Dana 27. februara 1993. godine popodnevni časovi donijeli su tamu koju nije donijelo vrijeme nego mržnja (ne)ljudi. Ozloglašeni pripadnici Višegradske brigade Vojske Republike Srpske poznatiji kao horde zla ulaze bahato u voz 671 uvjereni da je sve njihovo. U njihovim rukama tog dana nalazili su se i život i smrt nedužnih putnika. Štrpci postaju mjesto koje zvuči kao bezdan ljudskog zla i moralnog sunovrata. Zlostavljanje počinje odmah, bez riječi, bez milosti i bez ikakvog ljudskog obzira. Ljudi se izvode iz voza, vezuju im ruke iza leđa i ponižavaju pred drugima. Put od stanice pretvara se u hod prema sigurnoj smrti bez nade i spasa. Njihov jedini grijeh bilo je bošnjačko ime i prezime koje su nosili. Zločin nije bio slučajan nego planski pripremljen i unaprijed osmišljen. Vapaji, upozorenja i informacije upućeni su Ministarstvu odbrane SRJ, ali bez reakcije.
Užički korpus Vojske Jugoslavije i drugi nadležni ostaju nijemi pred onim što slijedi. Dvadeset civila pogubljeno je sadistički, mučenički i uz krajnje poniženje ljudskog dostojanstva. Ubijani su pucnjem u potiljak, a jednoj žrtvi prerezan je vrat. Prije smrti opljačkani su i ostavljeni bez svega što su nosili sa sobom. Najmlađa žrtva bio je Senad Đečević, mladić od samo sedamnaest godina. Teško je zamisliti da je tako mlad i krhak život oduzet na tako brutalan način. Milosti nije bilo ni za koga, ni za starije ni za mlađe. Država je ponovo pala na ispitu suočavanja sa zločinima nad Bošnjacima.
Državna bezbjednost ostaje simbol nemoći ili bolje rečeno saučesničkog ćutanja tog vremena. Zločin je decenijama ostao slabo prisutan u javnom prostoru i kolektivnom pamćenju. Komemoracije su uglavnom bile lokalne i bez šire društvene podrške. U Prijepolju stoji spomenik sa imenima stradalih kao nijemi svjedok tragedije. Mnogi odgovorni nikada nijesu procesuirani niti izvedeni pred lice pravde. Godine 1993. i 2026. nijesu se približile ni istini ni pravdi. Najmanje su se približile bolu koji porodice nose svakog dana. Posljednja stanica života postala je njihova konačna stanica smrti. Tamo su velikosrpski nacionalisti pokazali svoje pravo lice i razmjere zla. Neko je izgubio sina, neko oca, neko supruga, brat ili ujak više se nikada nijesu vratili. Bol je ostao velik, i duboko ljudski, bez mogućnosti zaborava. Sjećajući se stanice Štrpci sjećamo se svakog imena i svake nedužne žrtve. Kajanje i bol ostaju kao jedino što je preostalo živima.
Moja, ali moja Crna Gora ni danas nije bliža moralnoj odgovornosti nego tada. Nije bliža ni pravdi, ni saosjećanju, ni iskrenom suočavanju sa prošlošću. Zato moramo govoriti i pisati o Štrpcima bez straha i bez zaborava. Kultura sjećanja je dug prema mrtvima i obaveza prema živima. Zlo mora biti imenovano jer ćutanje i prečutkivanje rađa novo zlo. Ovo zlo imalo je ne samo ime nego i konkretna imena počinilaca.
Nebojša Ranisavljević osuđen je na petnaest godina zatvora koje je odslužio. Mićo Jovičić osuđen je na pet godina zatvora za učešće u zločinu. Sud Bosne i Hercegovine osudio je osmoricu pripadnika VRS na kazne od trinaest do petnaest godina. Luka Dragičević oslobođen je zbog nedostatka dokaza uprkos sumnjama. Milan Lukić optužen je za ovaj zločin, ali već izdržava doživotnu kaznu za druge zločine. Presuda u Beogradu iz 2023. godine donijela je dodatne kazne za izvršioce. Gojko Lukić, Duško Vasiljević i Jovan Lipovac osuđeni su na po deset godina zatvora. Dragana Đekić osuđena je na pet godina zatvora za učešće u zločinu. Apelacioni sud u Beogradu je 30. novembra 2023. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje, koje je započelo početkom 2024. godine. U ponovljenom postupku izrečena je nova prvostepena presuda u oktobru 2025. godine, ali pravosnažna odluka još uvijek nije donesena.
Ovaj zločin ostaje otvorena rana savjesti i trajna opomena ljudskom rodu. U mjesecu Ramazana, mjesecu milosti i oprosta, uputite dove za nevino ubijene čija je jedina krivica bila ime koje su nosili. Njihova smrt nije kraj nego svjedočanstvo koje obavezuje nas žive. Uzvišeni kaže: „I dosudi nam dobro na ovom svijetu i na onom svijetu - mi se uistinu, vraćamo Tebi. A milost Moja obuhvata sve.“ (Kur’an, El-A‘raf, 156) sjećanje na njih je čin pravde, a zaborav bi bio drugo ubistvo.
VOZ 671 - ŠTRPCI
Senadu Đečeviću
Sedamnaest proljeća stalo je pred pragom života
voz 671 tog dana odvezao je djetinjstvo bez povratne karte
taj vagon bio je pun nevinosti koja nije slutila zlo
u njega je ušla smrt u ljudskom obliku.
Ruke su svezane kao da i nevinost treba kazniti
pognute glave nosile su jaram tuđeg bezumlja
oči su lutale tražeći lice koje bi obećalo spas
suza je niz pogled padala nad dvadeset ljiljana tog dana istrgnutih i odvedenih dželatima
koraci su nestajali u pravcu iz kojeg se niko nije vraćao.
Njihovi mezari stoje kroz magle na putevima tame
dlanovi su uzdignuti ka Gospodaru koji jedini zna istinu
Ramazan je i molim se sada za one koje je noć odnijela u tamu bez povratka
ne mogu oprostiti krvnicima koji su izabrali zlo umjesto čovječnosti.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Posljednja stanica života- Štrpci (1993-2026)

