Evropski problem: Prečesto gušenje slobode govora

Kada desnica kaže da su slobode govora u Evropi ugrožene, ona je – u pravu.

Ima sve više argumenata koji pokazuju da je zaista tako. Štaviše, situacija sa slobodom govora u Crnoj Gori i regionu ponekad djeluje bolja nego u najbogatijim dijelovima Evrope – Njemačkoj, Francuskoj i naročito Velikoj Britaniji.

Novi primjer dolazi iz Njemačke, gdje je policija u četvrtak upala u dom desnog političkog komentatora i bivšeg univerzitetskog profesora Norberta Bolca, u sklopu istrage o korišćenju slogana iz nacističkog perioda, koji su u toj zemlji zakonom zabranjeni. Bolc je, naime, prije dvije godine na platformi X (bivšem Tviteru) kritikovao ljevičarske woke politike, uporedivši ih sa sloganom nacističke partije iz 1920-ih – „Njemačka, probudi se“ (riječi woke i „buđenje“ imaju isti korijen u više evropskih jezika).

Oni koji danas brane Bolca ističu da je potpuno jasno da je komentator zapravo kritikovao ljevičarske politike i upoređivao ih sa totalitarizmom, te da je apsurdno optuživati ga da je na bilo koji način afirmativno koristio Hitlerov slogan. Bolc je kazao da ga je policija upozorila da ubuduće društvene mreže koristi pažljivije, s čim se on sarkastično složio, rekavši da će „od sada pisati samo o drveću“.

Njemačka je poznata po odlučnom obračunu sa nacističkim nasljeđem, i nema sumnje da je to zemlji donijelo više dobrog nego lošeg. Ali, može li se desiti da zakoni, u nekom trenutku, odu predaleko i postanu sredstvo za obračun sa slobodom mišljenja?

U februaru je američki potpredsjednik Džej Di Vens tokom govora u Minhenu optužio evropske države da redovno krše slobodu govora, naročito kada su u pitanju konzervativci. Moguće je da je barem djelimično bio u pravu (iako je, u gotovo svemu drugom kada je riječ o Evropi, bio u zabludi). U već pomenutoj Njemačkoj postoje ozbiljne inicijative da se zabrani krajnje desna partija Alternativa za Njemačku, iako je trenutno prva po popularnosti u anketama.

U Francuskoj je sud već zabranio najpoznatijoj političarki desnice, Marin Le Pen, da se kandiduje na izborima, mada zbog optužbi za korupciju. U Rumuniji je sud poništio, a zatim odložio izbore nakon što se činilo da će na njima pobijediti desničar Kalin Đorđesku, zbog navodnog širenja ruske propagande tokom kampanje.

Velika Britanija, pak, ima problem ne toliko sa slobodom okupljanja, koliko sa slobodom govora. Britanska policija godišnje uhapsi i do 12 hiljada ljudi zbog uvrjedljivih objava na društvenim mrežama, a nedavno hapšenje scenariste Grejema Linehana zbog zapisa kritičnih prema pravima transrodnih osoba izazvalo je veliku raspravu o tome ide li policija predaleko u regulisanju onoga što se smije, a što ne smije reći na internetu.

Kada ljudi počnu osjećati da ne mogu izreći stav koji je do juče bio sasvim uobičajen, to znači da država ne radi nešto kako treba. Pitanje je složeno i u svakoj zemlji različito uređeno, u zavisnosti od političkih okolnosti i istorijskog konteksta.

Ali za sve nas to bi trebalo da bude upozorenje – i kada je riječ o upotrebi ustaškog slogana „Za dom spremni“ u Hrvatskoj, i kada je riječ o stavovima koji, na primjer, kritički posmatraju Oluju – da hapšenja i represija zbog političkog govora na kraju vode ka policijskim istragama i suđenjima zbog onoga što neko kaže ili misli. A to što ljudi govore, u najvećem broju slučajeva, ne bi trebalo da bude stvar države i vlasti.