Izgradnja puta ka miru: Zajednički rad na povratku ukrajinske djece, pritvorenih civila i ratnih zarobljenika

Piše: Oleg Gerasimenko

Širom ukrajinskih gradova, sa razglasa koji se inače koristi za upozoravanje na nadolazećeruske vazdušne napade, emituje se ravnomjerno otkucavanje sata.

Pune života gradske ulice utihnu.

Na semaforima se pali crveno svjetlo. Automobili se zaustavljaju.

Na jedan minut, cijela zemlja zastaje.

To je svakodnevni trenutak tišine u Ukrajini, čin sjećanja na nacionalnomnivouna sve poginuleu ruskom nezakonitom ratu. Na radnim mjestima, kod kuće, u školama, na pijacama i autoputevima Ukrajinci zastaju kako bi odali počast onima koji su dali svoje živote braneći suverenitet i slobodusvoje zemlje i kako bi se sjetilihiljada civila koji su izgubili živote uslijed ruske agresije.

Tišina takođe odražava prazninu koju osjećajuhiljade porodica čiji se najmiliji još nisu vratili kući.

Među njima su hiljade ukrajinske djece koju je Rusija tokom rata nasilnopremjestila i nezakonitodeportovala. Odvojeni od svojih porodica i zajednica, mnogi su lišeni dijelova svog osnovnog identiteta: jezika, kulture, pa čak i svojih imena.

Drugi su civili nezakonito pritvoreni na privremeno okupiranim Rusijom teritorijima. Mnogi susnosili posljedice jer su učili svoj jezik, njegovali svoju kulturu, javno se protivili okupacijiili dijelili istinu o onome šta su vidjeli. Neki su prebačeni u pritvore u Rusiji,gdje se drže bez odgovarajućeg pravnog postupka, uskraćen im je kontakt sa najmilijima,lišeni su odgovarajuće medicinske njege i onemogućen im je pristup nezavisnom nadzoru.

Za ukrajinske ratne zarobljenike u Rusijiuslovi su jednako zabrinjavajući.Oni, koji su se vratili, govore o surovom postupanju, dok su nezavisne institucije dokumentiralerasprostranjenozlostavljanje, uključujući mučenje i seksualno nasilje.

Ovo nisu sporedne posljedice ruskog rata. Ruski postupci predstavljaju ponovljena i dokumentirana kršenja međunarodnog prava, masovno sprovedenau pokušaju da se slomi volja ukrajinskog naroda.

Iza svakog slučaja stoji ljudska priča: roditelj koji čeka dijete, supružnik koji čeka telefonski poziv, porodica koja čeka da se neko vrati kući.

Znamo da se pravamjera mira nalazi u ovim pričama usmjerenim na čovjeka. Ona se vidi udjetetu, koje se vratilo porodici, civilu puštenom iz nezakonitog pritvora, ratnom zarobljeniku, koji se ponovno sastao sa svojim voljenima, kao i u zajednici kojoj je pružena prilika za oporavak i obnovu.

Razmjeri ovog problema su ogromne i nijedna država niti organizacija ne mogu same da ga riješe.Za uspjeh je potrebna trajna saradnja vlada, međunarodnih organizacija,humanitarnih aktera i civilnog društva.

Upravo zato će Kanada, Norveška i Ukrajina 28. i 29. septembra okupiti u Torontu ministre vanjskih poslova i međunarodnepartnere na konferenciji „Putevi ka miru: Druga međunarodna konferencija o povratku ukrajinske djece, pritvorenih civila i ratnih zarobljenika”.

Nadovezujući se na napredak postignut na ministarskoj konferenciji sa istom temom, koja se održala u Kanadi 2024. godine, i čiji su domaćini bile Kanada, Norveška i Ukrajina, ova konferencija će okupiti međunarodne partnere da se podrže napore Ukrajine u povratku, rehabilitaciji i reintegraciji deportovane ukrajinske djece,pritvorenih civila i ratnih zarobljenika.

Njihov povratak predstavlja humanitarni imperativ i ključan je za svaki mirovni proces jer pomaže u izgradnji povjerenjai postavljanju temelja za pravedan, trajan i dostojanstven mir. Svaka osoba, koja se vrati kući ponovno spaja porodicu. Svaka ponovno spojena porodica jača zajednicu. A svaka zajednica koja napreduje pomaže u obnovi Ukrajine.

Svakog jutra milioni Ukrajinaca zastaju kako bi se sjetili onih kojih više nema i onihkoji tek treba de se vrate. Dok čuvaju uspomenu na njih uz izuzetnu hrabrost i snalažljivostoni takođe popravljaju ono što je Rusija uništila, brinu jedni o drugima i jačaju zajednicekoje su ruska agresija pokušala da razdvoji.

Nadamo se da će konferencija „Putevi ka miru” podstaknuti međunarodnu zajednicu ne samo dazastane sa Ukrajinom u trenutku sjećanja, već i da djeluje zajedno sa njom kako bi se kući vratilo svako deportovanodijete, svaki pritvoreni civil i svaki ratni zarobljenik.

(Autor je Ambasadora Ukrajine u Crnoj Gori)