Ko o čemu, Demokrate ni o čemu

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Prazna šerpa najviše zveči. Ili, „tabula rasa” – filozofski koncept koji nam kazuje da se čovjek rađa bez urođenih znanja i osobina, a um se oblikuje iskustvom i vaspitanjem. Ili, prosto, Demokratska Crna Gora. U slučaju Demokrata drugi dio koncepta ne postoji. Oni su, za vjeki vjekova, prazna tabla, i prazna šerpa što najviše zveči. Lišeni vaspitanja. Njihov um je zarobljen i indoktriniran u baraci SNP-a, u kojoj su načinili prve korake i izgovorili prve riječi. A prve riječi bile su izlivi ljubavi nasljeđu Slobodana Miloševića. Njihova jedina svrha je destrukcija. Galama. Buka. Seoska dreka. Oni su nalik lopovima koji iz sveg glasa viču: „Držite lopova!“. Oni su nalik članovima kriminalnih grupa koji svakog ubogog dana papagajski mantraju o borbi protiv mafije.

Rekoh li nalik? Ipak su oni neko ko se obreo u Sky prepiskama. Uglavnom, oni su sve ono što tvrde da nijesu, i nijesu ono što tvrde da jesu. Oni su politička sekta koja Crnu Goru pretvara u privatni konclogor za svakog ko ne živi po načelima sekte. Budući da su zarobili institucije sistema, i da im je direktor policije u podne i u ponoć na usluzi, konclogor za svakog izvan sekte gradi se po planu i programu. Ovih dana usvajaju se zakoni po kojima će progon i linč svakog ko se usudi da prkosi režimu biti svakodnevica. Rutina. Kao ispijanje šolje čaja, ili kafe. Kao otužni javni nastupi Demokrata. Nije da već nijesmo normalizovali svako ludilo, ali uskoro će privatna policija Demokratske Crne Gore imati potpuno odriješene ruke. Uskoro će se sasvim izgubiti i privid Države. Iščeznuće i potonja iluzija o zemlji u kojoj pravo i pravda makar životare. A tvorci takvog projekta nastaviće po svome. Od banalnih komentara na socijalnim platformama proizvodiće atentate, a od sebe martire koji stradaju u borbi protiv zla. U borbi protiv gomile imaginarnih neprijatelja, i jednog arhineprijatelja, koji je konstanta. A to je DPS, jedina tema političke sekte, partije bez političkog programa.

Svojim glasačima i dalje će šaptati na uvo da je borba protiv mafije njihova obaveza i sveta dužnost. Đovani Falkone i Paolo Borselino pašće u zaborav nakon obračuna Demokrata s palim anđelima bivšeg režima. Njihovo herojstvo ništavno je spram imbecilnih pismenih sastava Borisa Bogdanovića i njegovih sljedbenika. Po ugledu na svoga beogradskog gazdu Aleksandra Vučića i dalje će bezočno lagati kad god otvore usta ili napišu neko od hiljadu puta recikliranih partijskih saopštenja. Po ugledu na svoga beogradskog gazdu izmaštavaće prijetnje, napade, i od sebe činiti stradalnike, žrtve. Sve će to i dalje raditi, bez i trunke stida. Pred sobom, pred javnošću. Puna usta demokratije, a demokratije ni u natruhama. Puna usta slobode, a svi do jednog u bukagijama ispunjavaju želje svojih sponzora. Sužnji koji će nam nakon decenijskog ropstva izvojevati slobodu?

Ko o čemu, Demokrate ni o čemu. Osim, o svojim mokrim snovima, u kojima je Crna Gora zemlja policajaca i doušnika. Zemlja u kojoj je svaki slobodan građanin legitimna meta režima. Zemlja u kojoj slučajna poslanica Nedović znakovnim jezikom od Demokrate Zdenke Popović ište da se poslaniku Lakoviću oduzme riječ. I bi tako. Jer tako zavija sloboda o kojoj nam govore na partijskim platformama, i na stranicama režimskih tabloida. U međuvremenu, IN4S, Rektorovo propagandno glasilo, finansirano beogradskim i moskovskim novcima, na naslovnici objavljuje: „Nastavljeno ludilo i govor mržnje na društvenim mrežama, prijetnje upućene glavnom uredniku“. Portal koji po nalogu vlasti targetira, laže, kleveće, emituje goli šovinizam i mržnju, leleče nad govorom mržnje? Majka kuka nad svojim čedom?

Ko o čemu, Demokrate ni o čemu, jazbine mržnje o govoru mržnje. Boris Bogdanović o časti. U zemlji policajaca i doušnika. U zemlji u kojoj se doktoru Nerminu Abdiću prijeti na njegovom radnom mjestu. Ali Nermin Abdić ne pravi od toga jeftini i vulgarni spektakl, vijest koja u zapećak gura i rat na Bliskom istoku. To je, pak, manir Demokrata. Iako su prijetnje Nerminu Abdiću stvarne, i nijesu plod političkog marketinga. Jadna je zemlja u kojoj je Boris Bogdanović tužilac, sudija i policajac. Jadna je zemlja u kojoj tužioci, sudije i policajci ćute na javna poniženja. Na javna priznanja da Demokratska Crna Gora kontroliše institucije sistema. A svoj spisak za odstrijel i ne krije. I baš po tom spisku policija hapsi, tužioci tuže, a sudije presuđuju.

Ipak, stvarnost nas uči istini da svaki režim ima rok trajanja. A efekat bumeranga nikad ne izostane. To bi sijači straha morali znati.