Crnogorska vlast je promptno reagovala na postavljanje spomenika Pavlu Đurišiću u Gornje Zaostro, uhapsila čovjeka na čije imanje je postavljen spomenik, odredila mu zadržavanje i osudila navedeni čin. Doduše, više zato što je sam čin nezakonit, nego zbog lika i djela onoga kome je podignut. Jer oni su legalisti, poput Koštunice, najčuvenijeg legaliste ovih prostora. I zato u njihovim reagovanjima nijeste mogli pročitati osudu lika i djela Pavla Đurišića, nego pozivanje na zakone i izgovaranje čuvene mantre da ne treba raditi stvari koje dijele crnogorsko društvo. Da su oni okrenuti budućnosti i da teme koje dijele društvo treba ostaviti po strani.
I zaledi li vam se krv u žilama (Šaranović) kad krenete razmišljati u kakvom društvu to živimo, s kim sve živimo kad nam se društvo dijeli na ljude koji podržavaju ratnog zločinca – koji podržavaju čovjeka koji je predvodio ubijanje preko 8000 hiljada žena, đece i staraca? Ko su ti ljudi, ko su ti monstrumi bez etike i morala? Da li su to neki ljudi tamo iz zabačenog sela koji su ostali zamrznuti u vremenu i zarobljene svijesti ratnog ludila ili su to naše komšije, prijatelji, kumovi, rođaci, direktori i službenici državnih ustanova, predstavnici naroda i vjerski poglavari? Pročitaste li jadikovke direktora AKOKVO-a, što ga ‘nepravda’ peče jer uklanjaju spomenik Đurišiću? Čuste li NSD kako traži da se oslobodi Dobrašinović i kuka što se hapsi on, a ne oni s Kruševa ždrijela? Viđeste li slike iz Gornjeg Zaostra – PES, Demokrate, bivši DF, njihovi simpatizeri, lokalni i državni funkcioneri – svi složno u istom kadru? Pročitaste li negodovanja mnogih simpatizera i podržavalaca vlasti zato što se uklanja spomenik zločincu i kvislingu? Smeta li vam tišina poslanika i funkcionera vlasti koji su više reagovali na uzvik „fašisto!“ upućen gradonačelniku Podgorice nego na podizanje spomenika fašisti?
Izgleda da su više ośetljivi na riječi nego na djela. Ali očito ne i na riječi koje dolaze od sveštenika Crkve Srbije, glavnih promotera četničkog pokreta. Da li ste čuli bilo koga iz crnogorske vlasti da je reagovao, jasno i glasno, kad su mitropoliti Crkve Srbije slavili i veličali lik i djelo Pavla Đurišića, fašiste! Herojskim djelom nazivali ubijanje đece. Nijeste mogli čuti, i nećete. Iako između podizanja spomenika Đurišiću i Joanikijevih i Metodijevih riječi nema razlike. Ali ima razlike u reagovanju ljudi iz vlasti. I zato je NSD u svom saopštenju u pravu, treba osloboditi Dobrašinovića, jer je crnogorska vlast licemjerna. Ne smetaju im podržavaoci četničkog pokreta koji śede s njima u vlasti, koje su zaposlili po državnim i lokalnim ustanovama i preduzećima, od čijih glasova im zavisi vlast, a smeta kad isti ti ljudi pomisle da je došlo njihovo vrijeme da slobodno ispolje ono što jesu.
Licemjeri! Ne možete postaviti četničkog vojvodu za predśednika skupštine i onda osuđivati podizanje spomenika četničkom vođi. Ako ste za Mandića, onda ste i za Đurišića. Ako śedite s četničkim vojvodom u vlasti, onda se rukujete s Đurišićevom kamom. I kako vam onda vjerovati da nijeste fašisti ili saradnici fašista. Ni logika padre Gojka vas ne može oprati. Logika da su vas društvene i istorijske okolnosti primorale na saradnju s fašistima, a inače ste dobri momci (antifašisti). Jer je svima jasno da u današnjim društvenim i istorijskim okolnostima partije iz vlasti nemaju alternativu. Bošnjačka stranka nema alternativu, može biti u vlasti s fašistima ili biti u opoziciji. Između dva zla izabrali su manje. Albanske partije takođe nemaju alternativu, mogu biti u vlasti s fašistima ili biti u opoziciji. Izabrali su manje zlo. Antifašisti iz PES-a nemaju alternativu, mogu biti u vlasti s fašistima ili ne biti. Izabrali su manje zlo. Demokrate su fašisti, oni se ne računaju. A bivši DF se davno autovao. I sve zajedno će ih jednog dana kanonizovati Crkva Srbije. Slava im!

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Smeta vam Pavle Đurišić, licemjeri!

Pobjedina greška kod imenovanja novoga kolumniste kao „protojereja stavofora“ je jasna i razumljiva. Logično je da se listu koji je nastao ispod čekića i srpa potkrade greška kod imenovanja titule crkvenog lica. Zapravo je riječ o stavroforu, onome koji nosi krst (od grčkog stavros – krst i phoros – nosilac) a ne stavoforu iliti stafordu (pasmina psa, staffordshire bull terrier), kako su znale voditeljke s televizija iz regije poput Happy i Pinka da izgovore navedenu crkvenu titulu.
Ono što je teže razumljivo jeste da Pobjeda objavljuje kolumnistu koji relativizuje njeno ime i borbu ljudi koji su je osnovali. Ali u današnjem post-truth vremenu i nakon Ajnštajnove teorije relativiteta ništa nije nemoguće, pa ni relativizacija djelovanja kolaboracionističkog i zločinačkog četničkog pokreta i pranje biografija kolaboracionista i zločinaca Srpske pravoslavne crkve u „komunističkome“ listu.
Tako je u Pobjedino antifašističko nasljeđe uletio padre Gojkov meteor relativiteta. Pobjeda izgleda preuzima štafetu od Vijesti kad je riječ o relativizaciji malignog djelovanja današnjih predstavnika bjelaško-četničke ideologije. A stavofor Gojko i njegova organizacija su istinski nasljednici navedenih ideologija i u skladu s njima, prvaci u razaranju antifašističkog, građanskog, evropskog i državnog bića Crne Gore. To se u Pobjedi donedavno znalo.
A danas nam padre Gojko sa stranica Pobjede poručuje kako su četnici dobri momci (antifašisti) koje su istorijske i društvene okolnosti (poput nadirućeg komunističkog zla) naćerale na zločine i saradnju s nacifašistima. I da ih likvidacija i stradanje bez adekvatnog sudskog procesa čini žrtvama a ne zločincima.
Neka barem „svemir“ čuje ovu istinu kad već „egzaltirana braća i susjedi ne žele i ne mogu“ - poručuje nam stavofor sa stranica „komunističkog“ lista.
Dalje nam poručuje da su svi u jednom istorijskom trenutku (djelimično ili otvoreno) sarađivali s fašistima, a da se to samo spočitava četnicima. Zato treba spočitavati Narodno-oslobodilačkom pokretu pod vođstvom KPJ što nije ušao u rat s Hitlerom 1933. godine, nego tek 1941. kada je njihova zemlja napadnuta, dok s druge strane treba pravdati kolaboraciju četnika, odnosno Kraljevsku vladu i vojsku, time što su do 1941. bili protiv Hitlera.
Lije krokodilske suze padre Gojko što su komunisti predvodili oslobodilački rat, isti ti komunisti čija je ideologija od strane EU izjednačena s nacizmom. I naravno, padre Gojko izvodi zaključak, ako je komunizam jednako nacizam (evo EU tvrdi), onda su komunisti i nacisti isto, onda kolaboracija četnika s nacifašistima protiv komunista nije ništa loše. Samo su se borili protiv jednog zla koristeći resusre drugog zla. I zato četnici nijesu zločinci, nego žrtve koje su u datim istorijskim okolnostima birale manje zlo. A da su bili u pravu, govore nam zločini komunističkog sistema nakon oslobođenja.
I zato Joanikije Lipovac, Milorad Vukojičić alijas pop Maca i Slobodan Šiljak nijesu zločinci nego svetitelji i antifašisti. Borili se protiv zla (komunističkog), kao što su se antifašisti borili protiv drugog zla (nacističkog). A to što su ubijali i prokazivali komuniste i njihove familije, radili su dobro djelo, jer je, jelte, komunizam isto što i nacizam. Kako nam poručuje stavofor sa stranica „komunističkog lista“ – „SPC nije kanonizovala mitropolita Joanikija Lipovca zbog njegove nesumnjive saradnje s okupatorom, nego ga je kanonizovala zbog njegove brige o ugroženom i gladnom narodu tokom rata i zbog njegove mučeničke smrti i zločinačkog postupka nad njim, koji su sproveli isti oni koji su u životu ostavili (hvala Bogu, neka su) jednog kardinala Stepinca!“ I zato Josef Kramer, „Zvijer iz Bergena“, nije zločinac i monstrum, nego brižljivi porodični čovjek. Ne treba ga gledati u svijetlu služenja nacističkom režimu kao zloglasnog logorskog komandanta jer su ga na to naćerale istorijske i društvene okolnosti, nego kao brižnog supruga i oca te bi njemačko društvo trebalo da rehabilituje Kramera i u čitanke uvrsti njegova brižna pisma koja je slao svojoj porodici, da se na njima vaspitava i obrazuje njemačka mladost. Komparativna prednost Joanikija Lipovca u društvenoj rehabilitaciji je što je likvidiran bez suđenja, dok je Josef Kramer ipak likvidiran nakon suđenja. Ali to ne bi trebalo da zaustavi AFD mladež, sve se može kad se imaju društvena moć, pare i uticaj. Evo, primjer za to su stavovi i prijedlozi stavofora sa stranica „komunističkog“ lista.
Kad imate društveni uticaj, može vam se tekst na kojem bi pozavidio čak i IN4S, objaviti u normalnom glasilu i to će se naravno pravdati demokratizacijom društva i slobodom riječi. Radom na takozvanom pomirenju u kojem treba da se pomire oslobodioci države i oni koji su zajedno s okupatorima ubijali oslobodioce države i njihove familije.
I to samo zato što se određenim društvenim moćnicima i krugovima ne sviđa ideologija onih koji su oslobađali državu, iako su u oslobađanju države učestvovali i oni kojima ta ideologija nije bila bliska. I ta relativizacija ide preko notorne činjenice da jugoslovenski komunizam nije bio staljinističkog tipa kojeg je EU izjednačila s nacizmom, što ne oslobađa jugoslovenski socijalizam njegovih zločina. I stoga treba da se povede rasprava o zločinima tokom i nakon oslobođenja rata od strane KPJ, ali to ne mogu raditi organizacije i pojedinci koji slave zločince i saradnike okupatora. Jer zločini KPJ ne čine četnike i kolaboracioniste dobrim momcima i antifašistima. Komunistička borba je pozitivna zato što su se borili protiv okupatora za oslobođenje zemlje za razliku od četnika koji su se borili s okupatorima protiv partizana a ne za oslobođenje zemlje. I to je notorna istina koja je odaslata u svemir i koliko god se padre Gojko i Crkva Srbije trudili da odašilju drugu poruku u svemir, njihove poruke će završiti u crnoj rupi kao što su i oni na čiju rehabilitaciju pozivaju.