Borba Ukrajine traje duže nego što je iko mogao da pretpostavi. Svaki novi dan donosi gubitke, ali i hrabrost. Svjedoci smo ogromnih žrtava, ali i naroda koji ne odustaje. To je narod koji se bori da sačuva identitet, kulturu, jezik i śećanje. Ukrajina ne želi da bude dio ruskog svijeta, jer zna da rat ne može zamijeniti mir, niti zločin postati istina. Ona zna da sloboda ne živi u strahu i da narod bez prava da govori svojim jezikom postaje samo śenka sebe. Zato Ukrajina ne ratuje d aodbrani sopstvenu teritiriju, već za smisao, za život sopstvene kulture. To je borba naroda koji je vjekovima odolijevao svemu što ruska sintagma zločina nosi krv, pepeo, suze i žrtve.
U Briselu, izvještava Financial Times i Rojters-a (23. oktobar 2025), lideri Evropske unije nisu odmah podržali zajam od približno €140 milijardi Ukrajini, koji bi bio finansiran sredstvima iz zamrznute ruske imovine. Evropa oklijeva. Dok raspravljaju, Ukrajina gubi sate, gradove, živote, živote, đecu, borce. Rojters (25. oktobar 2025.) prenosi da Sjedinjene Američke Države razmatraju nove sankcije protiv Rusije i podržavaju evropske planove za korišćenje zamrznute ruske imovine u korist Ukrajine.
Prema izvještaju Rojters-a (27. oktobar 2025), predsjednik Volodimir Zelenski potvrdio je da su Ukrajina i evropski saveznici „počeli rad na planu za primirje u narednih deset dana“. Rečenica izgovorena bez patetike, ali sa dubokim značenjem. Nosila je u sebi sve što je ostalo od strpljenja. Govori o narodu koji više ne traži sažaljenje, već samo da ga svijet razumije. U Ukrajini dan počinje sirenom, i kratko obećanje mira postaje najveći dar. Nije to politička poruka, već glas borbenog naroda koji se neće nikada predati naroda koji još vjeruje u život naroda koji ruši “ruski mit.” Istog dana, Rojters je objavio da su ukrajinske snage rasporedile pojačana u gradu Pokrovsk na istoku zemlje, đe se borbe šire. Pokrovsk je simbol borbem stradanja, ali i prkosa. Svaki šanac tamo ima svoje ime, svaki borac svoje lice a svaka žrtva i rana svoju svetost. Rat je ogledalo pakla neko je davno zapisao. To su ljudi koji se bore i umiru da bi sloboda imala smisao.
Analitičari upozoravaju da je situacija teška, ali narod se bori, gine ne predaje. Ukrajina anas stoji uspravno. Njena snaga nije u tenkovima, već u načinu na koji majka gleda sina koji odlazi na front. Nije u broju dronova, već u vjeri da će jednog dana nebo biti mirno. Zelenski to zna. Zato ne govori samo kao predsjednik, već kao čovjek koji se bori za i svoj narod. Njegove riječi nisu molba, nego podśetnik da Evropa ne smije zaboraviti smisao svog postojanja. Danas, ta cijena se plaća u Harkovu, u Odesi, u Pokrovsku. Zato Evropa mora odlučiti hoće li stati uz one koji vjeruju u nju, ili će puštiti da vjera nestane sa prvim snijegom na Dnjepru. Jer borba Ukrajine nije samo borba jedne zemlje. To je borba čovjeka da sačuva dostojanstvo svijetaa.
Rusija sa svojom zločinačkom politikom, neće stati. Ona ne zna za granice ni za savjest ni za kajanje. Sprovodi svoj mračni plan, hladno i proračunato, kao da vrijeme još uvijek pripada imperijama. Plan u kome želi da pokaže Evropi i Sjedinjenim Državama da strah može biti “valuta”, a nasilje “argument”. Ali griješi. Jer svijet se više ne može vratiti u tamu. Ni Evropa, ni Ukrajina, ni bilo koji narod koji je jednom ośetio slobodu. Rusija može rušiti gradove, ali ne može poraziti vjeru u budućnost. A ta vjera danas živi u Kijivu, u Lavovu, u svakom ukrajinskom selu đe ljudi, uprkos svemu, još uvijek koračaju stepama ukrajinskih kozaka.
Kao što je Taras Ševčenko zapisao još 1845. godine:
„Volite svoju Ukrajinu.
Volite je… u žestoko vrijeme,
U posljednjem, teškom trenutku,
Za nju se Bogu molite.“
I to je sve što Ukrajina danas čini voli, brani i moli se. Za život, čast za svijet koji ne smije zaboraviti šta znači riječ sloboda.

