Intelektualna ili druga ograničenja ombudsmana
Za Antenu M piše: Stefan Todorović
Da demokratija ne mora nužno da donosi dobro i napredak poznato je još od antike, a tome nažalost śedočimo i danas, na primjer s potezima šefa najmoćnije države svijeta. Stoga ni uvođenje i postojanje institucije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda u Crnoj Gori nužno ne znači veću demokratizaciju društva i slobodu građana. Pokazalo se da demokratske institucije, ukoliko u svom radu nijesu nezavisne, profesionalne i utemeljene na ličnom integritetu onih koji ih vode, postaju samo paravan za autoritarno djelovanje vlasti koja zadržava formu demokratije, prilagođavajući demokratske institucije svom autokratskom djelovanju. Stoga je jasno da istinska demokratija ne počiva na samom postojanju institucija, već na njihovoj suštinskoj nezavisnosti, odgovornosti i integritetu, odnosno nezavisnosti, odgovornosti i integritetu ljudi koji ih vode. I tu je sav problem crnogorske demokratije i crnogorskoga društva. Jednostavno ljudi koji vode demokratske institucije u Crnoj Gori su ograničenih kapaciteta, ne nužno intelektualnih koliko nečega što bismo povezali s moralom i građanskom hrabrošću da se ne poklekne pred pritiscima vlasti i očekivanjima društva, što je slučaj i s našim ombudsmanom.
Zaista je teško povjerovati da osoba izabrana za ombudsmana pokazuje takav stepen nerazumijevanja da vic o pravopisnim nedoumicama ne prepoznaje kao savremen i zanimljiv didaktički postupak, već ga tumači kao stereotipni prikaz policajaca kao osoba ograničenih intelektualnih kapaciteta. Iako je i do sada ombudsman imao spornih odluka i izjašnjavanja koja je očito prilagođavao svom nacionalnom i vjerskom korpusu, odnosno onim političkim i društvenim akterima bliskim njegovim intimnim opredjeljenjima, ovaj slučaj jasno pokazuje da se stavio u službu autokratskom mentalitetu vlasti i progonu kritičara te vlasti. Mišljenjem u slučaju „vica iz udžbenika“ osoba koja obnaša instituciju ombudsmana jasno je poništila i ništi samu instituciju ombudsmana i njeno djelovanje u crnogorskom demokratskom sistemu, obesmišljavajući je i pretvorivši upravo u vic.
Jer, što je, ako ne loš vic, kad Siniša Bjeković na čelu nacionalne kancelarije za zaštitu ljudskih prava i sloboda jedan didaktički postupak o pravopisnim nedoumicama prezentovan u formi vica okarakteriše kao govor mržnje. Učitavajući u taj postupak nešto čega nema, pretvorivši time instituciju ombudsmana u još jednu od niza batina vlasti prema svojim kritičarima.
A da je Siniša Bjeković nesporno zloupotrijebio svoju funkciju za račun vlasti a u svrhu obračuna s intelektualcima i kritičarima retrogradnih i autokratskih tendencija u društvu, pokazaće nam i sljedeći primjer. Vic glasi: „Razgovaraju Siniša Bjeković i Rmandić iz Nezavisnog sindikata policije, da li se piše ombutsman ili ombudsman, i Siniša u jednom trenutku reče, napiši ‘Zaštitnik ljudskih prava i sloboda’, to znamo kako se piše.“ Ovaj vic predstavlja lošu repliku vica iz udžbenika i odnosi se na pravopisnu nedoumicu u pisanju suglasničke grupe „ds“ u riječi „ombudsman“, nastalu pod uticajem izgovora, odnosno jednačenja suglasnika po zvučnosti.
Ukoliko se Nezavisni sindikat ombudsmana Crne Gore ili neko drugi ne obrati ombudsmanu za mišljenje da li se u ovom vicu radi o govoru mržnje i negativnom stereotipnom prikazu ombudsmana kao osoba ograničenih intelektualnih kapaciteta, ili ukoliko sam ombudsman, odnosno Siniša Bjeković, ne pokrene protiv mene postupak za govor mržnje, te u tom postupku ne budem proglašen odgovornim, imaćemo eklatantan primjer i dokaz da je Siniša Bjeković svjesno zloupotrijebio svoj položaj i instituciju ombudsmana stavio u službu vlasti, kako bi se preko nje obračunavala sa svojim kritičarima.
P.S.
Javnost će biti blagovremeno obaviještena o sudbini ovoga vica, možda i samoinicijativno pokrenem postupak kod ombudsmana za njegovu ocjenu.