Kvislinzi iz naše mahale

Jezik je živ. Nastaje, mijenja se, oblikuje, stara i na kraju umire. U ovom procesu oblikovanja neke pojave, ličnosti i događaji zbog sveopšte prihvaćenosti znaju postati riječi, novi termini bivaju uvršteni u jezik. Velika je čast kada nešto što ste vi uradili i postigli postane nova riječ. Ušli ste u bukvar, čovječe – malo li je.

No, ne može sve biti samo lijepo i sjajno, ima i ovdje primjera da iako postanete dio bukvara – time se baš i ne hvalite. Evo, na primjer, onaj jedan Norvežanin - Vidkun Quisling, nikada se nije busao u njedra kako je od njegova prezimena nastao novi termin, svjetski poznat i prepoznat. Kvislinga je nacistička okupacija zatekla na visokoj političkoj i vojnoj funkciji. Onoj istoj funkciji na koju se, kada je stupao na nju, obrazom i vojničkom čašću zakleo svojoj naciji, kruni, istoriji i budućnosti da će štititi njene interese, granice i ljude. Ali, jedino šta je dobri Vidkun zaštitio je bila njegova fotelja, sve ostalo je bilo nebitno.

Vidkun je vjerovatno prije dolaska nacista bio „D“emokrata (ne znam zbog čega mi je to palo na pamet ali neka ga tu za sada). Zbog svojeg sluganstva prema okupatoru i odanosti isključivo ličnoj koristi, Kvisling je postao sinonim za izdajnika, arhetip izdajnika, esencija i pelcer za izdajnika. Izdajnik za bukvare stvoren.

Nije svakome moguće postati ta nova riječ, ali ima i drugih načina. Neko ima sreće da, ničim zasluženo, a usljed određenog političkog „buvljak“ mešetarenja i trenutnog interesa „foteljaša“ – postane spomenik, ili makar ulica.

Taman kada za partiju Megatrenda pomislite da ne mogu pasti niže od onoga gdje jesu, oni nekako smognu snage da utonu makar još malo u „političko blato“ u koje se ukopavaju od svog nastanka. I, da se ne bi zaboravilo da su nastali iz onog Momir-Peđa-Pavle Bulatović SNP-a, oni nas na to svako malo podsjete. I oni, a i predsjednik nam države Milatović. Pa su ovoga puta zajedničkim snagama u lokalnom parlamentu glavnog grada pokrenuli inicijativu da Pavle Bulatović, bivši ministar vojni i atentatom spriječeni ratni zločinac – dobije ulicu u Podgorici.

Pa će se, ukoliko ovo novo prekopavanje po ranama i smijanje u lice žrtvama i njhovim familijama, prođe u podgoričkoj skupštini, pored ulica princeze Ksenije, Svetlane-Kane Radević, Jelene Ćetković, Blaža Jovanovića, Vita Nikolića, Baltazara Bogišića, Miodraga Bulatovića..., a posebno pored Bećir-Bega Osmanagića, naći i ulica Pavla Bulatovića. Da bi teatar bestida i proklete ljudske okrutnosti bio kompletiran ova bi se ulica mogla naći i pored one Srđana Aleksića. Sram nas bilo!

Atentat na Pavla Bulatovića spriječio je ali nikako ne i abolirao njegovu odgovornost za deportaciju i slanje u direktnu smrt Crnogoraca i građana susjednih država u ruke koljača Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Svi ti građani, civili – ljudi, koje je Bulatović poslao u smrt bili su muslimanske vjeroispovijesti, i ja namerno neći pisati da je učestovao u sistematskom ubijanju Muslimana i Bošnjaka, već ću uvijek napisati Crnogoraca, upravo u inat njemu i onima kao on koji su ljude posmatrali i dijelili isključivo kroz prizmu religije, ne shvatajući da su ubijali svoje sugrađane. Da li su se oni zvali Srđan Aleksić ili Alen Glavović, može biti bitno samo nebitima, ljušturama u obliku ljudi koji su u onom zlom vremenu dobili na cijeni i isplivali na površinu u opštoj poplavi taloga.

Zato sada neću ovdje prozvati Bošnjačku stranku da se oglasi, stranku koja bi trebala biti a definitivno nije politička partija koja prevashodno brine o interesima bošnjačkog naroda.

A sve i da to uradim, njihova reakcija bi bila kao i za sve ostalo što se tiče negiranje zločina nad Muslimanima i Bošnjacima od strane DF-a, PES-a i Demokrata. Jako će se zaprepastiti, javno se zgroziti i onda se potajno nasmiješiti jer znaju da su time učvrstili status u Vladi i da se svakom novom revizijom i negacijom zločina njima otvori još neko novo mjestu u silnim ministarstvima i upravnim odborima.

Prozivam sve nas, jer ovo se svih nas i tiče. Svih nas koji smo crnogorski građani jer imamo obavezu pred stotinama ubijenih – naših građana, naših Crnogoraca, da reagujemo jer moramo.

I, umjesto da danas, nakon više od tri decenije, shvatimo pogubnost politike čiji je istakni reprezent bio Bulatović, i da je se poput preležane zarazne bolesti, sa jezom i gađenjem sjećamo i odbacujemo je kao moguću u budućem, mi, to jeste vi vladajuća elito podgorička, iznova želite da se zarazite virusom zla, ponovo ližete onu istu kašiku koja je ubila toliko nedužnih ljudi.

Kada se ponovo okupite oko ove antiljudske i anticivilizacijske inicijative, ne zaboravite da za ovaj naum odaberete neku lijepu ulicu, prozračnu i svijetlu, iluminiranu sunčevom svjetlošću. Što više svijetla to bolje, jer će im trebati da osvijetle tamne i crne puteve kojima sada lutaju njihove grešne duše. Ovo naravno ukoliko ste v(j)ernik i vjerujete da je grijehe moguće oprati.

Ukoliko ne vjerujete u bilo koji vrhovni entitet ili svetinju osim lične fotelje, onda operite noge, navucite neku fensi obuću, mogu i papuče u ovim sparnim danima, i prošećite ovom ulicom bezbrižni i srećni, makar dok mandat traje.