Vladavina prava

Ideja građanskog društva proizvod je civilizacije. Sam koncept građanskog društva neodvojiv je od ideje slobode. Ključna funkcija građanskog društva u slobodnim društvima jeste da djeluje kao kontrolna snaga snazi vlade. Tamo đe je uloga pojedinca i njegovog slobodnog udruživanja svedena na minimum oni postaju lakši plijen totalitarnim iskušenjima onih koji nude sigurnost u zamjenu za slobodu.

Građansko društvo se zasniva na gustoj mreži nevladinih organizacija i grupa utemeljenih na autonomnom praćenju različitih socioekonomskih interesa, spremnih da onemoguće pokušaje države u sticanju kontrole nad ovim aktivnostima. Građansko društvo uključuje nezavisne medije, humanitarne organizacije, poslovne lobije, profesionalna udruženja, sindikate, fakultete, vjerske zajednice i neinstitucionalne pokrete za različite društvene prilike. Postojanje građanskog društva ne zavisi samo od prisutnosti velikog broja udruženja i organizovanih grupa, nego i od uslova u kojima djeluju i u kojoj mjeri država uvažava njihove stavove u javnim diskusijama. U praksi se pokazalo da zemlje u kojima je građansko organizovanje ozbiljan korektor društva i brana samovolji vlasti, spadaju u zemlje - primjer uređenih društava.

POLICIJSKA DRŽAVA

Kao najprominentiniji i najučinkovitiji način da se dostigne uređeno društvo, praksa pokazuje da je to - pravna država. Koncept vladavine prava je koncept koji je odavno raširen u dijelu svijeta koji kolokvijalno nazivamo zemlje zapadne demokratije. Mada borba za državu vladavine prava nikada nije završena ni u tom dijelu svijeta. Države raspolažu monopolom primjene fizičke prinude, što često dovodi u iskušenje one koji upravljaju državom ili pojedinim njenim resorima, da taj monopol sile primijene u sopstvenu, odnosno u korist političke organizacije kojoj pripadaju, umjesto u opštu korist. Zato je imperativ u očuvanju slobode pojedinca ograničiti državu u zloupotrebi institucija i njeno djelovanje ograničiti upravo dosljednom primjenom vladavine prava.

Antipod pravnoj državi je policijska država u kojoj postoji prevlast izvršne vlasti, koja svoje djelovanje ne bazira u skladu sa demokratskim zakonima, već postavlja tobožnje više ciljeve, državne razloge, koji najčešće služe kao opravdanje za golu samovolju i u kojoj pojedinac nije građanin sa svojim neotuđivim pravima, već obični podanik. Svaka sličnost sa partijom Demokrata je namjerna i nije slučajna.

Važno je napomenuti da vladavina prava prevazilazi formalnu zakonitost i svoje utemeljenje crpi iz tzv. prirodnog prava, koje polazi od toga da zakoni ne mogu biti zasnovani na samovolji države, odnosno pripadnika vlasti, već moraju biti neodvojivi od etičkih principa, međunardonih demokratskih standarda, uređenih poveljama o ljudskim pravima i slobodama, kao i civilizacijskim vrijednostima.

Osluškujući eho građana Crne Gore stiče se utisak o vrlo niskom nivou njihove svijesti o prednostima uređene, pravne države i građanskog društva. Uglavnom su građani podložni političkim manipulacijama, u kojima se nude „uzvišeni nacionalni interesi“, vjerska indoktrinacija sa poltičkom i nacionalističkom pozadinom, „nacionalne kvote“ od kojih profitiraju samo političke vođe, „bosnizacija Crne Gore“, u kojoj bi jedini profiteri bili domaći dodici, ... što sve interes i slobodu građana potpuno baca u zasjenak i umjesto slobodnih građana stvara podanike i izvršioce tuđih interesa, nauštrb sopstvenog.

 ZLOUPOTREBA MOĆI

Političko svrstavanje je normalna pojava u svim društvima, ali ona ne bi trebalo da bude zasnovana na ostrašćenosti prema drugima, obračunu sa drugim političkim subjektima, zloupotrebi izvršne vlasti u pravosudnim procesima i besmislenim anketnim odborima, prikrivanju sopstvene nesposobnosti otvaranjem nacionalističkih ili drugih političkih i ideoloških tema iz prošlosti sa smetlišta istorije ili sa medijskog smetlišta, revizijima istorije koje unose samo razdore u društvu, već upravo na sposobnosti određenog političkog subjekta da u transparentnim uslovima, uz podsticanje kritičke svijesti, profesionalnih i kritičkih medija, uz striktno poštovanje zakona, bez bilo kakve selektivnosti i diskriminacije, pokaže da je sposoban da unaprijedi društvo i donese opšti boljitak.

Da bi postojala vladavina prava nije dovoljno imati samo ustav koji jamči građanske slobode i prava i zakone koji su dobri. Potrebno je da postoje institucije koje omogućavaju da se ta prava i zakoni poštuju. Poznato je u praksi da oni koji imaju moć teže da je zloupotrijebe. Imamo u suśedstvu Crne Gore očiti primjer da svaka vlast kvari, a apsolutna vlast kvari apsolutno. Nijesu daleko ni mnogi resori u Vladi Crne Gore, posebno u bezbjednosnom sektoru. Jasno je i da u Crnoj Gori ne postoje nezavisne institucije, niti podjela vlasti na tri nezavisne grane, koje kontrolišu jedna drugu, već da dominira izvršna vlast.

