš svi od amnezije, i da se śećamo fašističkih orgija nakon slavne izborne pobjede. Pamtimo sve one divlje horde koje su kamenovale kuće pljevaljskih muslimana, pamtimo i ruke koje su crtale grafite mržnje i fasade ukrašavale pozivima na novu Srebrenicu. I mural ratnom zločincu Ratku Mladiću pamtimo. Ali, takođe pamtimo i one koji danas leleču nad Crnom Gorom, a tad su za sve to optuživali bivši režim i Đukanovićeve plaćenike, kojima ne godi osvojena sloboda.
Razni komentatori stvarnosti, tabloidna režimska glasila, partijski vojnici, NVO prvaci, razvodnjavali su svaki izliv šovinizma. Pet godina kasnije žrtve iste pošasti su oni koji su ili ćutali, ili svoj pravednički prst upirali u tajna društva koja za račun DPS-a remete konačno uspostavljeni sklad. Onda? Ko je kamenovao PES? Biće da je opet neka od radikalnih ćelija bivšeg režima.Neki od spavača, koji su cijelih pet godina čekali da ih centrala probudi i da unesu śeme razdora u ljubav koalicionih, i bračnih partnera.
Ko to gužva postelju naših vlastodržaca? Hoće li nas i danas oni isti sveznajući pripovjedači uvjeravati da je sve to još jedna zavjera bivše vlasti? Ili će uslišiti molbe Ilije Čvorovića koji isljeđuje zatočenog podstanara, i konačno kazati: „Jeste, jeosam g...., radio sam to i to, jer sam bio slep pored očiju, kaznite me, da okajem svoje grehe, da ponovo budem čovek...“
Znamo da neće. Poricaće svoju ulogu u klerikalnoj kontrarevoluciji, pa sve i da sami završe na lomači. I dosljednost u licemjerju je ipak dosljednost.

Istoriju brišu pobjednici?

Ukrajina se priprema da potpiše mirovni sporazum od 20 tačaka sa Sjedinjenim Američkim Državama, dok bi SAD trebalo da potpišu poseban dokument s Rusijom, izjavio je ukrajinski ministar vanjskih poslova Andrij Sibiha u intervjuu za ukrajinski portal Evropska pravda.
Ministar je takođe kazao da je došlo do kvalitativne promjene u razgovorima s Rusijom, jer ruski predstavnici više ne drže pseudoistorijska predavanja.
Sibiha je pojasnio da je sporazum od 20 tačaka, koji je u središtu mirovnog procesa, bilateralni dokument.
- Ako govorimo isključivo o ovom okviru od 20 tačaka, riječ je o bilateralnom dokumentu koji će potpisati SAD i Ukrajina. Sa Rusijom će, međutim, sporazum potpisati SAD. To je struktura o kojoj se trenutno raspravlja, ali razgovori još traju. Cijeli proces je u toku - rekao je Sibiha.
Na pitanje o evropskoj uključenosti u odobravanje mirovnih dokumenata, Sibiha je odgovorio da je Evropa „prisutna u mirovnom procesu i u sporazumima o bezbjednosnim garancijama“.
- Ono što je važno jeste da se koristi termin "bezbjednosne garancije", a ne "uvjeravanja" ili slični izrazi - dodao je on.
Sibiha je naglasio da bezbjednosne garancije moraju biti pravno obavezujuće.
- Važno je da postoji saglasnost o potrebi ratifikacije garancija, uključujući ratifikaciju u američkom Kongresu - izjavio je on.
Ranije je Sibiha kazao da je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski spreman da se lično sastane s ruskim liderom Vladimirom Putinom kako bi se riješila dva ključna pitanja u mirovnim pregovorima.

Ukrajinski ministar: Mirovni sporazum od 20 tačaka potpisujemo sa SAD-om, ne s Rusijom

Iran je u utorak izdao obavještenje vazduhoplovcima (NOTAM) za vazdušnu navigaciju zbog vojne aktivnosti s bojevim gađanjem u vazdušnom prostoru duž Hormuškog moreuza, izvještava "Anadolija".
U obavještenju se navodi da će se vojna aktivnost s bojevim gađanjem sprovoditi u blizini Hormuškog moreuza kao dio vojnih vježbi.
Navodi se da će se vojne aktivnosti odvijati između 27. i 29. januara unutar kružnog područja radijusa od pet nautičkih milja.
Dodaje se da će vazdušni prostor u određenom području, od visine tla do 25.000 stopa, biti ograničen i opasan tokom trajanja vježbi, prenosi "MiddleEastMonitor".

