Naši bogovi

Uvijek je lakše živjeti u mitu, u legendi, u zabludi i imaginarijumu, negoli u stvarnosti. U zabludama o sebi, i zabludama o drugima. Lijepo je živjeti u njima. U zoni komfora koja se ne napušta ni po koju cijenu. U imaginarijumu koji su gradili posvećeni neimari, i koji nikad nije završen, već se zida od početka do kraja vremena. Jer njegovi stanari su zapravo oni koji slažu ciglu po ciglu, kamen po kamen, spram svoga lika i djela. I tako generacijama unazad, i tako generacijama koje će tek doći. Ta vavilonska kula od karata nikad neće dočekati krov. „Visoko podignite krovnu gredu, tesari”, urlao je Selindžer. Visoko, do neba, na kući bez šljemena.

Iz naših domova i iz naših života prognali smo ogledala. Od vlastitih odraza zaziremo i nagnuti nad rijekom, jezerom, ili kantom vode kanapom izvučenom iz bunara. Kudikamo je lakše živjeti u laži nego u istini. O sebi, o drugima. Laž je beskonačno igralište, kojim trčite, u kojem se spuštate niz plastične tobogane, valjate u pijesku, okrećete na metalnom krugu dok vam se ne počne mantati pred očima, i jedete šećernu vunu bezbrižno uljuljkani u drvenim ljuljaškama i svijetu koji ste nacrtali za sebe.

Istina je nalik studentskoj sobi, siromašnoj i maloj. Istina je tjeskoba koja bi vas mogla ugušiti. Od laži se živi, od istine se umire, kažu seoski šamani. A mi vjerujemo seoskim šamanima, zar ne? U ljudskoj prirodi je vapaj za besmrtnošću. Zar nije tako? U ljudskoj prirodi je glad. Vječita glad i zvijer koju valja nahraniti. Gramzivost je smrtni grijeh, ali mi vjerujemo šamanima, svetih knjiga i bogova smo se davno odrekli. Naši su bogovi političari, a naši hramovi partije.

Božanstva u koja se ne dira. Na zidovima partijskih kabineta oslikali smo naše idole. Jer mi činimo sebi idole na zemlji, iako nas Stari zavjet uči da to ne činimo. Ipak činimo. Toliko pogrešnih glagola živimo. Pa se tako klanjamo, služimo, do zemlje crne savijamo, pa tako skute i noge ljubimo novim bogovima. Mada nam kamena ploča sa Sinajske gore izričito sve to zabranjuje. Naši su hramovi partije.

One bez partije linčujemo, na gradskim trgovima izlažemo ih sramoti, kamenujemo, na krst razapinjemo, iako je Golgota daleko. Sve su to jeretici, i njihov govor je jeres. Svaki put kad otvore svoja prljava usta a ne slave bogove u skupim i taze opeglanim odijelima, lakovanim, brendiranim cipelama, bogove njegovane u salonima ljepote i nahranjene i napojene u jeftinim skupštinskim restoranima. Nevjernici hule na naše idole. Na one koji stradaju zbog nas! Oni na leđima nose breme naših grehova, znate. U zemlji ogrezloj u grijehu. I niko prvi ne može hitnuti kamen. U zemlji spletkaroša, lažova, klevetnika, prokazatelja, doušnika, žbirova, dojavnika i tako dalje i tako redom. Ali, kakvi stanari, takvi i bogovi. A stanari ovog mučnog imaginarijuma kao da su likovi iz istorije književnosti, ili neke bizarne kinematografije. Njihova glad je beskrajna, a ruke večno prazne, ako pitate Drainca.

Oni lažu na ulici, u kafani, u holovima bolnica, autobuskih stanica, biblioteka. Lažu i na grobljima, naročito na grobljima. O drugima, o kojima lažu i na ulici kad u mimohodu sretnu poznanika i umjesto pitanja o vremenu, porodici, ili zdravlju, oni lažu oni kažu da je neko naružio njihov tekst. Lažu u tuđim i svojim kafanama. Jer, jednom su u rukama, kao rijetku relikviju, držali zrno vlasti. Samo jedno zrno vlasti. Kad su izgubili to jedno zrno vlasti, čitav njihov svijet se srušio do temelja. Jednako lažu i njihovi replikanti koji dok ovo pišem i dok ovo čitate u rukama drže isto zrno vlasti. Jer, ono, zapravo, nikad nije izgubljeno, samo je danas u drugim rukama. A naši denuncijanti bez tog zrna vlasti ne vrijede pišljiva boba.

Vrijede koliko i plata radnika ranih 90-ih, kad je inflacija pojela i godine i ljude. Te godine pojeli su skakavci, koje ćemo kasnije proglasiti bogovima. No, u svijetu bagre, koja bjesomučno laže i spletkari, bogovi u stranačkim štabovima sasvim su u redu. Možemo bježati, ali ne možemo pobjeći od sebe. Od nas samih ne možemo pobjeći, pa sve da se uspnemo do vrha Himalaja. Od nas ovakvih kakvi jesmo. I da polomimo sva ogledala na svijetu, i da srče bude do koljena, na kraju dana, ostajemo sami sa sobom.

Koliko god je poricali, na kraju dana, istina je istina. Koliko god se pretvarali da živimo u našim izmaštanim svjetovima, na kraju dana, stvarnost je stvarnost. Zato, na kraju dana, Boginjo, srdžbu mi pjevaj.