Padre Gojkov svemir relativiteta

U savremenim demokratskim društvima, sloboda medija podrazumijeva ne samo pravo na izvještavanje, već i obavezu odgovornog, istinitog i etičkog odnosa prema javnoj riječi. Kada se medijski prostor pretvori u poligon za širenje mržnje, targetiranje neistomišljenika i brutalnu propagandu autoritarnih ideologija, tada više ne govorimo o medijima već o propagandnim mehanizmima sa zadatkom da obesmisle istinu, demonizuju kritičko mišljenje i relativizuju osnovna ljudska prava.
Takvu ulogu u Crnoj Gori, već godinama unazad, besprizorno i sistematski obavlja portal IN4S. U proteklim danima, ovaj propagandni servis poznat po agresivnoj promociji velikosrpske i proruske političke agende, orkestrirao je još jedan brutalni napad - ovoga puta na profesora FCJK Adnana Čirgića, predśednika Crnogorskoga PEN centra. Povod za ovu hajku bilo je saopštenje PEN-a kojim se traži poštovanje ljudskih prava bivšeg Glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića, koji se, prema dostupnim informacijama, nalazi u krajnje teškom zdravstvenom stanju zbog sovjetske prakse tužioca Šoškića i uprave UIKS-a.
Zamjerka koja se Čirgiću i njegovim kolegama stavlja na teret jeste to što se usuđuju da dignu glas protiv institucionalne represije i za poštovanje osnovnih ljudskih prava. IN4S, međutim, u maniru najgorih autoritarnih režima, reaguje upravo onako kako se u prošlosti reagovalo na moralni autoritet: pokušajem njegove kompromitacije, javnim linčom i sistematskom demonizacijom.
Ono što posebno zabrinjava jeste metodologija napada. Tekstovi IN4S-a nijesu puke kritike, oni predstavljaju oblik digitalnog linča, oblikovanog u skladu s obrascima poznatim iz ruskih i srpskih propagandnih brloga: difamacija, ruganje, iskrivljavanje stvarnosti, te organizovana dehumanizacija mete. Ne treba zanemariti ni dugoročnu kampanju protiv FCJK i svih koji se zalažu za crnogorsku jezičku, kulturnu i političku samobitnost, jer za njih, svaki oblik evropske orijentacije i građanske demokratije predstavlja neprijateljsku ideologiju.
Važno je takođe razobličiti iluziju da se ovim sadržajima upravlja isključivo iz krugova koje simbolizuje rektor Božović. Medijski inženjering koji IN4S sprovodi godinama unazad ima jasne političke, ideološke i bezbjednosne korijene, a Gojko Raičević, koji bradom i stomakom stoji iza tehničkog i uređivačkog aparata ovoga glasila, samo je jedan od vidljivih eksponenata tog agenturnog sistema finansiranog od crnih fondova duboke srpske države koja rovari mir na Balkanu. Njegov javni i ideološki profil, izgrađen na ekstremnom nacionalizmu i šovinističkim obrascima, razotkriva prirodu propagande koju IN4S proizvodi.
U tom smislu, IN4S je više od medijske aberacije, on je simptom duboke političke patologije koja ne priznaje pluralizam, ne priznaje ljudska prava, ne priznaje civilizacijski okvir moderne Crne Gore. U njegovim tekstovima ne nalazimo tragove novinarstva, već mehanizme javnog huškanja koje podśeća na najgore propagandne prakse iz XX vijeka. Nije preuveličano povući paralelu sa ozloglašenim Völkischer Beobachterom (da nam se ne naljuti polupismeni g. Simunović iz NSD) nacističkim glasilom koje je označavalo "neprijatelje naroda", pripremajući ih za društvenu i fizičku eliminaciju.
Zato je nužno da se akademska, medijska i civilna zajednica u Crnoj Gori suprotstavi ovakvom govoru mržnje i političkoj instrumentalizaciji medija. Jer ćutnja pred ovakvim pojavama nije neutralnost, to je saučesništvo.
Ako se ne usprotivimo danas, śutra će se ova logika nasilja preseliti i na druge sfere društva, produbljujući polarizaciju i otvarajući prostor za novu autoritarnu regresiju. A cijena koju će društvo platiti za taj istorijski pad biće previsoka.
P. S. Svjetska PEN porodica se prvi put globalno ujedinila kao antifašistička akcija, posredstvom velikana poput Tomasa Mana. I to je očigledno ono što anonimnim autorima još jedne hajke na Adnana Čirgića posebno smeta, demaskirajući njihovu u osnovi fašističku prirodu. Zato im poručujemo - nema te sile koja će PEN centar skrenuti s antifašističke staze niti tog anonimnog huškača koji će ućutkati slobodomisleće građane poput Adnana Čirgića!

Medijska patologija kao instrument političke represije: slučaj IN4S i napad na Adnana Čirgića

Posmatrajući potonja dešavanja vezana za proslavu i obilježavanje Trinaestog jula, od državne nagrade do raznih svečanosti, čovjek ne može da se ne zapita da li je među crnogorskim građanima, a posebno među javnim, kulturnim i političkim djelatnicima, više prisutna nesvijest ili bezobrazluk. Smatrati sebe mislećim bićem, a da ti je bila potrebna dodjela Trinaestojulske nagrade Bećiru Vukoviću i Velju Stanišiću da bi shvatio da Mandić i klika iz vlasti (Demokrate i PES) rade na urušavanju državne supstance isto je kao da se čudite vuku kojeg ste puštili među ovce što je poklao cijelo stado. Vuk radi ono što je imanentno njegovom biću isto kao što sljedbenici bjelaško-četničke ideologije rade Crnoj Gori ono što je imanentno toj ideologiji - pretvaranje Crne Gore u svetosavski srpski okrug bez državnih atrubuta. 
 
Zato 2020. godine nije bio problem pad DPS-a nego preuzimanje vlasti od strane Srpske pravoslavne crkve, koja je crno srce bjelaško-četničke ideologije u Crnoj Gori, odnosno njenih sljedbenika presvučenih u navodne eksperte i mlade ekonomske tehnokrate (Spajić&amp;Milatović) koji su Crnoj Gori trebali donijeti toliko iščekivane promjene. Slobodnomislećem građaninu Crne Gore je i tada i danas bilo jasno da oni koji dolaze na krilima Crkve Srbije ne mogu donijeti željene promjene, već promjene kojima danas tako otvoreno svjedočimo. I tu dolazimo do pitanja, da li su ljudi koji su omogućili dolazak Mandića na vlast bili nevjesni ili su danas samo otvoreno bezočni i bezobrazni kad kritikuju i iščuđavaju se njegovom djelovanju i djelovanju današnjih crnogorskih institucija. 
 
Za ogledni primjer možemo uzeti izjavu bivše poslanice Božene Jelušić koja je zajedno sa svojom partijom otvorila vrata bjelaško-četničkoj ideologiji da zavlada Crnom Gorom. Naime, danas građanka Jelušić izjavljuje da ćutanje kulturnih institucija predstavlja oblik saučesništva u ovogodišnjoj dodjeli Trinaestojulske nagrade. Postavlja se pitanje, kako građanka Jelušić nije uviđela saučesništvo poslanice Jelušić u dovođenju na vlast prikrivenih i lažnih evropejaca. Kako ne spriječi saučesništvo u mnogobrojnim slučajevima njenog narodnog poslanstva. Uzmimo na primjer samo dva slučaja - glasanje za notornu Vesnu Bratić ili podršku potpisivanju Temeljnog ugovora, koji su eklatantni primjeri saučešništva u razgrađivanju državnosti Crne Gore. 
 
Dalje, građanka Jelušić poručuje da posljedice odluka današnje vlasti ne moraju "nužno biti negativne - naprotiv što više ova vlast pokazuje svoje pravo lice, to je izvjesnije njihovo političko samorazotkrivanje." 
 
I zaista kako se ne zapitati, kako poslanica Jelušić nije viđela ovo što bjelodano vidi danas građanka Jelušić. Da li joj je vid pomutila poslanička plata i privilegije ili je odjednom progledala. Da li je stvarno u pitanju osvješćivanje ili nešto drugo. 
 
Međutim, što god da je, etična i poštena bi bila kritika i osuda sopstvenog saučesništva pa tek onda saučesništva nekoga drugog. Ovako, malo je degutantno i para oči i uši. Jednostavno, kako vjerovati nekome ko nije znao prije pet godina što su i ko su Andrija Mandić ili Crkva Srbije. 
 
Računati da je crnogorska javnost toliko zaboravna i nesvjesna je ipak malo previše. Jedna mala samorefleksija i izvinjenje zbog sopstvenog saučesništva bi za početak bila ok. Ne samo kad je u pitanju građanka Jelušić, nego i cjelokupna javna, medijska, kulturna i naučna scena koja je zdušno prala i relativizovala djelovanje Crkve Srbije, njenih svjetonazora i sljedbenika. Jednostavno, to je protrebno crnogorskom ozdravljenju kako bi se nastavlia borba protiv nazadne vlasti, borba koja će biti sve zahtjevnija i teža.

Kad saučesnik govori o saučesništvu

U Nikšiću je osvanuo bilbord u sklopu obilježavanja 13. jula. Bilbord na kojem se jedan od najznačajnijih crnogorskih datuma, kojim se obilježava ustanak crnogorskoga naroda protiv fašističkog okupatora i puno međunarodno priznanje nezavisnosti Crne Gore iz 1878. godine, stavlja u drugi plan u odnosu na ustanak iz druge države - Nevesinjske puške. Još jednom nikšićke vlasti na simboličnom nivou potvrđuju svoj anticrnogorski karakter jasnim nipodaštavanjem &nbsp;najznačajnih crnogorskih državnih atributa.&nbsp;
Tako koalicija državne vlasti, koja vrši vlast i u Nikšiću, ali bez pripadnika stranaka manje brojnih naroda, nastavlja već sada ustaljenu praksu ponižavanja države kojom upravljaju, potvrđujući svoju pripadnost bjelaško-četničkoj ideologiji koja na državu Crnu Goru i njen narod gleda kao na regionalni, sreski okrug velikodržavnog projekta sa śedištem u Beogradu.&nbsp;
Svoje svečanosti obilježavanja nastavljaju u duhu nezakonite i biber sprejom začinjene dodjele Trinaestojulske nagrade s novim manipulativnim fabrikovanjem istorijskih činjenica. Još jednim činom jasno su poručili građanima Crne Gore kakav je njihov odnos prema najslavnijim i najvažnijim događajima iz crnogorske državotvorne istorije. Isto tako, ćutanje i nenadležnost Mandićevih i Kovačevićevih partnera iz vlasti ne abolira ih odgovornosti za poigravanje s crnogorskim državotvornim simbolima. Sve osim jasne osude ove opasne lakrdije kojoj prisustvujemo potonjih dana jeste još jedno poglavlje o sramnom kolabiranju i saučesništvu ideologiji koja je devedesetih godina prošlog vijeka odgovorna za genocid čije tridesetogodišnje obilježavanje smo imali juče.
Upravo jučeranje podśećanje na genocid u Srebrenici treba da nam posluži za nauk da se mračnim ideologijama, poput bjelaško-četničke idelogije koja trenutno vlada Crnom Gorom, treba oduprijeti odmah i u početku njihove vladavine, dok još nijesu u potpunosti ovladali svim polugama moći jer imamo svježa svjedočenja na što su sve spremni kad imaju apsolutnu moć i neorganizovanog, označenog i prokazanog neprijatelja naspram sebe. A danas u Crnoj Gori taj neprijatelj im je građanska i antifašistička Crna Gora i njeni sljedbenici. U ovoj fazi im nije bitno nacionalno, nego ideološko opredjeljenje. Zato su im trenutno i prihvatljivi partneri stranke manje brojnih naroda, koji svojom kratkovidošću i željom za vlast i partikularnom moći ne vide kako dugoročno štete onoj Crnoj Gori čiji su Ustav izglasali 2007. godine.
Dužnost je svakog građanina Crne Gore koji istinski želi građansku, demokratsku i antifašističku Crnu Goru da se odupre njihovom djelovanju na svakom mjestu i u svakog prilici, u institucijama ili van njih, u medijskom i virtuelnom prostoru ili na ulici. Otpor mora biti konstantan jer njihovo djelovanje neće stati i spremni su ići onoliko daleko koliko im mi dozvolimo. Bolje da nas sada prskaju biber sprejom nego da nas poslije prebijaju, hapse i na kraju ubijaju. Ništa od navedenog im nije strano, a sputavaju ih samo trenutno društveno uređenje, društvene i civilizacijske stege koje svakog dana sve više popuštaju kako u Crnoj Gori tako i na međunarodnom planu. A navedene stege su jedino što ih drži dalje od zločina iz devdesetih godina, Drugog svjetskog rata i bjelaškog terora iz 1918. godine.&nbsp;
Zato otpor sada, jer kako rekoše Demokrate, vjerni sljedbenici bjelaško-četničke ideologije, što je biber sprej naspram prebijanja koje je sljedeća faza.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 170px; position: relative;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fbilbord-u-niksicu-dan-drzavnosti-crne-gore-cestitan-uz-simboliku-nevesinjske-puske-i-srpsku-trobojku&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Nikšićka i državna vlast ne prestaju s ponižavanjem Crne Gore

