Odbranimo ovu zemlju, kako znamo i umijemo!

U danima kad je „balkanski kasapin“ Slobodan Milošević na scenu postavljao nacionalizam, turbo folk i velikodržavni projekat koji je region koštao stotine hiljada života, masovnih grobnica i etničkih čišćenja, sjećamo li se kakva je atmosfera osnovnih ljudskih sloboda i sloboda izražavanja tada vladala? Od 2020. često pitam svjedoke tog vremena, je l' tada bilo gore nego danas? Odgovori su evoluirali od „praktično isto“ odmah nakon „oslobođenja“ do „neuporedivo gore“- danas! 

Univerzitet je i dalje funkcionisao po inerciji iz socijalizma u modu autonomije. Profesori nisu bili preletači, jer je koncept dostojanstva i uspravne kičme i dalje slovio za „must have“ u moralnom kodeksu tog vremena. Najveći biznismeni tog vremena, poput Ćana Koprivice, bili su mecene reakcionarnih, antiratnih i progresivnih umjetničkih i političkih projekata u duhu samosvjesne države koja se bori za nezavisnost. Nisu bili hapšeni i proganjani zbog toga.

Sa jedne strane je divljala „Koka-kola, marlboro, suzuki“ antiestetika, a sa druge je buktala neustrašiva energija pobune i kreativnosti! Monitor, Antena M, Free Montenegro! Superiorna energija Liberala! Na Cetinju usred krvave balkanske sage dolazi svijet na čuveno Bijenale.

Slogani ovog umjetničkog festivalskog bisera bili su, na primjer, „Vidjeti u mraku“. Zatim, „Od kiča do krvi, samo je jedan korak“. I tadašnja progresivna scena zaista jeste vidjela. Postojala je antiteza svakom nacionalističkom divljanju. Dok je tadašnji Budva Grad teatar na Trgu od pjesnika promovisao vlažne velikodržavne snove, na Barskom ljetopisu branila se tvrđava slobodarske misli i antipropagandističke umjetnosti.

Zašto danas ne postoji slična reakcionarna energija u kulturi, a bogami ni u politici? Zato jer je ugušena! Zabranjena! Tabuizirana! Kompromitovana! Model poklapanja neposlušnih medija Aleksandra Vučića, prekopiran je u Crnoj Gori! Slobodan čovjek danas mora žestoko da se bori da bi sačuvao obraz od cunamija diskreditacije u režimskim medijima. Nema tog scenarija u kome bi takav čovjek dobio podršku od države, pa čak i za najprogesivnije projekte u društvu.

Baš kao i Vučićeva Srbija, i Crna Gora je danas policijska država. Teror politički kontrolisane policije i tužilaštva nemilosrdno guši svaki slobodarski misaoni koncept. Slučaj institucionalnog maltretiranja mimera Radosava Vrbice, diskreditacija uglednih medija, novinara i urednika, masovno otpuštanje onih koji su „sumnjivi da su komite“...? Gulag! Šta nam ostaje od opcija?

Moja predstava „Gospoda Glembajevi“, prije nekoliko dana je višestruko nagrađena na festivalu u Nišu, po sred Vučićeve Srbije. Podsjećam da sam od strane BIA uhapšen u Beogradu, na dan kada se ta predstava prethodni put izvodila u toj zemlji. Meni je zabranjen ulazak u nju, ali pred kreativnošću padaju i najveći totalitarizmi. Zato što su oni po difoltu banalni, programirani, nezgrapni naspram svake ljepote, poput međeda među balerinama. 

Ostaje nam nužnost da branimo pozicije kulturne i civilizacijske superiornosti, umjesto što ćemo se getoizirati u sopstvene zablude, na svaku njihovu provokaciju. 

Konačno, ostaje nam još veća nužnost da odbranimo ovu zemlju, kako znamo i umijemo. Institucionalna borba, svi vidimo, postala je smiješna. To je teren „namještenih utakmica“ i u njima ne treba učestvovati. Zašto bi zapadni svijet podržao jedan „Majdan“ u Ukrajini, a ne bi u Crnoj Gori? Zašto su u demokratiji poput Francuske sasvim normalni „nemiri“ kada Pariz gori makar jednom godišnje, a u Crnoj Gori bi građanska neposlušnost te vrste bila nazvana „esktremizmom“! Svijet se divi masovnim azijskim demonstracijama generacije Z, a ođe bi bili „Bemaksovi plaćenici“?

Svakog prokletog dana komadić ove zemlje biva otet, izbrisan, osvojen. Mi više nemamo koga što da pitamo! Mi više nemamo kome polagati račune. Mi smo građani koji žive u diktaturi. Mi moramo da reagujemo! Kako znamo i umijemo!

I zato, kažem opet, i reću ću po hiljadu puta - No passaran!