Sve su ovo stvari sa kojima će se susresti crnogorska politika nakon euforije oko međusobnog sporazuma u cilju ispunjenja uslova koja nameće EU u pregovorima za članstvo Crne Gore. U startu se pokazalo da Demokrate nijesu spremne na bilo kakve ustupke, jer je njihov habitus duboko antidemokratski i autokratski. Formalno se prepuštilo Vladi da formira komisiju koja će se baviti vetingom u MUP-u, iako je jasno da će oni u okviru Vlade nametati izbor članova. Da ne pominjemo retroaktivnost, na koju je Ustavni sud već morao da reaguje kao neustavnu, kao i to da se veting ne može uvoditi u crnogorsko zakonodavstvo partijskim odlukama, već je nužno kroz ustavne poromjene uvesti veting u pravni sistem Crne Gore.

Volio bih da griješim, ali mi je teško da povjerujem, znajući ljudske i profesionalne kapacitet većine u vlasti, koju čini papazjanija od desetina partija i partijica, od kojih svaka iznad opštih interesa u prvi plan stavlja sopstvene, da će iskreno prihvatiti reformu crnogorskog društva u skladu sa građanskim principima i pravnom državom, zasnovanoj na prirodnom pravu, poštovanju Ustava i zakona Crne Gore, međunarodnih povelja o ljudskim pravima i slobodama, poštovanju slobode štampe i otklon od uticaja spolja, političkog i medijskog itd. Kao što ne

vjerujem da će se tako lako odreći od kontrole nad RTCG, Gradskom TV, Ustavnim sudom, pa i Centralnom bankom i Sudskim savjetom.

KAMPANJA PROTIV DPS-A

Što se tiče aktuelnog preganjanja Beograda, ukradene konjske glave i Podgorice, ne dotiče me se. Neko ko šeta prugom bez predikcije da će ga voz (čitaj sadašnja vlast) zveknuti po glavi, pa je još spreman sa „crnim đavolom“ da zaigra u kolo da bi promijenio DPS vlast i kojem su litije bile emancipatorske, čini me ravnodušnim. A kampanja oko toga u beogradskim medijima je kamilica u odnosu na hiljade objavljenih propagandnih bljuvotina o Milu Đukanoviću, o čemu sam prije deceniju pisao za beogradski Antidot. Ne može se ni zanemariti da se DPS vremenom mijenjao na bolje, otvorio sve klastere sa EU, neke i zatvorio, sve do šatora na Bulevaru Sv. Petra Cetinjskog, kada je Crna Gora uvedena u krizu. Zatim, učlanio Crnu Goru u NATO, što se pokazalo prevažno za državu. Daleko od toga da je bio dobar, mnogo toga se može i mora zamjeriti, pogotovo u kadrovskoj politici, ali je bio bolji (napredniji) od naroda Crne Gore. Danas je narod Crne Gore bolji od sadašnje vlasti.

Ipak je DPS bio najgrađanskija i najmultietničkija stranka prije silaska sa vlasti, bez obzira koji su motivi bili onih koji su se učlanjivali u nju. U DPS članstvu je bio, na primjer, priličan broj Srba. Nikada nevladin sektor nije bio jači i uticajniji u Crnoj Gori i Briselu od vremena vlasti oko DPS-a, što po navedenim mjerilima govori o Crnoj Gori kao građanskoj državi u to vrijeme. U to vrijeme koncern Vijesti je u toj mjeri dobro poslovao da je postao najprofitabilniji medij u Crnoj Gori, a i šire, pored toga što je bio žestoka propaganda protiv DPS-a i njegov najljući neprijatelj.

Prozivati zajednički DPS stalno za devedesete je neizbježno i neophodno, ali to konstantno zloupotrebljavati da bi se sve kasnije obezvrijedilo podśeća na jednog čiku iz doba Trećeg Rajha, koji je imao tezu o stalnom ponavljanju, dok ne uđe u sve mozgove. Da je Crna Gora imala u vrijeme vlasti oko DPS-a opoziciju kakvu ima današnja vlast, Crna Gora bi odavno bila dio EU. I ne bi se litijalo za krađu tuđe baštine, već bi se pravno, pred međunarodnim sudovima vrlo lako utvrdilo kad je Crkva Srbije „došla u goste“ u Crnu Goru. Ne bi nam Dritan Abazović, potpuna neznalica o crkvenom pitanju, ili produžena ruka beogradskih interesa, poklanjao baštinu crkvi koja nije postojala prije 1920. godine. I ne bi nam njegovi poltroni iz URA-e upoređivali ugovor sa Vatikanom i ugovor sa Beogradskom patrijaršijom. To govori o kompetentnosti tih likova da se bave nečim o čemu nemaju pojma. No, to je postala normalna pojava u Crnoj Gori!