I duhovnik može zaluditi

Evo tome godina i po kako je Crna Gora poslije četvorogodišnje pauze izazvane trupačkim urnisanjem "oslobodilaca" odblokirala pregovore s EU i dobila pozitivni IBAR. Uslijedila je reakcija dežurnih sabotera - Rezolucija o Jasenovcu koja je trebalo ne samo da anulira iskorak no i da nas trajno zaustaviti. Reakcija Hrvatske, na razočarenje sabotera, bila je odmjerena - sankcionisani su inicijatori opstruktivnih akcija, a ne cijelo društvo.

Zatvaranje pet poglavlja u pregovorima kao korak od sedam milja na dugom putovanju u EU prije neki dan dočekale su očekivano nove opstrukcije - jedno krilo DF-a manipulativno se poigrava sa zdravljem građana Zete plasirajući im bezočne laži s ciljem blokiranja EU puta, drugo krilo DF-a započinje kampanju promjene Ustava s namjerom izazivanja destabilizacije a treće krilo DF-a, prerušeno u filijale Beogradske patrijaršije po vas dan zvoni o "obnovi" kapele na Lovćenu, karađorđevićkom simbolu nestanka i potčinjavanja Crne Gore velikom hegemonu.

Sve što treba znati o Joanikiju Mićoviću staje u ovu informaciju: Na redovnom zasijedanju Svetoga arhijerejskog sabora Beogradske patrijaršije maja 1999. svecem je proglašen Joanikije Lipovac, bivši mitropolit Beogradske patrijaršije u Crnoj Gori, saradnik naci-fašističkoga okupatora. Na istome zasijedanju Sabora za vikarnoga je episkopa izabran Jovan Mićović, u kaluđerstvu Joanikije. Nema, dakle, nikakve dileme čije je ime kao kaluđersko Jovan Mićović uzeo i ko mu je duhovni uzor. Zato kad u nedavnoj beśedi pominje da je Njegošev mauzolej na Lovćenu posljedica braka između nacizma i komunizma, to vam je kao kad, primjera radi, osvjedočeni grešnik drži moralne pridike. Da ilustrujemo s kojih se to duhovnih izvora Jovan Mićović napajao birajući na koga će se ugledati u kaluđerstvu, citiraćemo dvije amblematične izjave njegova duhovnog uzora Joanikija Lipovca. Prva je upućena okupacionom guverneru Pirciju Biroliju, a druga vojnicima Vermahta:

1. "I dogodi se čudo neviđeno i nečuveno pod okupacijom. Gospodari i robovi, Italijani i Crnogorci nacionalisti, postadoše saradnici protiv strašnoga zla, i za kratko vrijeme zajednički oslobodiše Crnu Goru (…) Vaša pobožna i herojska duša osjetila je da je pravo da se ovdje u ovoj našoj najvećoj svetinji zajednički pomolimo Gospodu Bogu za vječni pokoj i rajsko veselje u borbama protiv partizana zajednički poginulih italijanskih i naših boraca i da se pomolimo da i dalje vlada među nama međusobno poštovanje i sloga."

2. "Vojnicima velikog njemačkog Rajha: Naročitu mi čast čini da mogu najslavnijoj vojsci svijeta iz svih vremena čestitati Novu godinu u ime svoje vlade i svoga naroda. Sretna vam Nova 1944. godina."

Toliko o Joanikijima i naci-fašizmu.

Sad malo o problemima Joanikija II s istorijom, tumačenjem književnosti i lingvistikom.

1. Evo kako nam ova sablja tolkuje istoriju: "Када је Његош, исте оне године када је написао 'Лучу микрокозму', започео и градњу Ловћенске капеле и заповиједио већ тада да ту буде сахрањен, а на самртном часу то потврдио и обавезао своје сроднике и насљеднике да испуне тај аманет, ту посљедњу жељу, а ако то ме учине да ће на њих оставити најстрашније проклетство." Joanikije, dakle, tvrdi da je Njegoš zapovijedio da bude saranjen u crkvici koju je podigao na Lovćenu. Ako je to zaista tako otkud to da te njegove zapovijesti nema u njegovu testamentu, a nije baš da je u njemu bio lapidaran. Ok. Uzmimo da je zaboravio svoju zapovijest da unese u testament pa je se śetio na samrtnoj uri.