Evropa mora pokazati da vjeruje u Ukrajinu

Sinoćnji skup u Podgorici bio je manifest hrabrosti jedne građanske, slobodarske i multikulturne Crne Gore. U vremenu opasne relativizacije istorije, kada se simbolički i doslovno pokušavaju rehabilitovati retrogradne, poražene četničke ideologije, ovaj skup je bio moralni i duhovni otpor svima onima koji bi da ponište antifašističku nit i suštinu našeg bića.
Scenografija koju smo prepoznali bila je nimalo nova isporučeni vladika, isporučeni “književnici”, revizionistički garniran četnički establišment i kvazielita iz kuhinje tzv. “srpskog sveta”, oličena u jalovim vapajima nepostojeće “Kuće beskućnika”. Ta kvazikuća, kao i njen samozvani stihoklepac, zapravo su autentičan prikaz duhovne pustoši i moralne dezorijentacije u kojoj se nalaze. Njihova „kultura“ je antiobraz, njihovo „stvaralaštvo“ negacija svakog etičkog i estetskog kriterijuma. Oni ne baštine 13. jul, oni ga profanišu.
Predsjednik Skupštine, inače lojalni činovnik ideološke filijale tzv. “srpskog sveta”, pokušao je sinoć, bezuspješno, da se ogrne plaštom državnika zahvaljujući se laureatima koji nijesu ništa drugo do simboli projekta kulturne okupacije Crne Gore. Pokušao je, riječima pozajmljenim od onih kojima nije dorastao, da izgovori kako je 13. jul danas borba za duh, obraz, kulturu, za čovjeka. A upravo je on godinama dio političke strukture koja je rušila sve to duhovno osiromašivala, kulturno zatirala i istorijski falsifikovala Crnu Goru.
Jer nije 13. jul ni parada kvazilaureata, ni prostor za pokajničke govore onih koji Crnu Goru nikada nijesu osjećali svojom. Nije to praznik za one koji Crnu Goru pokušavaju svesti na administrativnu teritoriju u sklopu Velike Srbije, već za one koji su je branili kad je bilo najteže obrazom, puškom, pjesmom i knjigom.
Njegova retorika o “duhu i čovjeku” pada u vodu pred činjenicom da sjedi na čelu Skupštine koja štiti četničku ideologiju, ignoriše antifašizam i sistematski ponižava sve što je crnogorsko i građansko. Govorio je o otvorenim vratima, a upravo ih njegova politika zatvara za svakog ko nije dio etničko-konfesionalne matrice “zadrugara” iz Beograda. Uzalud mu i riječi i govor jer duh 13. jula se ne može prisvojiti, kamoli pročitati sa papira ispisanog u memljivim kabinetima sa zadahom šljivovice i koljenice.
Suprotno tome, oni koji sinoć bijahu predstavljeni kao “nagrađeni”, nikada nijesu bili, niti će biti simboli ni 13. jula 1878, ni onog, mnogo važnijeg, iz 1941. godine kada su građani Crne Gore ustali protiv fašizma i izabrali dostojanstvo umjesto poslušnosti. Za razliku od njih, tadašnji četnički kolaboracionisti predvođeni Dražom Mihailovićem, Pavlom Đurišićem, Bajom Stanišićem i drugim sljedbenicima ideologa Stevana Moljevića provodili su krvavi plan tzv. „Homogene Srbije“, sa ciljem stvaranja etnički čiste Velike Srbije.
U tom kontekstu, sinoćnji prizor nagrađenog-poraženog, otužnog i sablasnog nosioca 13-julske nagrade, više je ličio na sjenku sopstvene propasti nego na simbol državnog priznanja. Njegova “kuća beskućnika” jeste, zapravo, dom bez temelja, lišen svakog identiteta i smisla oličenje samoproklamovane veličine koja živi od negacije drugog i drugačijeg.
Ali sinoć je, po ko zna koji put, pobijedila Crna Gora građanske i antifašističke orijentacije. Crna Gora koja se ne stidi svojih borbi, ni svojih žrtava, već ih slavi kao uzvišene simbole slobode. Ta Crna Gora ne pristaje na zaborav, na zamjenu teza, na poniženje istine. Jer nećemo dozvoliti da nam laž piše istoriju. Nećemo dozvoliti da nas oni koji su klečali pred okupatorima danas uče patriotizmu. Naša borba je borba za dostojanstvo, za istinu, za Crnu Goru u kojoj svako ima pravo na dom osim onih koji grade kuće na tuđim zgarištima i progone tuđe istine.

