Potrebno je naučno raspraviti i dokazati bitne stvari oko Krsta Popovića, njegovih zelenaša i komunista u Drugom svjetskom ratu
Piše: Novak Adžić
Potrebno je pročitati Autobiografiju Boža Ljumovića, komuniste, partizana, revolucionara, potpredsjednika ZAVNO/CASNO Crne Gore, potpredsjednika Vlade Blaža Jovanovića, kasnije ibeovca, objavio ih je davno, u više nastavaka, u časopisu Matica, Matice Crnogorske – i jasno će se shvatiti stav većine članova Predsjedništva CASNO protiv Krsta Zrnova Popovića, dr Nika Miljanića i generala Save Čelebića (koji je pregovarao s Krstom 1944. po ovlašćenju dr Nika Miljanića) da se Krsto pokuša opredijeliti da pređe lično, i sa vođstvom zelenaške vojske i Crnogorske stranke (grupe oko njega, sa dr Novicom Radovićem, Petrom Plamencem, dr Ivom Jovićevićem i dr.), u partizane i NOB.
To je spriječila energično bjelaška grupa u Predsjedništvu ČASNO-a, kojoj je pripadao i sam Božo Ljumović, a posebno Jovan Ćetković, bjelaš stari, ministar u budućoj vladi Blaža Jovanovića, i to iz političkih i drugih razloga. Proglasili su, političkom odlukom, Krsta „ratnim zločincem“ i „izdajnikom“, bez činjenica i dokazanih djela zločina.
Jedno je politički i ideološki progon, drugo su istorijske činjenice. Krsto Popović nije bio kvisling, izdajnik niti zločinac; sarađivao je sa Italijanima u najboljoj mogućoj mjeri za Crnu Goru tokom rata. To nije bilo, naravno, ispravno – već greška i zabluda – ali boljševičkom, staljinističkom, u ovdašnjoj izvedbi, totalitarnom odlukom ne treba da se on stigmatizuje, sotonizuje i da mu se pripisuje ono što nikada nije učinio.
Ako ćemo pošteno, Savo Fatić, potpredsjednik tzv. Podgoričke skupštine iz 1918., odgovoran za rušenje spomenika vojvodi Mirku Petroviću u Podgorici januara 1919. i za paljenje kuća po Crnoj Gori, prišao je, doduše, komunistima, i oni su ga postavili za prvog predsjednika Vrhovnog suda Crne Gore poslije rata 1945. Pametnome dosta.
Bjelaši, ideološki, većinom preobučen u crveno, bili su jedno vrijeme na tronu; na koncu rata, zelenaši su bili predmet progona i stigme: zatvarani, osuđivani, robijali, brojni i na smrt. Pravde tu nije bilo, niti prava. No, revolucija i obračun bili su najgori. Ovo su činjenice.