Imamo li možda neki izvor koji to potvrđuje ili našem veselniku što nosi ime naci-fašističkog saradnika trebamo vjerovati na riječ? Imamo jedan izvor, doduše ne iz prve ruke, ali izvor koji bi mogao biti kredibilan. Naime, rišnjanski pop Vuk Popović u pismu koje je iz Kotora 22. 11. 1851. godine uputio Vuku Karadžiću navodi da su posljednje Njegoševe riječi: „Još vi preporučujem i amanet predajem, kad umrem kopajte me na Lovćen kod nove crkve.“

Što nam to zapravo kaže ovo svjedočenje? Da je Njegošev amanet bio da bude sahranjen na Lovćenu, ne u crkvi, kako to malo, kako bih rekao, khm, zaobilazi istinu Joanikije II, nego "kod nove crkve", onako lako su se onovremeni Crnogorci - ako nijesi bili mlinari ili samoubice - i inače sahranjivali pa otud i izraz koji sahranjivanje opisuje kao odlazak "pred crkvu". A đe su Njegoševi ostaci danas? Na Lovćenu, tamo đe je, kako izgleda na osnovu Popovićeva svjedočanstva, i tražio da bude. Amanet je, dakle, ispunjen. Ali problem je nešto drugo. Nema danas više na Lovćenu kapele koju je 1925. podigao Aleksandar Karađorđević kao simbol svoje vlasti nad Crnom Gorom. E taj bi simbol Joanikije i družina htjeli da obnove jadikujući lažno nad ispunjenim Njegoševim zavjetom.

2. Kad veli da su crkvicu na Lovćenu srušili Austrougari, Joanikije II opet malko voza istinu. Crkvica koju je Njegoš podigao na Lovćenu pogođena je 1916. godine, ali nije srušena o čemu postoji uredna fotodokumentacija. Austrijanci su čak planirali njezinu obnovu a ne - kako se često može čuti od Joanikijevih jednoumnika - da na njezino mjesto podignu spomenik Pobjedniku. Taj su spomenik planirali podići ali ne na Jezerskom vrhu no na suśednom, višem Štirovniku.

Crkvicu koju je podigao Njegoš 1925. srušio je Aleksandar Karađorđević da bi podigao kapelu posvećenu svom sinu Petru po nacrtu ruskog arhitekte Nikolaja Krasnova. Tom se prilikom Aleksandar obratio mitropolitu Beogradske patrijaršije u Crnoj Gori Gavrilu Dožiću riječima: "Visokopreosvešteni, predajem Vam u amanet moju zadužbinu i kosti slavnoga Njegoša, da ih i dalje čuvate“. Nema prilike a da Joanikije II ne spomene prokletstvo kao progonitelja onih koji prekrše zavjetnu želju. Ne znam kako to inače funkcioniše, ali je istorija utvrdila da je mecena nove kapele Aleksandar Karađorđević ubijen samo 9 godina nakon što je srušio Njegoševu crkvicu, da je nedugo potom preminuo i arhitekta Krasnov, da je i Gavrilo Dožić, arhijerej kojem je Aleksandar u amanet predao "svoju zadužbinu", naprasno umro pod nerazjašnjenim okolnostima, a da je Aleksandrov sin Petar, kome je kapela posvećena, na tronu śedio svega desetak dana i život okončao u izgnanstvu, daleko od zemlje koja mu je data na upravu.

3. Ostatak Joanikijeve beśede teorija književnosti definiše kao učitavanje a retorika kao praznoslovlje. Jer izuzev djelimično pojmovnoga aparata u Njegoševoj Luči mikrokozma nema ničeg niti osobito hrišćanskoga niti posebice pravoslavnoga, što Joanikiju, naravno, ne smeta da dopisuje i domišlja što mu se povodom Njegoša sve snilo.

4. No nije jedini problem koji Joanikije ima s Njegošem to što u stvari ne razumije njegovo djelo. Na grdne je muke s gramatikom Joanikije kad dosljedno govori "Luči mikrokozmi" i "Luču mikrokozmu", umjesto onako kako bi se to moralo napisati u Njegoševu jeziku - Luči mikrokozma i Luču mikrokozma. Biće izgleda da Njegoš i Joanikije II ne govore istim jezikom.

A možda je Joanikiju II zapravo sasvim svejedno. Nije bitno ni što ni kako priča jer svoju pastvu ionako tretira kao idiote koji žvaću žvake i ne znaju ništa. Dovoljno je samo zapaliti fitilj jer čime bi se onakav kakvim ga je Savaot načinio i mogao baviti ako ne sijanjem mržnje i krvomutnjom!