Kuća beskućnika i doktrina velikosrpskih laži

Ono što je mene lično fasciniralo u nekom periodu, a to je period nakon 1918.godine, jaka sličnost istorije ukrajinskog naroda i crnogorskog naroda. Isto stradanje, isti gubitak crkve, isto negiranje jezika, isto negiranje identiteta, iste borbe, isti ciklus, gdje smo mi i oni preživjeli stradanja - kazao je u emisiji Na kraju dana, na Televiziji E, publicista Božidar Proročić.
Kroz kulturnu saradnju koju je imao sa ambasadom Ukrajine počeo je ozbiljnije da izučava Ukrajini i ukrajinistiku, ističe on, te je proveo sate, dane i mjesece proučavajući ukrajinistiku i pišući autorske tekstove.&nbsp;
- Proveo sam sate proučavajući ukrajinistiku, pišući autorske tekstove, prevodeći njihove knjige, izučavajući njihovu istoriju, njihov odnos, njihovu traumu stradanje, borbu za nezavisnost, i to me podstaklo da nastanu neke od prvih knjiga na prostoru Zapadnog Balkana, to slobodno mogu reći sa temom ukrajinistike, iako department za ukrajinski jezik i ukrajinistiku ima i u Beogradu, i u Zagrebu, nijesu se maltene doticali onih, da tako kažem, možda za njih škakljivih stvari. Ja sam želio da dam doprinos, da mi, prije svega, u Crnoj Gori, ali i drugi narodi na prostoru Zapadnog Balkana, uvide kakva je ta interesantna, zanimljiva, a često puta teška i bolna istorija Ukrajine” - rekao je Proročić.&nbsp;
Gladomor je, prema njegovim riječima, dugo bio nepoznanica za narode Evrope, on je bio duboko skrivan u arhivima KGB-a, a prve pomene o Gladomoru su napisali emigranti u Americi, Kanadi i drugim zapadnim zemljama.&nbsp;
Kroz svoju knjigu ,,Ukrajinci narod slobode” je prenio mnogo ključni poruka, između ostalog, Proročić navodi da je Ukrajina stara slovenska država sa veoma dugom i bogatom tradicijom.
- Ukrajinci su se uvijek, kroz sva svoja stradanja uzdizali kao feniks iz pepela, nikad posustali, nikad odustali nijesu. Ono što je mene lično fasciniralo u nekom periodu, a to je period nakon 1918.godine, jaka sličnost istorije ukrajinskog naroda i crnogorskog naroda. Isto stradanje, isti gubitak crkve, isto negiranje jezika, isto negiranje identiteta, iste borbe, isti ciklus, gdje smo mi i oni preživjeli stradanja. S tim što su oni veći, pa su okruženi sa većim brojem država, pa su kroz svoju istoriju trpjeli više napada, više su morali da se brane, ali nikad vi nećete naći Ukrajince izdajnike, oni su uvijek bili uz svoju državu, uz svoj identitet, uz svoju kulturu, uz svoj jezik, i od 14.vijeka konstantno to ističu - zaključio je Proročić.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="//cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DgETOk7b4CTI&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Proročić: Nikada nećete naći Ukrajinca izdajnika, oni su uvijek bili uz svoju državu, svoj identitet, kulturu i jezik