U ime Međunarodnoga komiteta za očuvanje i razvoj Fakulteta za crnogorski jezik i književnost izražavam zaprepašćenost nad viješću da je sinoć u Podgorici policija na mirni građanski protest odgovorila brutalnom silom. Medijski izvještaji iz Crne Gore svijetom su pronijeli slike građana koji gotovo bez svijesti od biber spreja traže medicinsku pomoć, kazao je u saopštenju akademik Endru Baruh Vahtel, univerzitetski profesor, član Američke akademije nauka i umjetnosti, predśednik Komiteta
Među građanima koji su demokratski iskazivali neslaganje s kontroverznim činjenjen aktuelnih crnogorskih vlasti u vezi s Trinaestojulskom nagradom nalazili su se i Aleksandar Radoman, dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, i Stefan Todorović, saradnik u nastavi na tom fakultetu.&nbsp;
- Nažalost, obojica naših kolega su povrijeđena u bezobzirnom izručivanju biber spreja na okupljene građane. Dekan Aleksandar Radoman hitno je prevezen u Urgentni centar - dodaje Baruh Vahtel.
Prema njegovim riječima, s ozbiljnim strahovanjem primaju činjenicu da aktuelna crnogorska vlast necivilizacijski i nedemokratski suzbija građanski aktivizam i akademska kritika.&nbsp;
Ističe da ovakvo stanje u crnogorskome društvu mora dobiti brz i konkretan odgovor međunarodnih organizacija za ljudska prava.
- Kolegama na FCJK iskazujemo podršku i želimo uspješan oporavak. Naš Komitet učiniće apsolutno sve da se povodom surovosti kojom se u današnjoj Crnoj Gori suzbija sloboda govora i javnog djelovanja naučnika i nezavisnih intelektualaca podstaknu na reagovanje akademska i naučna zajednica Evrope i svijeta - zaključuje Baruh Vahtel.&nbsp;
Inače, podsjećaju s FCJK-a, Međunarodni komitet za očuvanje i razvoj Fakulteta za crnogorski jezik i književnost formiran je 15. IV 2021. a čine ga:
1. Prof. dr Vanda Babić (Odjel za kroatistiku Sveučilišta u Zadru)
2. Akademik Endru Baruh Vahtel (Američka akademija nauka i umjetnosti), predśednik Komiteta
3. Prof. dr Robert Bonjkovski (Šleski univerzitet u Katovicama)
4. Akademik Stjepan Damjanović (Hrvatska akademija znanosti i umjetnost, Zagreb)
5. Dr sc. Előd DUDÁS (Filološki fakultet Univerziteta Loránd Eötvös u Budimpešti)
6. Prof. dr Marko Dragić (Filozofski fakultet u Splitu)
7. Dr sc. Mječislav Đekonjski (Dziekonski Translation Erfurt, Njemačka)
8. Akademik Mark L. Grinberg (Univerzitet u Kanzasu, SAD)
9. Prof. dr Artan Hadži (Univerzitet u Skadru)
10. Prof. dr Sanjin Kodrić (Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu)
11. Prof. dr Džon Koks (Državni univerzitet Śeverne Dakote u Fargu, SAD)
12. Prof. dr Milica Lukić (Filozofski fakultet, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku )
13. Akademik Ranko Matasović (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb)
14. Akademik Hasnija Muratagić-Tuna (Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu)
15. Prof. dr Mimoza Priku (Univerzitet u Skadru)
16. Prof. dr Jakov Sabljić (Filozofski fakultet, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku)
17. Prof. dr Simon Sazdov (Filozofski fakultet u Skoplju)
18. Prof. dr František Šistek (Institut za istoriju Češke akademije nauka, Prag)
19. Akademik Emil Tokaž (Šleski univerzitet u Katovicama)
20. Prof. dr Amira Turbić-Hadžagić (Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli)
21. Prof. dr Ljudmila Vasiljeva (Katedra za slovenske jezike NU „Ivan Franko“ u Lavovu)
22. Prof. dr Ilija Velev (Institut za makedonsku književnost, Skoplje)

Baruh Vahtel: Nemilosrdno reagovanje policije prema dekanu FCJK i građanskim aktivistima

Odluka Vlade Crne Gore da raspravlja i ne donese odluku o upisu brucoša na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost je jasan politički pokušaj urušavanja još jednog od stubova države - jezika, i to ne samo jezika nacionalnih Crnogoraca, nego jezika svih građana Crne Gore rođenih i odraslih u Crnoj Gori bez obzira na njihovo nacionalno opredjeljenje. Izdizanjem jedne tehničke procedure na nivo političke odluke govori nam o jasnoj namjeri Vlade Crne Gore, i to svih njenih članova, bez obzira na njihov odnos prema ovoj odluci, da rade na urušavanji države Crne Gore. Śeđenje u Vladi zajedno s onima koji bi ugasili jedinu instituciju koja na istinski način brine o crnogorskom jeziku, jeziku države Crne Gore i uspješno ga afirmiše u Crnoj Gori, regionu i svijetu čini vas saradnikom u kulturološkom zločinu, jer bez vas oni ne bi mogli da vladaju.
Ako neko urušava državni jezik znači da urušava državu Crnu Goru. Zato su svi učesnici u trenutnoj Vladi Crne Gore saučesnici u još jednom pokušaju likvidacije države, ovaj put kroz pokušaj gašenja FCJK. Tako će biti i tretirani u istorijskim udžbenicima, ako njihovo ime uopšte i zasluži fusnotu.
Cjelokupnoj crnogorskoj javnosti, i dobronamjernoj i onoj drugoj, je jasno da je odluka nezakonita, protivustavna i da flangratno krši sve procedure. Jasno je da je odluka politička i da je usmjerena na jedinu državnu instituciju koju za pola decenije vladavine nijesu uspjeli staviti u svoju službu, ili je ućutkati raznim mehanizmima ucjena i apanaža kao što su uradili s mnogim institucijama i pojedincima. Zato su i krenuli s otvorenim pravnim i institucionalnim nasiljem kako bi neđelju dana pred upis nove generacije spriječili i opstruirali proces upisa kroz stvaranje negativne slike o budućnosti FCJK-a i time odbili maturante da izaberu ovaj Fakultet.
Ali zato je upravo FCJK njihov najbolji izbor, ako ne žele kao mladi ljudi da budu poslušnici, nego da misle svojom glavom i kritički promišljaju stvarnost oko njih. Za to su potrebni hrabrost, znanje i odlučnost a to im profesori i osoblje Fakulteta pružaju od svoga osnivanja do danas. Potvrda tome je podrška koja stiže Fakultetu sa svih strana. Smrt fašizmu, sloboda jeziku!

Ne budite Vlada nego FCJK

Sveštenici Crkve Srbije ne miruju. Nakon veličanja ratnih zločinaca i koljača iz Drugog svjetskog rata, odnosno proglašenja za herojski čin ubijanje đece – &nbsp;dalje zločine neću navoditi – nastavljaju s protežiranjem i huškanjem na novi kulturološki zločin kroz pozivanje na navodnu obnovu Njegoševe kapele na Lovćenu.
Notorna je činjenica da se Njegoševa kapela na Lovćenu ne može obnoviti. Ona je sagrađena 1845. godine, djelimično oštećena 1916. godine od strane austrougarske vojske tokom Prvoga svjetskog rata i potpuno porušena 1925. godine odlukom Aleksandra Karađorđevića koji je na njenom mjestu podigao novu kapelu s novom simbolikom predstavljajući sebe kao ktitora novoizgrađene kapele. Iznad ulaza nove kapele pisalo je „..Mi Aleksandar I. Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca, praunuk Karađorđa Petrovića, vođe i početnika oslobođenja Srbije, unuk kneza Aleksandra Karađorđevića, a sin kralja Petra I. velikog Oslobodioca i Ujedinioca našega naroda i knjeginje Zorke Petrović-Njegoš, obnovismo ovaj sveti hram...“ (Vuksan, XVI-XVII). Takođe, Aleksandar je promijenio posvetu kapele – od Svetoga Petra Cetinjskoga ka Svetom Đorđu. Stoga, nova kapela predstavljala je simbolički raskid s prvobitnom Njegoševom vizijom i dobila karađorđevićevsku viziju Lovćena i kapele, a samim tim i Crne Gore.
Njegoševa kapela navedenim činom završava svoje faktičko istorijsko, kulturološko i simboličko trajanje. Zato, svaka nova izgradnja kapele nije i ne može biti Njegoševa, njegova je srušena i nestala s istorijske pozornice. Izgradnja nove kapele predstavljala bi izraz i simboliku onoga koji je gradi, a ne Njegošev izraz i njegovu simboliku. Zato je priča o obnovi Njegoševe kapele laž i prevara. Iza nje se skrivaju namjere sveštenika Crkve Srbije da politički, duhovno, kulturološki i simbolički preobraze Crnu Goru u ono što oni simbolizuju te im Njegoš i kapela na Lovćenu služe kao instrumenti u njihovoj borbi protiv suverene i evropske Crne Gore.
Danas je više nego jasno da je Crkva Srbije instrument srpske i ruske politike u Crnoj Gori. Jasno je da je raskinula s hrišćanskom doktrinom, pretvorivši je u paravan i oruđe za manipulaciju vjerujućim narodom koji postaje pogonsko gorivo za ostvarenje retrogradnih i opasnih ciljeva po suverenu i evropsku Crnu Goru.
Eklatantan primjer navedenih tvrdnji je djelovanje sveštenika Crkve Srbije Jovana Plamenaca, u javnosti poznatog po ratnohuškačkom novinarskom djelovanju devedesetih godina i vaskrsavanja u periodu litija i nakon promjene vlasti 2020. godine u ulozi pljačkaša grobova raskopavajući grobove po Crmnici, tražeći panagiju i krunu mitropolita Arsenija Plamenca. Naravno, nije procesuiran od strane tužilačkih i pravosudnih organa Crne Gore. Abazović je svojim potpisom izuzeo Crkvu Srbije iz pravnog sistema Crne Gore, a isto tako znamo i da je Crkva Srbije instalirala svaku vlast od 2020. godine do danas, tako da će njegov slučaj i sva nedvosmislena kršenja zakonā Crne Gore od strane sveštenikā Crkve Srbije ostati neprocesuirana dok se Crna Gora ne oslobodi klerikalne vlasti.
Trgovac grobnim artefaktima u svom autorskom tekstu objavljenom u Pečatu, &nbsp;a zatim prenijetom na rektorovom In4s-u, a radi se o ruskim i velikosrpskim platformama za difamaciju protivnika i širenje dezinformacija, revizionističkim pristupom i falsifikatima manipuliše istorijskom istinom u svrhu zadizanja „vjernog“ naroda na rušenje mauzoleja i izgradnju kapele. &nbsp;Pored standardnih falsifikata da je socijalistička vlast srušila Njegoševu kapelu, odnosno Crkvu Svetog Petra Cetinjskog, što je laž i danas lako provjerljiva činjenica, te niza drugih istorijskih laži, mnogo je opasniji način na koji se iznosi priča te izbor selektivnih fakata koji treba da izazovu mržnju kod čitalaca i želju za osvetničkom pravdom u ime Hrista, Njegoša, kapele, Crne Gore.
Pustošitelj grobnica u svom tekstu naglašava pomoć hrvatskog rukovodstva u izgradnji spomenika, uz upotrebu negativnog emotivnog okvira s aluzijom na prevlast tuđe volje i s ciljem zamjene autentičnog srpsko-crnogorskog identiteta, dok istovremeno izostavlja doprinos srpskog rukovodstva, organizacija, firmi i intelektualnih krugova koji su učestvovali u logističkoj i političkoj realizaciji projekta. Zatim Meštrovića prikazuje kao simbola hrvatskog nacionalizma, pa čak i ustaštva, dok njegovo djelo u službi Karađorđevića, angažman na Kosovskom ciklusu, izgradnji spomenika u Beogradu potpuno izostavlja. Takvim etiketiranjem vrši oblik istorijskog moralizma đe Meštrovića posmatra izvan konteksta, a njegovu umjetnost svodi na političku agendu i instrumentalizuje ga kao simbola kulturne prijetnje srpstvu čiji mauzolej treba ukloniti.
Najprizemniji Plamenčev postupak, u stvari, postupak u duhu oskrnavitelja grobova, jeste činjenica da Plamenac pravi dihotomiju između "dobrih" i "loših" etničkih predstavnika, veoma prisutnog u velikosrpskoj ideologiji, i služi za normalizaciju narativa o sopstvenoj toleranciji i superiornosti, dok istovremeno prikriva ili umanjuje velikosrpsku isključivost i nasilje nad pripadnicima drugih etničkih grupa. Plamenac koristi oblik etničkog patronata, đe se “prihvatljivi drugi”, u ovom slučaju musliman koji nije htio rušiti kapelu, koristi da potvrdi moralnu poziciju njegovih stavova dok zajedno sa svešteničkim drugovima slavi koljače istih tih muslimana. Svježi primjer tih dobrih muslimana nam je nedavni slučaj Kema Đečevića, koji služi kao paravan za predstavljanje Pavla Đurišića, ne kao koljača muslimana, nego borca za nacionalnu stvar.
Grobokradica se takođe u tekstu služi sujevjerjem kao legitimizacijom istorijskog revizionizma. Narativom o tome da su pojedinci koji su rušili &nbsp;“Njegoševu kapelu” tragično stradali (utopljeni u Skadarskom jezeru), koristi arhetipsku matricu kosmičke pravde đe se “grijeh protiv svetinje” kažnjava metafizičkom silom. U današnjem političkom diskursu oskrnavitelj grobova uspostavlja opasni narativ u službi regrutacije etničko-vjerskih moralnih osvetnika. Međutim, ne objašnjava kako oni koji su neposredno odlučivali i izveli rušenje nijesu kažnjeni nikakvim tragičnim gubitkom života.
Na kraju, osoba koja skrnavi groblja govori da je sukob između kapele i mauzoleja borba između bogoljubstva i bogoborstva, dok koristi Lovćen kao poligon za reafirmaciju velikosrpske crkvene dominacije. Međutim, zahtjev za vaskrsenje kapele Svetog Petra Cetinjskog, odnosno Njegoševe kapele nije izraz istorijskog pijeteta već dio političkog manifesta za reviziju identiteta Crne Gore kroz čin uklanjanja postojećeg mauzoleja. Pozivom na rušenje mauzoleja iliti obnovom kapele poziva se na kulturološki zločin i poništenje jednoga izraza crnogorskoga identiteta i njegovo potčinjavanje savremenoj ideologiji Crkve Srbije. Takozvano vaskrsenje kapele na vrhu Lovćena ne bi bilo povratak Njegoševom zavještanju već revizionistička reinterpretacija njegove ličnosti i njegovog djela u skladu sa savremenim vjersko-političkim interesima Beograda i Moskve. Zbog toga, zamjena mauzoleja kapelom ne bi bila povratak izvornom već brisanje modernog i pluralnog u korist dogmatskog i isključivog.

