Između omče i „uzdržanosti“

Kada istorija progovara iz arhiva, fakata i kolektivnog sjećanja, ona obično traži pravdu i djeluje kao aksiom — istina koja se ne dokazuje. Kada, pak, progovara iz današnjih skupštinskih, proceduralnih zapisnika, često nailazi na zid ćutanja maskiran u birokratsku terminologiju. Upravo to se dogodilo na nedavnoj sjednici.

Savjet za davanje predloga naziva naselja, ulica i trgova u Nikšiću, gdje je inicijativa da narodna heroina Joka Baletić dobije spomen-obilježje ostala zaglavljena u „uzdržanim“ glasovima onih koji odlučuju o kolektivnom sjećanju našeg grada.

Biti uzdržan prema Joki Baletić u gradu pod Trebjesom nije samo administrativni čin – to je poruka. Joka nije bila „uzdržana“ onog aprila 1942. godine na Kablenoj glavici, kada je nakon ogorčene borbe zarobljena od strane četnika, zajedno sa svojim saborcem, komesarom čete Ljubom Čupićem. Upravo su je oni, domaći kolaboracionisti, predali italijanskom okupatoru i sproveli u nikšićki zatvor pod Bedemom.

Na javnom suđenju, koje su italijanski fašisti i njihovi pomagači zamislili kao predstavu straha, devetnaestogodišnja Joka Baletić priredila im je lekciju iz dostojanstva. Sa stisnutom pesnicom i krikom „Smrt fašizmu!“, poništila je autoritet okupatorskog suda.

Tog 9. maja 1942. godine, dok je Ljubo strijeljan, Joka je odvedena na vješala. Nije dopustila ni okupatoru ni njegovoj domaćoj posluzi da joj dodirnu vrat – sama je uzela omču i stavila je sebi oko vrata, birajući način na koji će otići u vječnost.

Ironija je potpuna i bolna - dok se danas bez oklijevanja preimenuju ulice i trgovi, ime heroine koja je sa devetnaest godina znala šta je čast, bolje nego čitave današnje komisije, ostavlja se u mraku birokratske neodlučnosti. Ovakva „uzdržanost“ zapravo je najglasniji oblik revizije istorije – pokušaj da se tiho, bez zvaničnog „protiv“, iz sjećanja Nikšića istisnu oni čija nas žrtva obavezuje.

Pitanje je prosto - ako fašisti i njihove sluge nisu imali dilemu dok su je osuđivali na smrt, kako mi danas možemo imati dilemu oko toga zaslužuje li ona spomen-obilježje u gradu za čiju je slobodu sama sebi namakla omču?

Joka Baletić ne treba sponen-obilježje da bi preživjela – ona je vječno živa. Spomen-obilježje treba nama, da nas podsjeti na razliku između vječnog sjaja herojstva i prolazne sjenke današnje „uzdržanosti“.