Novinarstvo nije nimalo laka profesija. To je izazovna, složena i odgovorna djelatnost, puna lične žrtve, upornosti i hrabrosti, često obilježena nesigurnošću i stradanjem u borbi za istinu. Povodom 23. januara, Dana novinara Crne Gore, svake godine posvetim tekst jednoj dami, jer žene u novinarstvu čine draži, ljepši i značajan segment našeg društva. Ove godine, moje pero posvećujem Tanji Pavićević, dami čiji je rad veoma važan za medijsku i kulturnu scenu Crne Gore.
Tanja Pavićević rođena je 1977. godine u Podgorici, a osnovno i srednje obrazovanje završila je u Herceg Novom. Ponekad nas sudbinski i obrazovni putevi odvedu u različite profesije, ali Tanjin izbor da zakorači u novinarske vode bio je prirodan nastavak njenog talenta i ljubavi prema riječima. Diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, na smjeru novinarstva i komunikologije, đe je 2010. godine i magistrirala, birajući teoriju kulture kao svoje usmjerenje. 
Tokom svoje dosadašnje karijere, Tanja Pavićević pokazala je snagu, intelekt i hrabrost, postavši jedan od najupečatljivijih glasova u crnogorskom javnom prostoru. Njena sposobnost da istraži i obradi složene teme, bilo da su one iz oblasti kulture, komunikologije ili društvenih pitanja, čini je posebnim primjerom novinarske hrabrosti. Njena riječ uvijek nosi težinu odgovornosti, kao putokaz i često kao opomenu društvu na važnost promjena, pravde i istine. Posebno treba istaći njene publikacije, poput vrijedne monografije o umjetniku Cvetku Lainoviću, koja kroz pažljivo istraživanje i analizu oslikava ne samo djelo, već i duh umjetnika. Njen književni rad dodatno obogaćuje zbirka poezije “Mjesec u krevetu” koja svjedoči o njenom poetskom talentu i dubokoj povezanosti sa umjetnošću. 
Kao novinarka, Tanja je uvijek bila glas koji nije zazirao od izazova. Njena hrabrost i istrajnost ogledaju se u neumornom istraživanju najkompleksnijih tema crnogorskog društva – od političkih previranja do kulturnih fenomena. Posebno je značajna njena uloga u afirmaciji važnosti javne riječi i očuvanju etike profesije. Njena profesionalna karijera nije ograničena samo na novinarstvo. Svojom ličnošću, znanjem i predanošću istakla se i u odgovornim državnim dužnostima, doprinoseći razvoju i unapređenju crnogorskog društva.
Ulaskom u novinarsku profesiju, Tanja Pavićević je po mnogo čemu, postala sinonim za hrabrost, odgovornost i autentičnost. Njen rad, bilo kroz medije, književnost ili kulturne projekte, postaje snažan primjer mlađim generacijama i primjer svim ženama koje teže ostvarenju u svijetu novinarstva. Bez obzira na izazove sa kojima se suočava, Tanja Pavićević je uvijek zadržavala visok nivo profesionalne etike, dosljedno braneći principe istinitog i odgovornog informisanja.