Crkva Srbije nakon veličanja ratnih zločinaca poziva na kulturološki zločin

Vještačka inteligencija zbori da u vremenu kriza, izazova i nesreća koje nas pogađaju zajedništvo nije luksuz već nužnost. Čak i tehnologija prepoznaje značaj zajedništva definišući ga kao ośećaj pripadnosti, povezanosti i međusobne podrške među ljudima koji dijele zajedničke ciljeve, vrijednosti i interese.
Dalje, ista ta tehnologija prepoznaje da zajedništvo omogućava lakše prevazilaženje kriza i izazova, te nas čini snažnijima, povezanijima i sposobnijima da gradimo bolji svijet.
Ali ono što nas danas navodi da govorimo o zajedništvu nije teorija već tragedija.
Aristotel je u svojoj Poetici definisao tragediju kao uzvišeni oblik književnosti koji izaziva saośećanje (eleos) i strah (fobos), dovodeći do pročišćenja emocija – katarze. Tragedija, prema njemu, omogućava emocionalno proživljavanje sudbine junaka, pružajući unutrašnje pročišćenje i duhovno olakšanje.
Cetinje je, nažalost, u proteklim godinama i mjesecima prečesto doživljavalo tragedije. Ali nije tragedija ta koja nas definiše. Ono što nas oblikuje jeste način na koji na nju odgovaramo.
I, zaista, zajedništvo i solidarnost alati su za prevazilaženje tragedija i postizanje kolektivne katarze, kako bismo iz haosa pronašli smisao, iz bola izvukli pouke, a iz nesreće izgradili snagu.
Gradonačelnik Cetinja bio je jasan: „Cetinje mora ići naprijed zajedništvom i saradnjom.“
To ne smije ostati samo fraza. To mora biti realnost, jer nema izlaza iz sadašnje situacije bez zajedničkoga djelovanja.
Samo međusobnim uvažavanjem, tolerancijom, dijalogom i ośećajem odgovornosti možemo pronaći izlaz iz izazova koji su pred nama. Cetinje, Crna Gora, naša đeca i mladost moraju biti iznad svih forsiranih razlika i nesuglasica.
Zajedništvo se mora dokazati djelima. I to ponajprije na Cetinju, đe skoro i da nema nikakvih bitnih prepreka zajedništvu.
Cetinjski parlament i odbornici jasno su zatražili odgovornost za nesreće i propuste koji su nas doveli do ovoga trenutka. Tu istu odgovornost adresirali su i studenti iz neformalne grupe „Kamo śutra“ u svojim zahtjevima za pravdu i promjene u društvu.
Zajedništvo nam je potrebno i da bi se ti ciljevi ostvarili. Potrebno nam je zajedništvo u podršci studentima, u institucionalnoj borbi za odgovornost, u insistiranju na promjenama.
Zato je dobrodošla izjava gradonačelnika. Zato su bitne odluke odbornika cetinjskoga parlamenta. Zato je važan otpor građana koji ne pristaju na ćutanje. Zato su protesti i blokade neophodne, jer nas podśećaju da sloboda, pravda i odgovornost ne dolaze same – za njih se moramo boriti.
Nije slučajno što su borba, otpor i protesti najistrajniji na Cetinju – jer to nije samo geografska tačka već istorijski simbol borbe za dostojanstvo, pravdu i slobodu.
Ako nas je istorija čemu naučila, to je da Cetinje i Crna Gora nikada nijesu bili jači nego onda kada su bili ujedinjeni u svojim zahtjevima i borbi.
Ali ne može biti zajedništva bez vrijednosti, morala i pravde. Osobito je to jasno danas kad se zajedničke vrijednosti ne dijele s onima koji ne preuzimaju odgovornost za tragedije na Cetinju. S njima se ne može zajedno boriti za pravdu. Protiv njih se borimo kako bismo došli do pravde. To je činjenica koju moraju osvijestiti sve procrnogorske i proevropske partije na Cetinju, jednako one na vlasti i one u opoziciji. Jer je uspostava zajedništva i dolazak do zajedničkoga cilja odgovornost i obaveza i jednih i drugih – i onih na vlasti i onih u opoziciji.
Zašto Demokrate i dalje obnašaju vlast u Cetinju, pitanje je za sve političke subjekte na Cetinju i njihove lidere. Zašto i dalje obnašaju vlast ako ne stoje zajedno s građanima na Kruševu ždrijelu, đe se traži ispunjenje zahtjeva cetinjskoga parlamenta? Solidarišu li se cetinjske Demokrate sa žrtvama masovnoga zločina ili s onima koji taj zločin zataškavaju bježeći od odgovornosti kao da su naši sugrađani stradali od groma u planini a ne od čovjeka koji je naočigled policije, koja je pod upravom tih Demokrata, satima harao gradom dok sâm sebi nije presudio?
Stoga, vrijeme je za djela. Ako smatrate da je vrijeme za djela, onda se vidimo na Kruševu ždrijelu. Vidimo se na svim skupovima na kojima se na odgovornost pozivaju oni koji od odgovornosti bježe.
Jer riječi bez djela ne znače ništa. Vrijeme je da pokažemo da zajedništvo nije samo fraza, već snaga koja mijenja stvarnost. Da je tako, to moraju pokazati svi procrnogorski subjekti na Cetinju (a onda za njima i u Crnoj Gori). Ovoga puta ne treba ponude iznositi tvitovanjem, kao prije četiri godine, no jasnim i otvorenim dogovorima iz kojih će izaći zajedno, s jasnim zajedničkim ciljem i porukom da su zarad toga cilja odlučili odbačiti stare zađevice.
A kuda ćemo śutra, ako ne zajedno? Ako ne kroz katarzu?

Cetinju je potrebno zajedništvo. Crnoj Gori je potrebno zajedništvo.

Crnogorski umjetnik Stefan Todorović predstaviće svoj novi opus radova na samostalnoj izložbi pod nazivom „Beton“, koja će biti otvorena u utorak 26. novembra u 20 sati u Umjetničkom paviljonu u Podgorici.
Izložba „Beton“, kako je saopštio Todorović, istražuje simboliku i materijalnost savremenog društva. On, kako je pojasnio, kroz seriju od preko 15 radova velikog formata, ispituje odnos između trajnosti i promjene, otpornosti i propadanja.&nbsp;
Njegove slike, dodaje Todorović, balansiraju između apstrakcije i prepoznatljivosti, pozivajući na refleksiju o društvenim strukturama i svakodnevnim iskustvima koja oblikuju našu stvarnost.
Crpeći inspiraciju iz mitologije, ličnih istorija i recikliranih materijala, on ponovo osmišljava odbačene predmete kao nosioce novih priča.
- Umjetnost je za mene sredstvo za postavljanje pitanja, alat za pokretanje promjene i medij kroz koji nevidljivo postaje vidljivo, a poznato postaje nepoznato - poručio je Todorović u saopštenju za medije.&nbsp;
Ovim radovima, kako je istakao, želi da istraži te kontraste i ponudi prostor za refleksiju o ulozi umjetnosti u razumijevanju savremenog trenutka.
Todorović je diplomirao i magistrirao na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu. Njegova karijera uključuje samostalne izložbe u Beogradu, Podgorici i Parizu, kao i učešće u rezidencijalnom programu Cité internationale des arts u Parizu.&nbsp;
Među njegovim priznanjima su Nagrada za crtež na XVIII Bijenalu studentskog crteža i nagrada „Milunović, Stijović, Lubarda” na 71. tradicionalnoj izložbi ULUCG, te Nagrada CANU za istaknute mlade stvaraoce u oblastima nauke i umjetnosti (2016).

Izložba „Beton“ u Umjetničkom paviljonu 26. novembra

Službenici Sektora granične policije, u pojačanim kontrolama na graničnim prijelazima i u unutrašnjosti zemlje, procesuirali su 18 osoba, od čega 13 stranih državljana. Lišena su slobode četiri lica, podnijete su četiri krivične prijave zbog nedozvoljene trgovine i falsifikovanja isprava, a zaplijenjena je marihuana, duvan, preko 600 paklica cigareta i falsifikovane lične isprave, saopšteno je iz Uprave policije,.
U Ulcinju je, kako navode, u lokalnoj akciji procesuirano devet osoba koje su počinile prekršaje iz Zakona o strancima. Slobode su lišeni S.P. (48), državljanin Srbije, i I.V. (36), crnogorski državljanin, kod kojih je pronađena marihuana. Nakon prekršajnog postupka, S.P. je uručen otkaz boravka uz zabranu ulaska u zemlju.
Na graničnom prijelazu Dobrakovo, na izlazu iz Crne Gore, kontrolisan je B.P. (19) iz Čačka, kod kojeg su pronađeni falsifikovani hrvatski lična karta i vozačka dozvola na ime D.J. (33). Po nalogu tužioca iz Bijelog Polja, B.P. je lišen slobode zbog sumnje u falsifikovanje isprave.
U Bijelom Polju, na putu Mojkovac–Bijelo Polje, policija je kod S.Z. (22) pronašla oko 10 kilograma duvana. Protiv njega je podnijeta krivična prijava za nedozvoljenu trgovinu.
Na graničnom prijelazu Božaj, na ulazu u zemlju, turski državljanin K.K. (29) zatečen je sa tri ručno pravljene cigarete i pakovanjem marihuane, zbog čega je lišen slobode. U drugom slučaju, državljanin Azerbejdžana A.Z. (25) zatečen je sa oko šest kilograma rezanog duvana, pa mu je izdat prekršajni nalog.
Pripadnici Mobilne jedinice u Ulcinju kod Č.K. (54) pronašli su 199 paklica cigareta sa akciznim markicama Kosova, a protiv njega je podnijeta krivična prijava za nedozvoljenu trgovinu. Na Velikoj plaži, kod S.M. (37) pronađena je kesa sa više od 50 grama marihuane, zbog čega je protiv njega podnijeta prekršajna prijava.
U Baru je pretresom dva kioska u vlasništvu privrednog lica iz tog grada pronađeno 433 paklice cigareta bez akciznih markica. Protiv ovlašćenog lica J.M. podnijeta je krivična prijava zbog nedozvoljene trgovine.
&nbsp;