Iran izdao obavještenje o vazdušnom prostoru za vojne vježbe

Studenti u blokadi beogradskih visokoškolskih ustanova organizovali su danas, 27. januara na Svetog Savu skup pod nazivom „Znanje je moć“. Skup, koji je okupio više hiljada ljudi, počeo je u 18 sati ispred zgrade Rektorata na Studentskom trgu, nastavljen kroz protestnu šetnju do Hrama Svetog Save, gdje je presječen slavski kolač i održano 16 minuta tišine.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260127210136_eaeb9357a83f55500df2a9f5914d5260ee1f7bb0536a8d471e4c5aec26abe4ad.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260127210136_eaeb9357a83f55500df2a9f5914d5260ee1f7bb0536a8d471e4c5aec26abe4ad" data-rendition-name="original" width="6927" height="4618" loading="lazy" alt='Skup "Znanje je moć"'> <figcaption>Skup "Znanje je moć"(Photo: AP/Darko Vojinović)</figcaption> </figure>  Novi skup studenti su najavili za Sretenje 15. februara, u Šumadiji. Studenti su poručili da država treba da počiva na obrazovanju, zbog čega ne čudi što su odabrali da dan skupa bude kada i školska slava. <div class="embed-block"><div style="max-width: 660px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 63%; padding-top: 284px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fwww.instagram.com%2Freel%2FDUBk3QbjUK0%2F%3Futm_source%3Dig_embed&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div> Ispred Rektorata večeras su govorili studenti, srednjoškolci, nastavnici, profesori i rektor Univerziteta u Beogradu Vladan Đokić, koji je poručio da nijedna vlast, kao ova sada, nije postupala prema članovima akademske zajednice ovako „osiono, osvetnički i zlobno“.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260127210136_c2635c9dd10fa83cce49e806a14dfdc855dff059b3fcf030ce4f4b54a4cfd0f6.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20260127210136_c2635c9dd10fa83cce49e806a14dfdc855dff059b3fcf030ce4f4b54a4cfd0f6" data-rendition-name="original" width="5586" height="3724" loading="lazy" alt='Skup "Znanje je moć"'> <figcaption>Skup "Znanje je moć"(Photo: AP/Darko Vojinović)</figcaption> </figure>  - Nijedna vlast nije bila ovako osilna i zlobna prema akademskoj zajednici jer akademska zajednica nije htela da ćuti… Ona svojom izopačenošću i zlobom udara na Univerzitet, udara na one koji su posvećeni obrazovanju, mladost i budućnost Srbije koja nije njihova, na dvije najvrjednije kategorije društva, najmlađe i najobrazovanije. Smetaju im jer ne žele da ćute i žele na ostanu u ovoj zemlji. Oni koji imaju političke poluge moći na različite načine vrše pritisak. Fizički pritisak, kao što je upad policije i Žandarmerije u kampus u Novom Sadu, pokušaj upada na Pravni fakultet u Beogradu, priviđanje i batinjanje studenata i profesora… - poručio je on.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260127210136_922ee223c51726bcb145e08fcfa36a9e0ad1dfbc3688a6a550bc05091dbd900e.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20260127210136_922ee223c51726bcb145e08fcfa36a9e0ad1dfbc3688a6a550bc05091dbd900e" data-rendition-name="original" width="6388" height="4259" loading="lazy" alt='Skup "Znanje je moć"'> <figcaption>Skup "Znanje je moć"(Photo: AP/Darko Vojinović)</figcaption> </figure>  Studentkinja Učiteljskog fakulteta Maja Zorić je rekla da svjedočimo vremenu u kom se o obrazovanju govori glasno i često, dok se ono u stvarnosti potiksuje. - Znanje gubi društvenu vrijednost, a obrazovanje se tretira kao trošak - rekla je ona. <div class="embed-block"><div style="max-width: 660px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 63%; padding-top: 284px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fwww.instagram.com%2Freel%2FDUBlv42DQvV%2F%3Futm_source%3Dig_embed&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div> Zorić je dodala da ta politika ima posljedice i da ih oni žive. Kako je navela, profesija koja oblikuje ljude nosi odgovornost za razvoj kritičke misli, stvaranje ličnosti i društva koje umije da razmišlja.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260127210136_07d071d09f8c1e2b4d4f82325a7f9e1faf627e15a7efa82e099670fececf07d6.jpg" data-media-id="editor_5" data-image-id="20260127210136_07d071d09f8c1e2b4d4f82325a7f9e1faf627e15a7efa82e099670fececf07d6" data-rendition-name="original" width="7041" height="4694" loading="lazy" alt='Skup "Znanje je moć"'> <figcaption>Skup "Znanje je moć"(Photo: AP/Darko Vojinović)</figcaption> </figure>  - Univerzitet je prostor u kojem se brani obrazovanje kao vrijednost i u kome postoji svijest o odnosu prema zajednici - navela je ona.

(VIDEO i FOTO) Više hiljada studenata i građana na skupu „Znanje je moć“, Hram Svetog Save ostao zatvoren za njih

Ruske snage pogodile su infrastrukturni objekat u ukrajinskom gradu Brodi, u Lavovskoj oblasti, koji je povezan s naftovodom Družba, preko kojeg se Mađarska i Slovačka snabdijevaju naftom.
Prema ranijim izvještajima, nakon ruskog napada u Brodiju su se zapalili naftni derivati, što je izazvalo gust dim.
Gradsko vijeće Brodija prijavilo je požar. Nakon napada, škole u gradu su obustavile nastavu, a stanovnici su pozvani da ostanu u svojim domovima i, ukoliko je moguće, da ne izlaze napolje. Vrtići rade uz strogo zatvorene prozore i vrata.
Slične preporuke, da prozore i vrata drže zatvorenim, upućene su i ostalim stanovnicima grada.
Agencija Enkorr izvijestila je da je ta lokacija povezana s naftovodom Družba. Naftovod je i dalje u funkciji i koristi se za transport ruske nafte prema Mađarskoj i Slovačkoj.
Važno je istaći da ranije nijesu zabilježeni napadi na infrastrukturu naftovoda Družba na teritoriji Ukrajine.
Ovaj napad je posebno značajan zbog činjenice da su lideri Mađarske i Slovačke, premijeri Viktor Orban i Robert Fico, zauzimali proruski stav u sukobu protiv Ukrajine, upravo zbog toga što energente dobijaju iz Rusije.

Tag: dorde-scepovic