Njen rad nije samo refleksija njenih vještina, već i nepokolebljive volje da kroz medije služi javnom interesu, štiti prava marginalizovanih grupa i ukazuje na probleme u društvu. U svijetu đe su brzina i senzacionalizam često zamjena za kvalitet, ona je ostala simbol ozbiljnog, temeljitog i odgovornog novinarstva, dajući primjer kako se profesionalizam može spojiti sa ličnim integritetom i predanošću. 
Iako je u ličnim i prijateljskim razgovorima skromna, moram istaći njenu snažnu i autentičnu ličnost, koja ne preza od suočavanja sa slabostima crnogorskog društva. Taj mač sa dvije oštrice, kojim hrabro barata, nosi posebnu težinu, jer progovarati o slabostima, nepravdama i neravnopravnosti nikada nije bilo jednostavno. Posebno se ističe njena neumorna borba za prava žena, kao i njen doprinos u podizanju svijesti o njihovom položaju u društvu.
Novinarske heroine poput Tanje Pavićević zaista čine stubove zajednica kojima pripadaju, jer one svojim riječima, djelima i hrabrošću grade mostove promjena. Njeno djelovanje ne završava se u novinarstvu građanski aktivizam dodatno osnažuje njenu misiju i otkriva širinu njene borbe. Ta sinergija profesionalne i aktivističke uloge pokazuje đe leži snaga jedne žene u njenoj sposobnosti da se istovremeno bori za pravdu, promjene i očuvanje vrijednosti koje Crna Gora, kao građansko i multikulturalno društvo, mora baštiniti. 
Karipsko-američka književnica Audre Lorde jednom je zapisala: “Kada govorimo, bojimo se da naše riječi neće doprijeti do drugih ili da neće biti dobro prihvaćene, ali kada ćutimo – i dalje se bojimo. Stoga je bolje govoriti.” Ovim bih riječima najljepše opisao Tanju Pavićević i njen neustrašiv duh. Ona ne bira tišinu pred strahovima i izazovima. Umjesto toga, bira govoriti, istraživati i djelovati, svjesna da promjena počinje od jednog glasa, a da taj glas može probuditi svijest mnogih. Tanja Pavićević svojim radom, stavovima i primjerom dokazuje da je riječ oružje, ali i lijek. Ona nam pokazuje da hrabrost nije samo osobina to je izbor. Izbor da se govori, čak i onda kada je lakše ćutati. Izbor da se bori, čak i onda kada je borba teška. Upravo u tome leži njena vrijednost, ne samo kao novinarke već i kao žene koja predstavlja snagu promjene i nade. 
Zato joj posvećujem ovaj tekst, jer heroine ne žive samo u pričama ili na stranicama istorije one žive tu među nama, skromne, hrabre i nepokolebljive. Tanja Pavićević je jedna od njih, žena koja svojim perom i djelovanjem ostavlja neizbrisiv trag u crnogorskom društvu.
Neka Dan novinara Crne Gore, 23. januar, blista snagom ženskog pera, koje donosi svjetlost istine, budi svijest i pokazuje snagu intelekta. Novinarke poput Tanje Pavićević dokaz su da snaga riječi može biti snažnija od bilo kojeg oružja. Neka ovaj dan bude posveta svim ženama koje neumorno rade na izgradnji pravednijeg i boljeg društva, svojim riječima, djelima i nesalomljiivom vjerom u promjene.