Granična policija procesuirala 18 osoba – zaplijenjena droga, cigarete, duvan i falsifikovana dokumenta

Pamflet istorijskog revizionizma, poluistina, prećutkivanja, propagandnog falsifikovanja, u formatu dokumentarnog filma o 13. julu, kojim se normalizuje velikosrpska mitologija, osvanuo je sredinom jula na Jutjub kanalu prosrpske Demokratske narodne partije (DNP), a premijerno je prikazan na Adria Televiziji.
Neskriveni i ključni cilj lažnih istorijskih konstrukcija u ovom uratku jesu otvorena delegitimizacija crnogorske borbe za obnovu državnosti, osporavanje autentičnosti antifašističkog ustanka iz 1941. godine, ali i da se zatomi istina o okupaciji Crne Gore 1918. godine Podgoričkom skupštinom i nametne narativ da su Crnogorci zapravo Srbi koji treba da se vrate sebi.
<h2>TAJNI PODACI O AUTORSTVU</h2>
Transparentnih podataka o režiji, produkciji i autorstvu nema, ali je mnogo toga jasno - a prije svega da je film u javnost plasiran u jeku sve intenzivnije revizije istorije u Crnoj Gori i dok politička vladajuća struja koristi svaki mogući alat - od institucionalne moći do medijske propagande - kako bi poništila crnogorski istorijski i identitetski kontinuitet.
Film od samog početka ne krije da ima političko-revizionističku agendu pošto naratorka u prvim minutima govori o tome da „Crna Gora ima dvije zastave, himne, dva imena, dva pravca ali i dvije istorije“ - tako otvoreno afirmišući „istoriju“ napisanu iz velikosrpskog ugla.
To nije samo ulazna tačka u pokušaj da se gledaoci ubijede da su „dvije istorije“ ravnopravne - da se ne radi o sukobu činjenica i političkoj propagandi, nego i priznanje da autori filma, ko god oni bili, ne prihvataju zvaničnu, međunarodno priznatu i utemeljenu istoriju Crne Gore.
<h2>KLJUČNA ZAMJENA TEZA</h2>
Tako se, pored ostalog, italijanska okupacija iz 1941. godine koristi kao zgodan izgovor da se prikriju mnogo dublji i trajniji ožiljci - poput onih iz 1918. kada je Crna Gora anektirana, a Karađorđevićima omogućeno da pod maskom „volje srpskog naroda“ sebi pripoje novu teritoriju - da bi Srbija, proširena Crnom Gorom i Makedonijom, tvorila kraljevinu tri naroda - Srba, Hrvata i Slovenaca.
Tada su srpski agenti poslati u Podgoricu, proglašeni „velikom narodnom skupštinom“ i, uz prismotru srpske žandarmerije, izglasali brisanje države Crne Gore - odnosno rezoluciju koju je srpska vlast napisala na Krfu, a kojom se okupacija Crne Gore prihvata proglašenjem pripojenja Srbiji.
U tom trenutku je postojala redovna crnogorska narodna skupština, i to po tadašnjem ustavu jedina koja je mogla raspolagati sudbinom ove države, ali desilo se što se desilo.
Uslijedio je Božićni ustanak, spaljivanje hiljada crnogorskih domova, progon komita, ubijanje onih koji su bili vjerni crnogorstvu i državnoj slobodi. Dvadesetak godina kasnije, a pošto je narod bio za to da zajednica bude organizovana tako da sve zemlje budu slobodne i ravnopravne - a što su srpski politčari odbijali, desio se Petrovdanski sabor na kojem su federalisti, na čelu sa Sekulom Drljevićem, uz Italijane proglasili nezavisnost.
No, ovako posloženih fakata u DNP-ovom i Adrijinom uratku nema. Oni, bez bilo kakvog detaljisanja, konstatuju da je u tom periodu Crna Gora bila dio Zetske banovine, što prati i dalje navođenje da je parola crnogorskih komunista bila „srpstvo, slovenstvo, sloboda“ ili, kako naratorka kaže: „tadašnje rukovodstvo crnogorskih komunista je sebe i te kako smatralo Srbima. Čak i oni koji su se nacionalno izjašnjavali kao Crnogorci nijesu na srpstvo gledali kao na nešto što je strano, nametnuto ili neprijateljsko“.
Sve to vodi do njihove suštine - tvrdnje da je „ustanak 13. jula 1941. bio borba za zajedničku jugoslovensku državu“, odnosno, po njihovom poimanju, za crnogorsko zajedništvo sa Srbijom, a da je deklaracija donijeta 12. jula bila težnja ka separatizmu koja je idućeg dana dobila odgovor.
Ovo je ključna zamjena teza jer je ustanak 13. jula, prije svega, bio antifašistička odbrana dostojanastva naroda koji nije zaboravio ni Podgoričku skupštinu, niti prihvatio ideju da mu se ponovo o sudbini odlučuje „odozgo“. Crna Gora se borila za slobodu - od fašizma i hegemonije, zato je jasno da se plasiranjem narativa o trinaestojulskom ustanku kroz prizmu „jugoslovenskog patriotizma“, a ne i crnogorskog otpora dugotrajnoj fašisitčkoj manipulaciji identitetom, pokušava zbrisati srpska prljava uloga okupatora, a samim tim i crnogorski subjektivitet u Trinaestojulskom ustanku.
<h2>POKUŠAJ DEMONIZACIJE SUPROTSTAVLJANJA SRPSKOJ HEGEMONIJI</h2>
Dodatno, karakterisanjem deklaracije koja je donijeta 12. jula „težnjom ka separatizmu“ između redova se opasno implicira da je svaki zahtjev za crnogorskom nezavisnošću sam po sebi fašistički, a ta teza im služi i za diskreditaciju savremenih crnogorskih državotvornih ideja.
Pored toga, Sekula Drljević, politički lider crnogorskih federalista i separatista koji je isprva svoje djelovanje bazirao na protivljenju srpskoj aneksiji Crne Gore 1918. godine, u filmu se poredi sa Antom Pavelićem - vođom ustaškog pokreta koji je predvodio genocidni režim NDH koji je odgovoran za smrt stotine hiljada ljudi - i to uz tvrdnju da je bio zamišljen kao crnogorski pandan ustaškom poglavniku, tj. da je Crna Gora 1941. trebalo da bude fašistički protektorat sličan NDH.
Kolaboracija Drljevića sa fašistima ostaje fakat - ali se on u ovom filmu demonizuje kao ustaški pandan - iako nikad nije imao oružane snage, niti sprovodio represiju nad bilo kakvim civilima - dok su, sa druge strane, mnogi četnički komandati, poput Pavla Đurišića i Draže Mihailovića, sarađivali sa Italijanima i nacistima - i to ništa manje - nego mnogo više.
Samim tim je jasno da je Drljević, koliko god bio sporan, tvorcima ovog filma poslužio isključivo da bi zalaganje za crnogorsku državnost prikazali kao oličenje fašizma - što im onda i omogućava pravdanje narativa u kojem je jedino čista opcija prosrpska - a sve drugo izdajničko. Zato njegovo poređenje sa Pavelićem služi samo kao alat za brisanje legitimiteta crnogorskih političkih pokreta koji su se suprotstavili srpskoj hegemoniji.
Svime time se pokušava zatvoriti prostor za bilo kakvu diskusiju o crnogorskoj državnosti - jer ako je svaka priča o nezavisnosti fašizam - onda je, valjda, jedina antifašistička opcija ostanak u velikosrpskoj dimenziji.
<h2>,,PRANJE“ ČETNIČKOG POKRETA&nbsp;</h2>
Iako su saradnja četničkog vođe Draže Mihailovića sa okupatorskim silama i masovni zločini nad civilima koji su se suprotstavljali kolaboraciji neupitni, nepobitni i jasni, u filmu se pokušalo ,,pranje” četničke biografije, predstavljajući kolaboraciju četnika Pavla Đurišića sa Italijanima kao - „reakciju na komunističke zločine“.
Tako naratorka kaže da su komunistički zločini „prouzrokovali odluku četnika da sklope ratni sporazum sa Italijanima - sa ciljem uništenja komunista“. Koji su to zločini komunista 1941. godine natjerali četnike na kolaboraciju sa fašistima Pircija Birolija - nije objašnjeno. Očito jer nije se mogla isfabrikovati ,,nova istorija”.&nbsp;
A kako to u propagandnim uratcima obično i biva, jedan narativ temelj je za drugi - pravdanje četnika brzo vodi i do rusofilije koja se silu na sramotu predstavlja kao oličenje crnogorskog mentaliteta.
- Važan faktor motivacije među borcima NOB-a, naročito Crnogorcima, bila je privrženost Moskvi koja je, sem iz ideoloških razloga, proisticala iz tradicionalnih i ratničkih spona prethodnih stoljeća. Još od 18. vijeka osnovni elementi crnogorske državnosti obrazovanja i duhovnosti uživali su jedinu podršku u Rusiji. Poznata krilatica „sa Lovćena kliče vila, oj Rusijo majko mila“ bila je dio mentaliteta mladih partizana. Ne treba da nas čudi što je samo u Crnoj Gori ustaljeni partizanski pozdrav „smrt fašizmu sloboda narodu“ dijelom zamijenjen sa „crvena armija je s nama pobjeda je naša“ - navodi naratorka, dramatično falsifikujući istoriju, sve radi predstavljanja Crnogoraca kao „pravoslavnog“ kulturnog i ideološkog svijeta koji prirodno gravitira ka Srbiji i Rusiji.&nbsp;
Time su u ovom filmu zanemareni i zbrisani svi temelji crnogorskog građanskog i sekularnog identiteta, a trenutno stanje u državi i neophodni otpor srpsko-ruskom uticaju između redova upakovani u izdaju sopstvenog karaktera.&nbsp;
<h2>„DRUGOSRBIJANCI“ I „MONTENEGRINI“</h2>
Ne čudi što je jedan od sagovornika u ovom uratku, pored predstavnika Istorijskog instituta i Milana Kneževića i srpski istoričar, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i jedan od ideologa velikosrpskog projekta, Čedomir Antić, koji docira o tome kako u Crnoj Gori „nema drugosrbijanaca“.
- Svi drugosrbijanci su postali montenegrini. To je vrlo zanimljivo i govori da je to jedinstvena zemlja. Bila je srpska, danas više nije. Toliko su netolerantni ti ljudi da ne priznaju srpstvo - govori Antić.
Nijesu anonimni autori ovog filma ni prvi ni jedini koji su pokušali lansirati tezu o tome da je crnogorski identitet tvorevina nekadašnjeg komunističkog vođe Milovana Đilasa.&nbsp;
- U jugoslovenskoj javnosti toga vremena nerijetko je bilo zastupljeno stanovište o Đilasu kao tvorcu crnogorske nacije - neki će reći jedne izrazito anti-srpske pojave i dezintegrativnog faktora u odnosu na srpski nacionalni korpus. Sa današnjeg aspekta, postavlja se pitanje da li je to baš tako. Đilasovo nacionalno opredjeljenje bilo je u većem dijelu života nesumnjivo srpsko. O tome govore njegova centralna literalna djela - navodi naratorka.
Na to se nadovezuje Antić koji ističe da „vidimo da je on drugosrbijanac“, te da je „to srpstvo kod njega jako relativno“.
- Zvaničan stav Komunističke partije Jugoslavije prema crnogorskoj naciji nije bio još uvijek jasno i u potpunosti definisan. Crnogorsku naciju je trebalo, po stavu Komunističke partije Jugoslavije, u perodu pred izbijanje rata tek definisati i naučno objasniti. Iz tog razloga je to pitanje ostavljeno za poslije rata. A onda je ponuđeno najviđenijem Crnogorcu među komunistima da ga definiše i na neki način postavi kao model za novu naciju u novoj državi. Ta ličnost bio je Milovan Đilas...Iskustvo ovog rata govori da crnogorski narod, ne samo što je ustao protiv okupatora, nego je pošao i protiv onih struja koje su htjele da ga odvoje od Srba - govori naratorka.
Suština svih ovih navoda je ista: ubijediti Crnogorce da su zapravo Srbi - a kako to uvjerljivije učiniti nego reći da je upravo „tvorac nacije“ u biti Srbin - koji se samo radi partijskih interesa zalagao za crnogorstvo.
<h2>REHABILITACIJA DEVEDESETIH</h2>
Tokom cijelog filma konstanta je nametanje narativa da su crnogorska nacija i državnost produkt manipulacija i zavjere protiv srpstva - uz osporavanje svakog procesa koji je vodio do emancipacije naše države.&nbsp;
Tako Antić riječima da je „dugoročno pobijedila „nidologija“ koja je imala veliku sreću i u jugoslovenskoj državi učinila sve da odvoji Srbiju od Crne Gore“ samo učvršćuje korijene ratnih devedesetih - čiji krici, kroz pritiske i pokušaje podrivanja suverenosti - što iznutra - to i spolja, i danas odjekuju Crnom Gorom.
Dokaz za to je i tvrdnja da je uplivom hrvatskog nacionalizma u vrh crnogorskog dijela KP u potpunosti je narušen „revolucionarni moral čiji su nosioci bili upravo srpski komunisti“.&nbsp;
I više je nego jasno da se radi o grubom pokušaju kriminalizacije crnogorske državnosti i to kroz rehabilitaciju velikosrpske hegemonije čija je suština uvijek bila, i danas jeste, teza da su svi drugi identiteti na ovim prostorima devijantni, nepostojeći – odnosno izdajnički.
<h2>VELIČANJE AB REVOLUCIJE</h2>
U nastavku filma autori su se dotakli Antibirokratske revolucije nazivajući je „savršenim primjerom sadejstva između crnogorstva i srpstva“ - kao da nije riječ o politički dirigovanom puču tadašnjeg režima Slobodana Miloševića kojim je u Crnoj Gori instalirano njemu odano rukovodstvo radi namjere da kontroliše Predsjedništvo SFRJ - a što se nije moglo bez podrške zvanične Crne Gore.
No, ni ovo nije ništa novo, niti čudi, kada se uzme u obzir da je upravo DNP bio jedan od nosioca nastavka kontrarevolucije - odnosno litija 2020. godine. Obje kontrarevolucije su osmišljene i koordinisane iz Beograda, a nacionalizam i navodna ugroženost crkve iskorišteni za vraćanje Crne Gore u velikosrpski kolosjek i ostvarenje njihovih interesa.&nbsp;
Obje su, u konačnom, imale razarajući efekat po crnogorsko društvo i demokratski razvoj.
<h2>VOZ I ŠINE</h2>
Završni dio filma kulminira otvorenim poricanjem i omalovažavanjem savremene državnosti Crne Gore i referendumske volje.
- Riječi i nedjela Štedimlije i Drljevića referendumski su nadglasale borbu naših predaka koji su živote dali boreći se protiv tekovina 12. jula. Iako je 13. jul i danas Dan državnosti Crne Gore - on je nažalost samo broj na zidnom kalendaru, odmah pored slavske ikone kod onih koji je još uvijek imaju. Nerijetko u narodnoj skupštini i u javnosti možemo da čujemo kako se mnogi pozivaju na narodno-oslobodilačku borbu, istrajavanje na himni koja predstavlja ništa drugo do plagijat ratnog zločinca Sekule Drljevića. Priča o precima koji su se borili za slobodu trebalo bi da nam daju danas zajednički put i pravac kojim treba da idemo - navodi naratorka u završnom dijelu.
Nastavlja dociranjem o odnosu crnogorstva i srpstva.&nbsp;
- U našoj državi se najbolje oslikava kroz metaforu kolosjeka: jedno bez drugog ne može da funkcioniše, odnosno voz ne može da nastavi dalje. Potreban je balans jer zabluda je da vlak može zamijeniti voz i da je povijest važnija od istorije. Moramo biti svjesni riječi naših predaka, ne smijemo doživjeti sudbinu Kajina i Avelja, jer braća su braća čak i kada se posvađaju jer ako se odreknemo prošlosti nećemo imati ni budućnost - govori naratorka.
Ova metafora ne znači nikakvo „pomirenje“ niti simboliše bratstvo - već podređenost. Voz predstavlja Crrnu Goru - koja, prema njihovom poimanju, ne može ići bez šina - odnosno Srbije.
Tako je napravljen puni krug: u samoj završnici je potvrđeno da je glavna vodilja ovog uratka upravo nastavak diskursa i velikodržavnih pretenzija koje su 1918, ali i devedesetih započele oružjem, a u 21. vijeku nastavljene sofisticiranijim sredstvima - prije svega institucionalnom revizijom istorije.

