Pacovi i robovi
Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović
Minulih dana crnogorsku javnost šokirao je video uradak čiji je reditelj Aleksandar Vučić. Nepotpisan naravno, jer Aleksandar je odveć samozatajan da bi njegovo ime bilo na odjavnoj špici filma koji je uzbunio duhove. Aleksandar je poput pisaca koje istorija književnosti prepoznaje samo po djelima, jer njihov identitet je misterija, vječita zagonetka za čitaoce. Istorija filma i istorija politike Aleksandra Vučića pamtiće po nedjelima, jer u njegovoj biografiji osim nepočinstva nema ničeg drugog.
I to je ključna razlika između njega i autora, koji su umjesto bljeska reflektora izabrali anonimnost. Kao političar glasan, sveprisutan, kao reditelj skroman, skriven u mraku. Takav vam je Aleksandar Vučić. Vlasnik roblja koje danas vlada Crnom Gorom. A roblje je odgajano da ćuti, i da se povinuje svakom zahtjevu svoga gazde. Zato i ne čudi što je Vučićevo roblje u tišini odgledalo film svoga gospodara. Zato i ne čudi što je Vučićevo roblje u tišini napustilo salu nakon premijere. A onda, dabome, u tišini nastavilo svoje jadne podaničke živote.
Zar je neko očekivao da će se na ovoj životinjskoj farmi bilo ko pobuniti? Suprotstaviti svome tvorcu, gospodaru koji hrani i poji? Pa nije ovo Orvelov roman, niti film Giljerma del Tora. Ovo je naša stvarnost. Režim u Crnoj Gori nema pravo glasa. Njihov glas pripada Aleksandru Vučiću. Njihovi mizerni životi pripadaju Aleksandru Vučiću. Onome koji ih je stvorio, spram svoga lika. Jer u njihovom svijetu Aleksandar Vučić je Bog. I svako ko se usudi govoriti protiv njega čini strašnu blasfemiju! Neoprostiv grijeh.
Zato se roblje ponaša u skladu sa svojom prirodom. I zato ne čudi muk sitih životinja. Čudi zatečenost onih koje film vrijeđa, o kojima laže. Zar ne bi bilo ravno čudu, i to biblijskom, da je film drugačiji, da je u saglasju s istinom, a u sukobu s tradicijom svojih kreatora? Bilo bi. Ovako je samo kontinuitet crnog vala velikosrpske kinematografije. Ipak, i ovaj film, takav kakav je, samo je još jednom potvrdio istinu o slugama Aleksandra Vučića. Njihovo ćutanje potvrda je autentičnosti ranih radova reditelja Vučića.
A rani radovi su tzv. litije i film o izmaštanoj odbrani svetinja, i stvarnom rušenju građanske Crne Gore. Ako nekom i nakon šest godina nije jasno da je Crna Gora poligon za nacionalističke vježbe Beograda, onda je uzalud i da se nacrta. Kredom, na tabli, baš onako kako u televizijskim studijima crta Aleksandar Vučić.
No, nije tu kraj priče o roblju, jer i roblje ima svoje roblje. Pa tako prve sluge Beograda imaju svoje posilne. Recimo, u Podgorici. I mada se podgorička vlast raspršila poput mokrih velikosrpskih snova o osvajanju Kosova, oni koji je čine, ili su je činili, i dalje su dosljedni potpunom odsustvu morala. I to su mahom prebjezi iz bivše vlasti. Koji su utočište našli u novoj. Brod koji tone prvi su napustili pacovi. Na prvi znak propasti i opasnosti. Danas su baš ti pacovi najglasniji u borbi protiv bivše vlasti.
One kojoj su bili odani do posljednje sinekure, ili stana koji je koštao desetak hiljada eura. Ali, tako vam je s pacovima. Pacovima koji su u međuvremenu samim čudom dobili moć govora pa iz dana u dan pravednički ponavljaju: „S opozicijom nećemo pregovarati“. A i zašto bi? Opozicija je opozicija. Vlast je vlast. Kad opozicija opet bude vlast, možda će tada pregovarati, razgovarati? Tražiti oprost grehova, i možda veći stan? Mjesto u nekom novom savjetu gradske ustanove. Kabinet direktora, ili bar pomoćnika. Dok se to ne desi pacovi su zavjetovani na ćutanje.
I neće razgovarati s onima kojima su nekad revnosno služili. Danas imaju novog gospodara, a kad on završi, biće neki novi, i gospodar, i brod. I tako sve ukrug, dok brod ne udari u stijenu i dok kapetan ne oglasi uzbunu. Ciklično kruženje pacova u prirodi. U Crnoj Gori, ili Podgorici. Svejedno je. Pacov nikad ne iznevjeri očekivanja.