1084x550

Snaga ženskog pera heroine među nama - Tanja Pavićević

Hrvatsko nacionalno vijeće uručiće večeras priznanje Božidaru Proročiću za doprinos jačanju kulturnih veza između Hrvatske i Crne Gore, a povodom Dana hrvatskog naroda u Crnoj Gori.
Na svečanoj ceremoniji, u Domu Vojske u Tivtu, priznanje će primiti i savjetnica ministra spoljnih i evropskih poslova Hrvatske prof. dr sc. Vanda Babić-Galić i ispred Radio Dux Zvonko Perušina, koji su svojim radom i angažmanom značajno doprinijeli očuvanju i promociji kulturnih vrijednosti Hrvata.

Proročiću priznanje za doprinos jačanju kulturnih veza između Hrvatske i Crne Gore

Bivša ministarka ekologije, prostornog planiranja i urbanizma Ana Novaković-Đurović stigla je u SDT, u pratnji advokata Petra Martinovića.
Naime, bivša ministarka se odazvala pozivu Specijalnog državnog tužilaštva na saslušanje, u svojstvu osumnjičene, zbog rušenja postrojenja Montenegro Petrola u Mahali februara 2023. godine.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fyoutu.be%2F3KG2xB9p6dc&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>
&nbsp;Podsjećamo, krivičnu prijavu zbog rušenja bez rješenja postrojenja Montenegro Petrola u Mahali podnio je još 2023. godine zastupnik te kompanije Nikola Martinović. U toku je i sudski proces pred Privrednim sudom po tužbi Montenegro Petrola protiv države, potencijalno težak četiri miliona eura.
- Građevinska mafija očigledno ne odustaje od svojih nelegalno stečenih miliona i stvaranja imovinske koristi na štetu države i njenih građana, a ja neću odustati od zaštite javnog interesa i pravde- kazala je Novaković-Đurković po dobijanju poziva za saslušanje.

Ana Novaković Đurović stigla na saslušanje u SDT

Iz Građanske inicijative "21. maj" jutros su se oglasili 'presjekom' situacije u Crnoj Gori.
- Zamislite da živite u zemlji u kojoj pravosuđe postupa po nalozima trivijalnih političkih i vjerskih lidera. Zamislite da živite u zemlji u kojoj policija bespomoćno traga za spomenikom ratnom zločincu dok istovremeno posmatra lagodna bjekstva osuđenih lica. Zamislite da živite u zemlji u kojoj je premijer stalno u zemunici, dok je predsjednik države politički evnuh a predsjednik skupštine vazal predsjednika druge države- navode oni.
Zamislite, dodaju, da živite u zemlji u kojoj je društveno najjuticajnija crkva koja je decenijama imovinski uzurpator i promoter tuđeg nacionalizma.&nbsp;
- Zamislite da živite u zemlji u kojoj cvjeta organizovani kriminal, zelenašenje, igre na sreću ivrsnjačko nasilje dok političari drže tirade o evropskom napretku i pravnoj državi. Zamislite da živite u zemlji u kojoj nepristrasne i poštene sudije, nastavnici, inspektori i policajci treba da strepe za svoj posao. Zamislite da živite u zemlji u kojoj se glasa za partije čije su skraćenice PES, Demokrate, NSD, DPS, SNP, DNP, URA ili sličnih prosvjetiteljskih oznaka- ističu iz GI "21. maj".&nbsp;
Kako dalje naglašavaju - zamislite da živite u zemlji u kojoj želite da investirate, radite i posvetite se biznisu a ne možete registrovati preduzeće niti preduzetničku djelatnost.
- Zamislite da živite u zemlji u kojoj penzioneri dobiju povišicu u iznosu nedovoljnom da plate jednu espreso kavu. Zamislite da živite u zemlji u kojoj se mještani bune protiv postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda a ne bune se protiv crvenog mulja i politike koja od njih pravi obične lutke na koncu. Odista je sreća što ne živimo u takvoj zemlji- zaključuju oni.

GI "21. maj": Zamislite da živite u ovakvoj zemlji...