DNP i Adria TV revizionistički dokumentarni film o 13. julu iskoristili da još jednom nametnu narativ da su Crnogorci Srbi koji treba da se vrate sebi

Povijest nas uči da nitko nije uspio duh fašizma vratiti u bocu bez krvi. Hrvatska svoj identitet treba graditi na znanosti, umjetnosti, kulturi, radu i antifašističkoj tradiciji prepoznatoj u Ustavu
Tko je danas siguran kakva je budućnost svijeta, je li to stabilnost i prosperitet ili rat i propast, ili ima čarobnu kuglu ili je bahata sveznalica. Od Drugog svjetskog rata svijet nije bio u opasnijem trenutku od kubanske krize. Ako nizašto, ono zato što su tada o sudbini svijeta odlučivali odgovorni i predvidivi lideri. Danas? Trump, Putin, europska vrhuška, ona u EU, ali i vrhuške pojedinih država? Odluke su im često neracionalne, nepredvidive, štetne i opasne. Brojni ratovi, pravi i ekonomski, trka u naoružanju, teška kršenja ljudskih prava, devastacija UN-a i regresija međunarodnog prava i multilateralizma, bude strah i od najcrnjih scenarija.
U mnogim državama vidimo onaj "fašizam koji se vraća" Roba Riemena. Negdje u začetku, negdje već u visokoj fazi. Ima i bolja slika budućnosti. Zamislimo da se lokalni europski političari odreknu filozofije "bolje biti prvi u selu nego drugi u gradu", da ojačaju EU institucije i postupno i promišljeno krenu graditi nešto poput Sjedinjenih Europskih Država, utopiju na dugu stazu, jedino što EU može odmaći od vazalskog odnosa prema SAD-u i učiniti ga sigurnijim i konkurentnim, i SAD-u, i Kini, i drugim gospodarski prosperitetnim zemljama i savezima. Je li to realno očekivati? Vjerojatno ne. Ali zagovaram tu utopiju i vidim u njoj bolju i sigurniju budućnost, ako ne svijeta, svakako Europe.
Naša regija, jugoistok Europe, od rata devedesetih nikada nije bila nestabilnija i besperspektivnija. Srećom, Hrvatska se ipak na vrijeme odmakla ulaskom u EU, sigurnosno i ekonomski. Ali, kaotična BiH, Srbija koja nije zaboravila san o svojoj veličini, Kosovo koje još radi na svojoj punoj afirmaciji, od EU prevarena Sjeverna Makedonija i turbulentna Crna Gora, utječu i na našu sigurnost i prosperitet. Iako deklariranog europskog puta, svojom politikom (osim Sjeverne Makedonije koja je svoj dio posla obavila, a EU je prevarila), kao da pokazuju da im uopće nije do EU, ili pak smatraju da se članicom EU postaje dosjelošću. Što je potpuno pogrešno. Većina susjeda dalje je od EU nego pred koju godinu. Žao mi je. Dobra budućnost, sigurna i stabilna, i za njih i za cijelu Europu, ulazak je svih tih država u EU. To je dobro za nas. Kažu, više vrijedi dobar susjed nego najviša ograda.
Hrvatska je od nastanka puno učinila. Rekao bih, stabilna smo i relativno sigurna i prosperitetna država. U novim okolnostima moramo postati "mala sila", ona koja uspješno artikulira i ostvaruje svoje legitimne interese u međunarodnoj zajednici i "mali ekonomski tigar". Ono što ne želim Hrvatskoj je ponovna izloženost ratu. Smatram, osim ako ne dođe do kakvog svjetskog rata, u okviru kojeg bi se sigurno javio i revanšizam u regiji, takvog scenarija neće biti.
Dobar dio svog relativnog ekonomskog prosperiteta dugujemo europskom novcu. S obzirom na raširenu korupciju, ekonomsku neefikasnost, enormnu birokraciju i "urođenu" rezervu prema poduzetništvu, sa zabrinutošću čekam prestanak dotoka europskog novca u dosadašnjoj mjeri. S ekonomskim problemima dolaze politički i socijalni problemi koji mogu destabilizirati društvo i državu. Hoće li Hrvatska imati snage stati potpuno samostalno na noge, hoće li znati obuzdati preskup državni aparat, racionalizirati lokalnu samoupravu…? Uz reforme koje potiču investicije i proizvodnju, nikada ne treba zaboraviti, što se događa, da je Ustavom Hrvatska definirana kao socijalna država.
Ni politički nam sustav nije savršen. Postupak izbora nije uvijek besprijekoran, a izborni sustav omogućava nedostojne političke trgovine u kojima se izigrava volja birača a beznačajne stranke igrom slučaja postaju nerazmjerno utjecajne na lokalnoj i državnoj razini. Do sada ni jedna vlada nije željela ozbiljnije zagristi u tu kiselu jabuku.
Rak-rana Hrvatske je pravosuđe. Sporo, neefikasno, često stručno problematičnih odluka, pretvorilo se u državu u državi. Štete koje od takvog pravosuđa trpe građani, poslovni subjekti, pa i sama država, enormne su. Postupci koji traju deset, petnaest i više godina nisu rijedak izuzetak i ugrožavaju status Hrvatske kao pravne i pravedne države. Pravosuđe treba generalni remont, ne samo šminkanje pojedinih procesnih zakona koje nije ozbiljnije pomoglo pravosuđu.
Zadnje, nimalo manje važno za našu budućnost i stabilnost je rastuća ustašofilija maskirana u domoljublje. "Izljevi" ljubavi prema NDH i ustašama, slugama Hitlera i Musolinija, sve su češći i brutalniji i samo je pitanje vremena kad će prijeći u mržnju i nasilje, kad će destabilizirati državu i društvo. Zapanjujuća je lakoća kojim Vlada prihvaća <a href="https://www.vecernji.hr/tag/ustasizacija-315992" target="_blank">ustašizaciju Hrvatske</a>, valjda misleći da će, ako bude trebalo, vratiti zločinački duh u bocu. Uglavnom, povijest nas uči, nitko nije uspio duh fašizma koji se uvijek i vječito vraća (Rob Riemen, Umberto Eco), vratiti u bocu bez krvi ili barem teških društvenih poremećaja. Hrvatska svoji identitet treba graditi na znanosti, umjetnosti, kulturi, radu i, naravno, antifašističkoj tradiciji prepoznatoj u Ustavu, ne na legatu propalog fašističkog projekta. Može li Hrvatska provesti nužne reforme, ovdje su samo neke spomenute, i nastaviti svoj ipak prilično uspješan put, ili će platiti cijenu politika bez vizije i hrabrosti, možemo samo nagađati. Ako bude dovoljno mudrosti, Hrvatska može biti uspješna, stabilna i sigurna zemlja.

