Kuća beskućnika i doktrina velikosrpskih laži

Sinoćnji skup u Podgorici bio je manifest hrabrosti jedne građanske, slobodarske i multikulturne Crne Gore. U vremenu opasne relativizacije istorije, kada se simbolički i doslovno pokušavaju rehabilitovati retrogradne, poražene četničke ideologije, ovaj skup je bio moralni i duhovni otpor svima onima koji bi da ponište antifašističku nit i suštinu našeg bića.

Scenografija koju smo prepoznali bila je nimalo nova isporučeni vladika, isporučeni “književnici”, revizionistički garniran četnički establišment i kvazielita iz kuhinje tzv. “srpskog sveta”, oličena u jalovim vapajima nepostojeće “Kuće beskućnika”. Ta kvazikuća, kao i njen samozvani stihoklepac, zapravo su autentičan prikaz duhovne pustoši i moralne dezorijentacije u kojoj se nalaze. Njihova „kultura“ je antiobraz, njihovo „stvaralaštvo“ negacija svakog etičkog i estetskog kriterijuma. Oni ne baštine 13. jul, oni ga profanišu.

Predsjednik Skupštine, inače lojalni činovnik ideološke filijale tzv. “srpskog sveta”, pokušao je sinoć, bezuspješno, da se ogrne plaštom državnika zahvaljujući se laureatima koji nijesu ništa drugo do simboli projekta kulturne okupacije Crne Gore. Pokušao je, riječima pozajmljenim od onih kojima nije dorastao, da izgovori kako je 13. jul danas borba za duh, obraz, kulturu, za čovjeka. A upravo je on godinama dio političke strukture koja je rušila sve to duhovno osiromašivala, kulturno zatirala i istorijski falsifikovala Crnu Goru.

Jer nije 13. jul ni parada kvazilaureata, ni prostor za pokajničke govore onih koji Crnu Goru nikada nijesu osjećali svojom. Nije to praznik za one koji Crnu Goru pokušavaju svesti na administrativnu teritoriju u sklopu Velike Srbije, već za one koji su je branili kad je bilo najteže obrazom, puškom, pjesmom i knjigom.

Njegova retorika o “duhu i čovjeku” pada u vodu pred činjenicom da sjedi na čelu Skupštine koja štiti četničku ideologiju, ignoriše antifašizam i sistematski ponižava sve što je crnogorsko i građansko. Govorio je o otvorenim vratima, a upravo ih njegova politika zatvara za svakog ko nije dio etničko-konfesionalne matrice “zadrugara” iz Beograda. Uzalud mu i riječi i govor jer duh 13. jula se ne može prisvojiti, kamoli pročitati sa papira ispisanog u memljivim kabinetima sa zadahom šljivovice i koljenice.

Suprotno tome, oni koji sinoć bijahu predstavljeni kao “nagrađeni”, nikada nijesu bili, niti će biti simboli ni 13. jula 1878, ni onog, mnogo važnijeg, iz 1941. godine kada su građani Crne Gore ustali protiv fašizma i izabrali dostojanstvo umjesto poslušnosti. Za razliku od njih, tadašnji četnički kolaboracionisti predvođeni Dražom Mihailovićem, Pavlom Đurišićem, Bajom Stanišićem i drugim sljedbenicima ideologa Stevana Moljevića provodili su krvavi plan tzv. „Homogene Srbije“, sa ciljem stvaranja etnički čiste Velike Srbije.

U tom kontekstu, sinoćnji prizor nagrađenog-poraženog, otužnog i sablasnog nosioca 13-julske nagrade, više je ličio na sjenku sopstvene propasti nego na simbol državnog priznanja. Njegova “kuća beskućnika” jeste, zapravo, dom bez temelja, lišen svakog identiteta i smisla oličenje samoproklamovane veličine koja živi od negacije drugog i drugačijeg.

Ali sinoć je, po ko zna koji put, pobijedila Crna Gora građanske i antifašističke orijentacije. Crna Gora koja se ne stidi svojih borbi, ni svojih žrtava, već ih slavi kao uzvišene simbole slobode. Ta Crna Gora ne pristaje na zaborav, na zamjenu teza, na poniženje istine. Jer nećemo dozvoliti da nam laž piše istoriju. Nećemo dozvoliti da nas oni koji su klečali pred okupatorima danas uče patriotizmu. Naša borba je borba za dostojanstvo, za istinu, za Crnu Goru u kojoj svako ima pravo na dom osim onih koji grade kuće na tuđim zgarištima i progone tuđe istine.