Priručnik za službeno čitanje vica
Za Antenu M piše: Milan Marković
Postoje odluke koje se predstavljaju kao zaštita dostojanstva, a zapravo su test poslušnosti. Preporuka Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore o uklanjanju vica iz udžbenika za drugi razred gimnazije upravo je takva jer ne ispituje tekst, nego da li će autori pristati da ga promijene.
Da je riječ o tekstu, dileme ne bi bilo. Vic je jednostavan, funkcionalan i didaktički jasan primjer koji se godinama koristi da pokaže pravopisnu nedoumicu. Problem se, međutim, uvodi naknadno, ne kao činjenica nego kao mogućnost. Vic se ne uklanja zato što nešto jeste, nego zato što bi nešto mogao biti. To postaje nova mjera stvarnosti.
U romanu “Šala” Milan Kundera opisuje isti obrazac. Ironična rečenica se čita kao ozbiljna poruka a njen autor se kažnjava zbog značenja koje joj se pripisuje. Dakle, nije presudno što piše, nego kako se napisano interpretira. U ovom slučaju, didaktički primjer se proglašava uvredom. Razlika nije u tekstu, nego u tumačenju koje postaje obavezujuće.
U Kunderinom svijetu, protagonista biva kažnjen zbog rečenice koja „otkriva stav“. U našem slučaju, autori snose posljedice jer vic „ima potencijal“. U prostoru između onoga što jeste i onoga što bi moglo biti svaka rečenica postaje sumnjiva. Petnaest godina upotrebe bez posljedica ne znači ništa pred jednom pretpostavkom.
U elementarnom čitanju vic jasno pokazuje pravopisnu nedoumicu kroz humor. U institucionalnom čitanju isti tekst postaje dokaz inferiornosti profesije. Time se ne uklanja samo rečenica nego i okvir u kojem je moguće njeno razumjevanje.
U “Knjizi smijeha i zaborava” Kundera objašnjava zašto je to važno. Smijeh razbija ozbiljnost sistema i uvodi distancu. Kad smijeha nestane, ostaje samo kontrolisana, službena verzija stvarnosti. U takvom okviru problem nikada nije vic nego gubitak sposobnosti da se on razumije. Zato uklanjanje vica nije pitanje uvrede nego granice. Da li je dopušteno da se institucija u jeziku pojavi kao nesavršena? Ako nije, iznova se potvrđuje da problem nije u vicu nego u potrebi da se ta nesavršenost prikrije.
Kada institucija izgubi povjerenje u jezik, počinje da ga uređuje. Zato ova odluka nije izolovan slučaj nego simptom. Pokazuje odustajanje od učenja razlike između značenja, nijanse i ironije, i zamjenu tog znanja logikom u kojoj je sve potencijalno opasno i sporno.
Upravo u toj zamjeni smisla nazire se i širi obrazac, jer odluka više ne djeluje kao izolovana procjena sadržaja nego kao dio osmišljenog i udruženog pritiska koji ide u pravcu osporavanja i diskreditacije autora udžbenika, profesora Adnana Čirgića i Jelene Šušanj.
Zato je podrška autorima ovđe pitanje elementarne racionalnosti. Njihov tekst ima jasnu pedagošku funkciju i potvrđen učinak. Ono što ga osporava nije analiza nego proizvoljno učitavanje bez dokaza.
Sistem koji u vicu prepoznaje prijetnju, koji zamjenjuje dokaz pretpostavkom i razumijevanje kontrolom značenja, ne štiti autoritet, već ga pokušava održati. To je znak straha i prilično jasan signal gubljenja uporišta i kontrole.