Zapanjujuća je lakoća kojom Vlada prihvata ustašizaciju Hrvatske

Crnogorska diplomatska pošta dominatno se svela na prijem protestnih nota, za šta je kriva neodgovorna politika službene Podgorice, ocijenio je predsjednik Hrvatske građanske inicijative (HGI) Adrijan Vuksanović.
Vuksanović je u intervjuu za Pobjedu kazao da je Crnoj Gori potrebna stabilna i jasna prozapadna vlast.
Komentarišući odluku Ministarstva odbrane da izradi značke sa slikom školskog broda Jadran i novu protestu notu hrvatske Vlade, on je rekao da je svima jasno koliko takav potez doprinosi poboljšanju odnosa između Crne Gore i Hrvatske.
“Česta su pitanja posljednjih mjeseci - hoće li Hrvatska dati zeleno svjetlo za zatvaranje pregovaračkog poglavlja 31, a očigledno je da pojedini ministri u Vladi Crne Gore svojim potezima sami daju odgovor na to pitanje”, naveo je Vuksanović.
On je kazao da je takva amblematika u ovom momentu nepotrebna i štetna, kao i da nije u duhu afirmacije odnosa, već otežavanja puta Crne Gore prema Evropskoj uniji (EU).
“Možda se može takvim gestom računati na homogenizaciju biračkog tijela, ali onda ne vodite državno odgovornu politiku, već vam je krajnji domet sitno stranački interes”, rekao je Vuksanović.
Upitan kako komentariše to što je Hrvatska protestnom notom najavila detaljnu analizu ukupne vojne sukcesije, on je kazao da se crnogorska diplomatska pošta dominatno svela na prijem protestnih nota.
“Podsjetiću, ne samo od Hrvatske, već i od naše druge susjedne, a slobodan sam reći i prijateljske zemlje, Bosne i Hercegovine stizale su protestne note”, naveo je Vuksanović.
On je ocijenio da je za tako nešto kriva neodgovorna politika službene Podgorice, koja je, kako je kazao, raznim provokacijama to proizvela.
“Kako smo došli do toga da s Hrvatskom koja nam je ustupila dragocjene i skupe prevode za EU integraciju, koja nam je pomagala na ekspertskom nivou i snažno lobirala za nas u pregovaračkom procesu, dođemo do teme vojne sukcesije i dugovanja”, upitao je Vuksanović.
Prema njegovim riječima, odgovor je u politici koja se svela na usvajanje nepotrebnih rezolucija, izdavanjem raznih značkica, davanjem imena ulica i sportskih objekata po onima koji su bili direktini učesnici ratova iz devedesetih, kao i raznim drugim iritantnim potezima.
“No, siguran sam da izvođači svega ovoga nijesu ujedno i kreatori takvih ideja. Ta pamet ne staje u glave koje gledamo (ne mislim, naravno u antropološkom smislu). Njihove su samo ruke, a mozak je na drugom mjestu”, naveo je Vuksanović.
Odgovarajući na pitanje može li Crna Gora očekivati podršku Hrvatske za zatvaranje Poglavlja 31, on je kazao da Hrvatska od samog početka snažno podržava Crnu Goru na putu ka EU.
“Čuli ste i nedavno izjavu ministra vanjskih i evropskih poslova u Vladi Hrvatske Gordana Grlića Radmana da je članstvo Crne Gore u EU od nacionalnog značaja za Hrvatsku. Proces pristupanja ima svoj tehnički i onaj ključni, rekao bih, sadržajni, suštinski karakter”, naveo je Vuksanović.
Prema njegovim riječima, Hrvatska i sada pomaže Crnoj Gori da bude dio EU, koliko god to neko pokušao predstaviti drukčije.
“Ali, ne možete u EU s onima koji ne priznaju genocid u Srebrenici, koji vas svađaju sa susjedima, koji su zapravo sljedbenici ratnohuškačke i osvajačke politike Slobodana Miloševića. Zbog toga je Crnoj Gori potrebna stabilna i jasna prozapadna vlast bez onih koji su foteljom čvrsto u Podgorici, a srcem na Andrićevom vencu”, istakao je Vuksanović.

Vuksanović: Crnoj Gori potrebna stabilna i jasna prozapadna vlast

Fotoreporter i novinar Pobjede Stevo Vasiljević, kao i fotoreporter Vijesti Boris Pejović fizički su napadnuti danas ispred crkve u Gornjem Zaostru.
Tokom napada razularene mase, Vasiljeviću je uništen fotoaparat i oštećen značajan dio opreme. Napad se dogodio oko 14:20 sati, u trenutku kada je spomenik Pavlu Đurišiću uklanjan i premještan u crkvu. Nakon što su Vasiljeviću oduzeli, pa potom polomili dio opreme, nasilno su ga uveli u šator i više ljudi je počelo da ga udara i da mu prijeti.
Novinarske ekipe su tada napadnute, a zahvaljujući prisebnoj reakciji par mještana izbjegnuto je ozbiljnije nasilje, pa čak i mogući linč. Vasiljević i Pejović kao i novinar Balša Rudović, koji nije fizički napadnut, su, vidno potreseni, hitno evakuisani iz Gornjeg Zaostra. Fotoreporteru Vijesti Borisu Pejoviću je prijećeno da, ukoliko bilo šta “izađe na Vijesti” da će ga ubiti golim rukama.
Cijeli incident dogodio se pred očima policije, koja nije blagovremeno reagovala.
Fotoreporteri Pobjede i Vijesti i novinar Vijesti su trenutno u beranskoj policiji gdje daju izjave povodom slučaja.

Napadnuti fotoreporteri Pobjede i Vijesti: Tukli ih i prijetili im da će ih zadaviti

Mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije poručio je sa liturgije kod hrama Svete mati Paraskeve u selu Gornje Zaostro u Beranama u čijoj je blizini juče osvanuo spomenik u čast &nbsp;četničkom komandantu i zločincu iz Drugog svjetskog rata Pavlu Đurišiću, da će ga staviti u crkvu, da ga tu neće smjeti rušiti, te da očekuje da spomenik bude podignut i u centru Berana. Metodije je otkrio spomenik Đurišiću, nakon čega je intonirana himna države Srbije. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DFgZScJLiTGc&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> - Ova crkva nikad nije osveštana 20 godina od kako je izgrađena. Da se sabiramo ovde u Pavlovo ime, a onda ćemo ovde da pravimo trbine i predavanja, da dovedemo eminentne istoričare od nauke. Prvo spomenik utvrditi u srcima. Stavićemo spomenik u crkvu, pa nek ruše crkvu. Spomenik mu neće biti samo ovde, nego i u centru Berana, ako Bog da - kazao je &nbsp;Metodije ranije tokom liturgije, prenosi Pobjeda. Vojvodi Pavlu i Dragoljubu su, kako je rekao, ubili tijelo, ali im "nisu ubili dušu", &nbsp;rekao je misleći na Đurišića i Mihailovića. - Bez boga ni preko praga, bez kralja ništa valja. To su naši stari znali da kažu. A onda poslednjih 80 godina, od kada više nema kralja, nije toliko problem što više nismo bili ono što su bili naši stari ili što naša zemlja nije imala uređenje kakvo je imala prije tog nesretnog Drugog svijetskog rat. Najveća tragedija ovog naroda je što mu se ubijala duša cijelih 80 godina. Evo ne prestaju ni danas sa svojim mentorima da uništavaju sve što je sveto i čestito u ovom narodu. Sve što je sveto u ovom narodu, tradicija, istorija. Oni koji ubijaju dušu ovoga naroda, to je najveći genocid – rekao je i dodao kako ćemo se najbolje sačuvati u sabornosti - kazao je Metodije.&nbsp; Dodao je da vojvoda Pavle, rodom iz Lješanske nahije, po gubitku oca došao u Vasojeviće. - Mnogo je onih koji su završili vojne akademije i bili oficiri, ali je malo onih tako hrabrih kao Pavle, koje su poštovali ne samo oni koji su s njim ratovali, njegovi saveznici, već i njegovi protivnici. Bio je kod ujaka koji je bio kod vojvode Vuka, ratnik, četnik u ovim oslobodilačkim ratovima, kada smo od Otomanske imperije oslobađali Srbiju, Crnu Goru i ova brda istaru srbiju i makedoniju. Taj njegov ujak, pod njegovom komandom je ratovo i bio veliku junak. Poslije Prvog svjetskog rata, kad je vojvoda Vuk poginuo na Kajmakčalanu sa većinom svojih boraca, jedan od onih koji su ostali bio je ujak vojvode Pavla, koji ga je podigao i nadahnuo slavom srpskog viteza i junaka. Onda nijednim drugim putem nije mogao poći mali Pavle Đurišić nego putem slavnih svojih vitezova i junaka srpskih, ruskih i ratnika - kazao je on. Istakao je i kako je Đurišić, zajedno sa svojim narodom, prvi podigao ustanak protiv okupatora i oslobodio Berane, Rašku oblast i Sandžak. - Borio se sve vrijeme da odbrani srpski živalj i svoj narod, na koga su zinule ale sasvih strana da ga zbrišu i progutaju, i odbranio ga je. Ne bi uveta srpskog bilo, sve bi ustače poklale sa svojim ulizicama, da nije stao u odbranu svoga naroda - rekao je on. Naglasio je i kako je Đurišić završio kako završava svaki čestiti i pošteni junak. - Stradao je sa svojim narodom na najvećem stratištu, jasenovcu najvećem gradu pod zemljom srpskom. Tu je svoje kosti ostavio, ne zna mu se ni groba. Ali njegov duh napaja ovaj narod. Juče su mu čestiti dobrašinovići na svojoj zemlji podigli spomenik koji od 2002. dišu u vazduh titoisti i njihovi naslijednici. Ne daju da se pomene ime srpsko i onoga viteza koji je srpski narod branio. Ta čestita kuća, žao mi je što su sami to radili, što nisu sa mnom - kazao je on. Poručio je i da će spomenik Đurišiću on u crkvu staviti, pa neka, kako je rekao, sruše crkvu. - Ne bojimo se mi sile njihove, koja ne može ni red na ulice ove zemlje da uvede. Došli su da ruše spomenike najvećih srpskih vitezova. Došli su da ispune naredbu nečiju. To rade mladi momčići obučeni u fina odijela koji su zauzeli visoke političke i državne pozicije i misle da sa tog mjesta mogu da rade kako oni hoće. Nikad ga neće moći srušiti, jer što više vrijeme prolazi sve je veće ime i slava generala Dragoljuba i vojvode Pavla - naveo je Metodije.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250808110844_6d6419b0180231f2c4b3a92b3675101c8f74c8379cad69eaef270fe784fa9479.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250808110844_6d6419b0180231f2c4b3a92b3675101c8f74c8379cad69eaef270fe784fa9479" data-rendition-name="original" width="1920" height="1280" loading="lazy" alt="Metodije Gorenj Zaostro"> </figure>  <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 66.6369%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fmetodije-drzi-liturgiju-u-blizini-spomenika-durisicu-okupljeni-nisu-dozvolili-uklanjanje&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Metodije otkrio spomenik Đurišiću, intonirana himna Srbije, spomenik postaviti i u centru Berana

Na današnjem nezakonitom podizanju spomenika ratnom zločincu iz Drugog svjetskog rata Pavlu Đurišiću, u selu Gornje Zaostro kod Berana, prisustvovalo je više desetina osoba, među kojima i član Glavnog odbora Nove srpske demokratije (NSD) Andije Mandića, direktor Doma učenika i studenata i nekadašnji predsjednik SO Berane Goran Kiković, kao i predsjednik Skupštine Andrijevica Vesko Raketić. Potonji je u žižu javnosti dospio prije dvadesetak dana kada je na svečanoj sjednici povodom Dana opštine u Andrijevici, u prirustvu predsjednika države Jakova Milatovića, ministra poljoprivrede i potpredsjednika Vlade Vladimira Jokovića, ministara sporta i ekologije Dragoslava Šćekića i Damjana Ćulafića, građane koji se protive četničkoj ideologiji nazvao „fašistima“ i „montenegrinima“ – koristeći izraz „montenegrini“ u pežorativnom i omalovažavajućem smislu. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fpolitika%2Fpredsjednik-skupstine-andrijevica-gradane-nazvao-fasistima-i-montenegrinima&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div> Drugi je prije oko dvije godine, u maju 2023, privođen u prostorije Centra bezbjednosti Berane zbog sumnje da je prebio suprugu. Kiković je, inače, jedan od zagovarača podizanja spomenika Pavlu Đurišiću, a predlagao je i da ulica u Beranama nosi naziv po ratnom zločincu Ratku Mladiću, pa su njegovo naimenovanje na funkciju direktora Doma učenika i studenata pratili komentari i fotografije na društvenim mrežama, gdje je opisan kao veliki pristalica četničkog pokreta. Kiković, koji je po struci istoričar, već 20-ak godina revizionističkim tretiranjem istorije potencira ideju da se četničkom komandantu Pavlu Đurišiću, poznatom po ratnim zločinima u Drugom svjetskom ratu, podigne spomenik. Kiković je jedan od organizatora četničkih skupova koji se od 2003. godine organizuju u Gornjem Zaostru u blizini Berana gdje je tokom rata bio štab Pavla Đurišića. On stoji iza nevladinih organizacija Srpski monarhistički pokret i Srpski kulturni centar ,,Župan Prvoslav“, koje su predložile da beranske ulice ponesu imena osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, kao i četničkih komandanata u Drugom svjetskom ratu vojvode Momčila Đujića i Pavla Đurišića. Kiković je i jedan od osnivača Srpskog kulturnog centra ,,Župan Prvoslav“, kao i član Upravnog odbora tog udruženja, a nosilac je i „titule“ četničkog vojvode, baš kao i predsjednik NSD-a Andrija Mandić. Nezakonito podizanje spomenika ratnom zločincu slavio je danas i crnogorski bokserski reprezentativac, Petar Liješević. Doduše, na Instagramu gdje je na objavu Centra za građansko obrazovanje u kojoj navode da je Pavle Đurišić zločinac, a ne heroj, napisao komentar: „Vječna mu slava i hvala“.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250807230828_7012bbb593687174b49bd43575b1b444e5f95d760d4483dc13e74a5fed17457f.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250807230828_7012bbb593687174b49bd43575b1b444e5f95d760d4483dc13e74a5fed17457f" data-rendition-name="original" width="978" height="1040" loading="lazy" alt="Petar LIješević slavi Đurišića"> </figure>

