Zemlja licemjera
Obično su oni koji su krivi najglasniji. Valjda računaju da će bukom zatomiti vlastite biografije. Zato galame, iz sveg glasa, zato prijete i zato lažu, do u beskonačno. Ipak, koliko god bila izopačena i pervertirana stvarnost koju živimo, još uvijek smo u stanju da odlučimo hoćemo li vjerovati svojim ušima i očima, ili njima. Licemjerima. Lažovima. Klevetnicima. Huljama. Bagri koja razumije samo jezik bagre
Ono što čujemo u ranom djetinjstvu, ostaje da zvoni u ušima do smrti. Obično je tako, mada ne pamtimo jesmo li juče uradili planirano, ipak pamtimo ono što smo čuli decenijama unazad.
Recimo, još kao dijete sam čuo: „o mrtvima sve najbolje". I zaista, protokom vremena ta rečenica se samo potvrđivala i opravdavala razloge zbog kojih je jednom davno izgovorena.
Kad bi neko umro, ma ko bio u pitanju, o njemu bismo čuli sve najljepše. Čak i kad bi umrla zadnja ništarija i ološ. U govorima na sahranama, za stolovima u kafanama, u kancelarijama, u supermarketima dok čekamo red na kasi. Možda bi ljudi tek u svojim kućama, iza zatvorenih vrata, o pokojniku šapatom kazali istinu. Javno takav slučaj bio je i jeste incident.
A ako govorimo o dobrim ljudima, koje su za života prezirali, mrzjeli, denuncirali, klevetali, iz njima znanih razloga i pobuda, u jeftinim nekrolozima na portalima ili na društvenim platformama licemjeri bi se od njih opraštali očiju punih suza i bliskošću najintimnijeg prijatelja.
O mrtvima sve najbolje, o živima sve najgore. Takva vam je Crna Gora.
U svemu, ne samo kad je u pitanju odnos prema počivšima. Licemjerje je u ovoj zemlji kolektivno svojstvo.
Karakter krda, koje vremenom ipak ne stekne imunitet na licemjerje. Tokom pandemije kovida često smo čitali i slušali o „imunitetu krda“, e, pa, u pandemiji licemjerja ta sintagma ne znači ništa. Recimo, u ovoj zemlji ljevica koja piše infantilne manifeste gine braneći kapitalizam.
Gubeći se i nestajući u vlastitom paradoksu. Ali, i glava sa ramena ako treba za odbranu poslodavca. No, nije to takvima teško. Jer znaju koga varaju. Znaju da će oni koji čitaju za samo nekoliko dana zaboraviti pročitano. Ljevica koja naporom Sizifa godinama brani naručioca posla. I pisanje teksta je posao. Jeste, koliko god mnogi težili mistifikaciji.
Ljevica koja je branila i śeču glava koje štrče u javnom prostoru, a kamoli sumnjive privatizacije i prljavi kapital.
Nego, ako novinarka koja je u Sky prepiskama označena kao drugarica i PR narko bosova na televizijama s nacionalnom frekvencijom drži čas etike i slovo o beskompromisnoj borbi protiv kriminala, onda treba imati milosti za gramzivu ljevicu koja od sopstvenih manifesta ipak više ljubi novac. Jer u zemlji licemjera sve je dozvoljeno.
Pa je tako dozvoljeno i da Demokrate, koje se nalaze u korespondenciji kriminalnih klanova, glasno i hrabro prijete hobotnicama i mafiji. Prijetnje mafiji bih možda i mogao da razumijem, kad oni sami ne bi bili kompromitovani u mafijaškim čat sobama, ali zašto hobotnica, pobogu?
I koliko glava ima jadna hobotnica kad za šest godina herojske borbe protiv mafije još uvijek nije obezglavljena? Đovani Falkone i Paolo Borselino bili su borci protiv mafije. Svoju borbu platili su životima. Nije bilo kompromisa. Nije bilo novca u njihovim džepovima. Mafija nije bila sponzor njihovih političkih i partijskih kampanja.
Zato, licemjerje koje Demokrate manifestuju svakog dana, u svakom javnom nastupu ili saopštenju, vrijeđa čak i one koji ih glasaju. Partijsko uhljebljenje ipak ne podrazumijeva ukidanje zdravog razuma. Ali, u zemlji licemjera i Demokrate mogu propovijedati o vladavini prava i nuklearnim udarima na organizovani kriminal.
U zemlji licemjera i poslanik PES-a, koji je, kako su izvijestili mediji, vlasnik mnoštva nekretnina sumnjivog porijekla, može uperiti prst u drugog poslanika i optužiti ga za stan sumnjivog porijekla?! Koliko samo sumnje i koliko sumnjivih lica u maloj Crnoj Gori. Da je Nušić živ pisao bi danonoćno, iako bi o njemu govorili sve najgore, a kad umre sve najbolje.
Obično su oni koji su krivi najglasniji. Valjda računaju da će bukom zatomiti vlastite biografije. Zato galame, iz sveg glasa, zato prijete i zato lažu, do u beskonačno. Ipak, koliko god bila izopačena i pervertirana stvarnost koju živimo, još uvijek smo u stanju da odlučimo hoćemo li vjerovati svojim ušima i očima, ili njima. Licemjerima. Lažovima. Klevetnicima. Huljama. Bagri koja razumije samo jezik bagre.
I mada ćemo i dalje o živima govoriti sve najgore, o mrtvima najbolje, ipak ne moramo silaziti do samog dna. Možemo se zaustaviti, jer uvijek imamo izbor, i uvijek je do nas.