Uprava za ugljovodonike raspisala je drugi tender za nabavku prve količine državnih obaveznih naftnih rezervi, 19,6 miliona litara eurodizela, koji će se skladištiti na naftnom terminalu u luci Bar.
&nbsp;Prvi tender je poništen sredinom januara nakon što je utvrđeno da jedina pristigla ponuda kompanije Jugopetrol nije bila ispravna, pišu Vijesti.
&nbsp;Tender vrijedan 11 miliona EUR je otvoren do 13. marta, a sprovodi se po hitnoj proceduri zbog obaveze Crne Gore da ispuni mjerila EU za zatvaranje Poglavlja 15 - Energetika i formira obavezne rezerve naftnih derivata. Ovaj posao je trebalo da bude završen u prošloj godini.
&nbsp;Prethodnim tenderom rok za isporuku nafte bio je u aprilu, a sada je pomjeren za jun.
&nbsp;I dalje je zadržana stroga klauzula da gorivo ni u jednom slučaju ne smije poticati iz prerade ruske sirove nafte, kao ni od ponuđača protiv kojih su Crna Gora, UN, EU, SAD i Velika Britanija uvele restriktivne mjere, odnosno sankcije. Ovo će se dokazivati određenom dokumentacijom koja se traži.
&nbsp;Pošto država nije adaptirala naftna skladišta državne kompanije Montenegro bonus u kojoj planira da čuva naftne rezerve, one će se zasada čuvati u skladištima Jugopetrola čiji je vlasnik grčka Helenik grupa. Ovaj ugovor je sklopljen 4. decembra prošle godine, a koji se može raskinuti na zahtjev skladištara po isteku šest mjeseci od zaključenja, ako se ne najavi zaprimanje rezervi.
&nbsp;Privatne naftne kompanije Jugopetrol, Ina Crna Gora i Petrol Crna Gora, koje po zakonu zajedno sa državom treba za ovu godinu da formiraju rezerve, svoje količine su nabavile. Uprava treba da nabavi 60, a privatne kompanije 40 odsto ukupno propisane obaveze koju ima Crna Gora.
&nbsp;Skupština je u decembru 2024. godine usvojila Zakon o sigurnosti snabdijevanja naftnim derivatima, koji je bitan za zatvaranje Poglavlja 15 - Energetika i kojim se traži formiranje naftnih rezervi.

Uprava za ugljovodonike raspisala novi tender za nabavku prve količine državnih obaveznih naftnih rezervi

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović boravi u zvaničnoj posjeti Republici Irskoj, u okviru intenziviranih diplomatskih aktivnosti usmjerenih na ubrzanje evropskog puta Crne Gore i realizaciju strateškog cilja – punopravnog članstva u Evropskoj uniji do 2028. godine, saopšteno je iz kabineta Predsjednika.
Riječ je o prvoj zvaničnoj posjeti jednog crnogorskog predsjednika Irskoj od obnove nezavisnosti.
Predsjednik Milatović će se danas sastati sa predsjednicom Irske Katrin Konoli i premijerom Mihalom Martinom. Razgovori će biti posvećeni daljem toku pregovora sa Evropskom unijom, dinamici zatvaranja preostalih pregovaračkih poglavlja, kao i obezbjeđivanju snažne političke i institucionalne podrške Crnoj Gori u završnoj fazi pristupnog procesa.
Predviđena je i zajednička konferencija za medije predsjednika Milatovića i premijera Martina.
- Posjeta se odvija u posebno važnom političkom kontekstu, s obzirom na to da će Republika Irska predsjedavati Savjetu Evropske unije u drugoj polovini 2026. godine. Uz aktuelno kiparsko predsjedavanje, predstojeće irsko predsjedavanje predstavlja jedan od dva ključna politička okvira u ovoj godini za ostvarivanje konkretnog napretka u pregovorima i zatvaranje preostalih poglavlja- navodi se u saopštenju.
Crna Gora u ovu fazu ulazi sa jasnom ambicijom da 2026. godina bude obilježena intenzivnim i mjerljivim napretkom, dok je 2028. planirana kao godina punopravnog članstva u EU. U tom smislu, podrška država članica koje preuzimaju predsjedavanje Savjetu EU ima poseban strateški značaj za dinamiku pregovaračkog procesa i dodatno jačanje političke vidljivosti ostvarenog napretka.
Pored evropske agende, tokom posjete biće otvorena i pitanja unapređenja bilateralne saradnje, sa posebnim akcentom na ekonomiju, trgovinu, investicije i turizam, kao i na razmjenu iskustava u oblastima digitalne transformacije, održivog razvoja i jačanja konkurentnosti.

Tag: bozidar-prorocic