Nezavisnost nije završena priča

Devetnaest godina je prošlo od onog 21. maja kada smo, listićem, zaokruženim „Da“ i s nadom odlučili da sami krojimo svoju sudbinu. Tog dana, Crna Gora je izabrala nezavisnost, ali i odgovornost. Mnogi smo tada vjerovali da ne biramo samo između zajedničke i samostalne države – već ii zmeđu prošlosti i budućnosti.

Danas, dok čestitamo Dan nezavisnosti svima koji su u tom trenutku izabrali dostojanstvo, ali i novim naraštajima, treba priznati da ovo slavlje nosi i izvjesnu nelagodu. 

Crna Gora je prepoznala trenutak. Znali smo da razlaz sa Srbijom mora biti miran, demokratski, evropski. Imali smo priliku da budemo model u regionu - i na papiru to i jesmo bili. Ušli smo u Ujedinjene nacije, otvorili pregovore s EU, postali članica NATO-a. No, danas se možemo pitati i da li je ta forma ispunjena suštinom.

Devetnaest godina kasnije, imamo državu, ali i dalje čekamo da ona postane istinski servis građana. Imamo institucije, ali one prečesto liče na kulise - iza kojih vladaju partikularni interesi, poslušnost umjesto odgovornosti, i politika ličnih računa i obračuna. Pravosuđe, obrazovanje, kultura, zdravstvo, bezbjednosni sektor - sve su to oblasti u kojima nijesmo ni blizu onome što je sanjano 2006. godine.

Posebno je bolno što je vlast koja je predvodila proces obnove nezavisnosti - i imala puni legitimitet, povjerenje i istorijsku šansu - izabrala da umjesto društvene emancipacije gaji klijentelizam, te da umjesto kroz sistem obrazovanja utemelji vrijednosti na kojima je Crna Gora opstajala vjekovima i izgradi istinsko građansko društvo, koketira sa Crkvom Srbije. 

Umjesto da utemelji istinku sekularnu, modernu, evropsku Crnu Goru, omogućeno je da se strukture koje su otvoreno radile protiv nezavisnosti ukorijene u obrazovanju, kulturi, odbrani... Danas, sa pozicija vlasti, upravo zahvaljujući tada osvojenim „prostorima“ Crkva Srbije i njeni politički sateliti djeluju kapilarno, razarajući društveno jedinstvo, urušavajući javni diskurs i potirući ideju crnogorske samobitnosti.

Imamo slobodu, ali mnogi i dalje ćute. Imamo zastavu, ali ona još ne grli sve jednako. Imamo građansku državu u Ustavu, ali u praksi živimo opštu klerikalizaciju i društvenu deevoluciju. Političke elite su se mijenjale, ali matrica i vlasti i opozicije - ko je s kim, a ne za što je - ostaje ista. 

Ne treba, naravno, negirati postignuto. Treba vjerovati da prava ljubav prema državi ne znači slijepo slavlje, već spremnost da se pogleda u ogledalo. A ogledalo kaže: nezavisnost nije završena priča. Nije garancija. Ona je okvir, prilika, početna tačka... I uvijek će zavisiti od nas koliko ćemo joj biti dorasli i odani.

Zato - srećan Dan nezavisnosti svim građankama i građanima Crne Gore. Onima koji su vjerovali da možemo više i bolje i koji ni danas ne odustaju od superiorne ideje.

Neka ova čestitka ne bude samo ritual. Neka bude i opomena. Da sloboda bez odgovornosti nije potpuna. Da nezavisnost nije luksuz, nego zadatak. Da ne zavisi ni od Brisela ni od Beograda – već od nas samih.