Direktor-vojvoda Doma učenika, predsjednik SO i reprezentativac slavili spomenik četničkom zločincu

Postupci čelnika bezbjednosnog sektora Crne Gore pokazuju - iz dana u dan, od slučaja do slučaja - da su Demokrate uspjele u naumu da potpuno razruše temelje sistema!&nbsp; Nakon još jednog pokušaja likvidacije u Budvi, na bazenu luksuznog rizorta u Miločeru u sred dana, dva dana docnije novi mučan događaj: u Gornjem Zaostru kod Berana, kada umalo nijesu – pred licem crnogorskih policajaca - ličnovani fotoreporteri Pobjede i Vijesti Stevo Vasiljević i Boria Pejović i novinar Vijesti Balša Rudović...&nbsp; Iz policije, nakon svega, uobičajene floskule da se ,,preduzimaju intenzivne mjere i radnje“, ali ni riječi o – odgovornosti.&nbsp; A teško je povjerovati da se nije mogao predvidjeti scenario koji se desio pri pokušaju ponovnog podizanja spomenika četničkom koljaču i ratnom zločincu Pavlu Đurišiću: sve je danima najavljivano bez zazora, a četničko saborovanje i izbor novih četničkih vojvoda najavljen i sponzorisan u srpskim medijima u Crnoj Gori i promovisan na drštvenim mrežama.&nbsp; Tako da ispada da jedino vršilac dužnosti direktora Uprave policije Lazar Šćepanović, šef Centra bezbjednosti sjever Haris Đurđević i šef beranske policije Željko Babović nijesu znali što se sprema u selu Gorne Zaostro. I valjda zato nijesu uradili ništa od onoga što su im nalagali zakon i policijski protokol?!  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250809150828_e873773a0ca9813a4212df265b1e7d6c4fa8aa87c2b0115ca261958c7d506fe8.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250809150828_e873773a0ca9813a4212df265b1e7d6c4fa8aa87c2b0115ca261958c7d506fe8" data-rendition-name="original" width="1250" height="600" loading="lazy" alt="Đurđević i Šččepanović"> <figcaption>Nijesu uradili ništa od onoga što su im nalagali zakon i policijski protokol: Haris Đurđević ii Lazar Šćepanović</figcaption> </figure>  <h2>ANB i UPRAVA POLICIJE: SARADNJA KOJE NEMA?&nbsp;</h2> Ukoliko šefovima bezbjednosnog sektora nije bila namjera da ignorišu protokole i procedure i na taj način omoguće organizatorima da izvrše svoj plan, onda se dokumentovano može zaključiti da su pokazali - neznanje i nesposobnost. To pokazuju i osnovni postulati policijskog operativnog rada. Dakle: pripreme za četnički skup koji je bio najavljen, baš kao što je bilo najavljeno kršenje zakona, morale su da budu operativno praćene. Izvori Portala ETV iz bezbjednosnog sektora tvrde da upravo u Gornjem Zaostru često borave neki od pripadnika Agencije za nacionalu bezbjednost i Uprave policije, pa djeluje nevjerovatno da cijela akcija pripreme i logistike prođe ispod radara bezbjednosnih službi. Resursa je, dakle, bilo. Izostala je politička volja, ali i saradnja sektora bezbjednosti.&nbsp; Očito da vrh ANB nije informisan – ili nije želio da zna - o kretanju i postupcima osoba koje su učestvale u planiranju, izradi i krijumčarenju spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurušiću u Crnu Goru.&nbsp; Međutim, crnogorska javnost ima pravo da zna: što je Agencija za nacionalnu bezbjednost uradila kako bi spriječila događaj koji ima direktne implikacije po nacionalu sigurnost i koji je, što je bilo i očekivano, postakao vjersku i nacionalnu netrpeljivost i političke tenzije u državi?&nbsp; Ukoliko je ANB imala ove informacije i proslijedila ih policiji, onda je ona svoj posao završila.&nbsp; Zato se roje brojna druga pitanja, važna za bezbjednost države, ali i budućnost Crne Gore, kandidata za članstvo u Evropskoj uniji.&nbsp; Dakle, u svjetlu zaoštravanja saradnje između ANB i Upave policije, naročito nakon aktivnosti vrha Demokrata Alekse Bečića koji kontolišu bezbjednosni sektor – pitanje je kako se posljednjih mjeseci obavlja razmjena informacija između dvije službe?  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250103080152_e1bfe7d75126d7a4257828f21ec44dc85871b59c17ead58644eeff92ce7af6c8.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250103080152_e1bfe7d75126d7a4257828f21ec44dc85871b59c17ead58644eeff92ce7af6c8" data-rendition-name="original" width="1424" height="800" loading="lazy" alt="Šćepanović Šaranović"> <figcaption>Demokrata Alekse Bečića kontolišu bezbjednosni sektor(Photo: Portal ETV/D.M.)</figcaption> </figure>  <h2>JE LI BILO DILA POLICIJE SA CRKVOM SRBIJE?</h2> Ali, to je samo djelić priče o tome kako je zakazao bezbjednosti sektor: Uprava policije je adresa sa koje javnost Crne Gore očekuje mnogo odgovora. Prije svega: da li je okupljanje bilo prijavljeno shodno Zakonu o javnim skupovima i što je tim povodom preduzeto? S obzirom na to da je jedna osoba uhapšena zbog sumnje da je počinila krivično djelo, postavlja se novo pitanje - zašto policija nije sprovela službene radnje uviđaja i dokumentovanja spomenka kao predmeta kojim je izvršeno to krivično djelo čime bi bili obezbijeđeni dokazi za potrebe krivičnog postupka?&nbsp; Osim toga: zbog čega policija nije procesuirala osobe koje su, u noći između 7. i 8. avgusta, navodno spriječili policijske službenike da obave uviđaj čime su počinili krivično djelo - sprečavaje službenog lica u vršenju službene dužnosti?&nbsp; To otvara još jedno, vrlo osjetljivo, pitanje: da li je povlačenje policije u noći između 7. i 8. avgusta bio dio tajnog dogovora nekoga iz vrha Uprave policije sa organizatorima četničkog okupljanja – da se spomenik ukloni tek nakon što ga mitropolit Crkve Srbije Ostojić „osvješta“ i potom ostavi na sigurnom, u obližnjoj crkvi. Jer, teško je objasniti da čelnici Uprave policije, prvenstveno načelnik regionalnog centra Đurđević i načelnik Odjeljenja bezbjednosti Babović nijesu bili u stanju obaviti prostu bezbjednosnu procjenu rizika po narušavanje javnog reda i mira. I shodno tome, bilo je osnovano očekivanje da se donese precizan plan postupanja, angažovanje dovoljnog broja službenika sposobnih da obave, kako se to kaže, službene radnje.&nbsp; <h2>NESHVATLJIVI PROPUSTI&nbsp;</h2> Izvor Portala ETV iz bezbjednosnog sektora naglašava da je, u skladu sa situacijom, morala biti angažovana Interventna jedinica Odjeljenja bezbjednosti Berana, a ukoliko bi bilo potrebno i Posebna ili Specijalna jedinica polcije s obzirom da lokalna ili nije htjela, ili nije imala kapacitete da sprovede zakon i obavi službene radnje. Naš sagovornik dalje tvrdi da je za ovakve skupove koji su bezbjednosno rizični i koji mogu izazvati nacionalnu, građansku i vjersku netrpeljivosti i za koje se, na osnovu strukture učesnika može pretpostaviti da može doći do nasilja, izvršenja prekršaja i krivičnih djela, obavezna takozvana planska postavka službe. Ne treba biti eskpert: izostalo je profesionalno postupanje dvojice rukovodilaca, kao što nije bilo adekvatne reakcije čelnika Uprave policije Lazara Šćepanovića.&nbsp; -Policija mora biti postavljena na licu mjesta prije učesnika skupa kako bi preventivo kontrolisala situaciju. Obavezno je operativno pokrivanje užeg i šireg područja mjesta događaja, što je zadatak inspektora kriminalističke policije i operativaca ANB. Obavezo je prisustvo saobraćajne policije na svim pravcima koje vodi prema mjestu dešavanja kako bi kontrolisali vozila - kazao je sagovornik Portala ETV sa višedecenijskim iskustvom u bezbjednosnom sektoru. Prema njegovim riječima, na licu mjesta trebalo je da bude najmanje 20 pripadnika Intereventne jedinice i drugih službenika redovnog, uniformisanog sastava Odjeljenja bezbjednosti Berane i Regionalnog centra Sjever. Obavezno je bilo i snimanje ovog skupa u cilju dokumentovanja prekršaja i krivičnih djela. Takođe, shodno bezbjednosnoj procjeni u rezervi je trebalo da budu pripadnici PJP i SJP u slučaju da redovni sastav nije u mogućnosti da obavi zadatke. I na kraju, dodaje naš sagovornik, obavezno je bilo prisustvo Komunalne polcije, Vatrogasne jedinice i službe Hitne pomoći koje se angažuju na zahtjev lokalne policije. -Neshvatljivo je zašto nijedna od predviđenih stavki, bar se takav utisak mogao steći na osnovu informacija u javnosti, nije ispunjena. Radi se ili o elementarnom neznanju ili o namjeri da se ignorisanjem da podrška održavanju skupa i određenim osobama omogući vršenje krivičnih djela. Posebno je pitanje zašto dvojica prisutnih policajaca nijesu reagovali i zaštitili novinare, zašto nije spriječeno nasilje i zašto napadači nijesu odmah lišeni slobode zbog više krivičnih djela i prekršaja – kazao je sagovornik. <h2>,,KONTROLA ŠTETE“&nbsp;</h2> Naknadna hapšenja počinilaca, ljudi koji su praktično oteli fotoreportera Pobjede i Rojtersa, iskusnog profesionalca Steva Vasiljevića, potom ga maltretirali gotovo pun sat u šatoru – samo je Šćepanovićevo bježanje od istine, pokušaj prikrivanje nastale štete.&nbsp; Jer, ne treba zaboraviti: Stevo Vasiljević, Boris Pejović i Balša Rudović danas su živi, zahvaljujući reakciji par prisebnih ljudi iz četničke ekipe koja je slavila Pavla Đurišića, a uprkos crnogorskoj policiji, koja nije reagovala! To je zastrašujuća istina koja bi morala da proizvede posljedice: ne ostavke ili naknadnu pamet, već smjene odgovornih za to što je zakazao crnogorski bezbjednosni sektor.&nbsp; Da Crna Gora ima odgovornu Vladu, premijer Milojko Spajić, osim bljutavih saopštenja o ,,nedopustivom napadu na novinare“, morao bi da posegne za smjenama odgovornih za državnu sramotu u selu Gornje Zaostro. A valjalo bi, konačno, da predsjednik Vlade i lider Pokreta Evropa sad javno objasni – da li je, kada je govorio o ,,neodgovornim sveštenim licima“ mislio na svog rođaka Metodija Ostojića?&nbsp; Očigledno je previše pitanja na koje nema odgovora o događaju u selu Gornje Zaostro. Tačnije: nema zvaničnog odgovora, kao što nema ljudskog osjećaja za preuzimanje odgovornosti.&nbsp; &nbsp; &nbsp;

Tag: stefan-todorovic