Autentični izraz duha crnogorskog naroda

Antologije crnogorske narodne proze „Vilina gora“, „Kad je sve zborilo“, „Vatra samotvora“ i „Potopno vrijeme“ koje je priredio istaknuti montenegrista Radoje Radojević, a njegovu misiju nastavio Danilo, promovisane su sinoć u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu. Promociju su organizovale Zajednica Crnogoraca Split i Matica crnogorska. 

Ova edicija predstavlja drugo izdanje, s obzirom da je prvo izdanje crnogorskih legendi, bajki, basni i narodnih kazivanja objavljeno tokom 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka, i nažalost, najviše zbog nepostojanja konzistentne crnogorske kulturne politike, palo u zaborav, istakao je predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović.

– Matica crnogorska, kao ustanova, shodno svojim zakonskim određenjima i programskim smjernicama obavlja djelatnost u cilju afirmacije i njegovanja crnogorskog kulturnog identiteta, pa je to bio odlučujući faktor da neponovljive antologije crnogorske narodne proze publikujemo u novom izdanju, s obzirom da kvalitet teksta možemo označiti kao jedno od centralnih mjesta u crnogorskoj nacionalnoj književnosti – rekao je Jovović. 

Ivan Ivanović, generalni sekretar Matice crnogorske i jedan od urednika ovog izdanja istakao je da je ovaj projekat i svojevrsni omaž braći Radojević koji su toliko učinili za crnogorsku kulturu, crnogorski jezik i nacionalni identitet Crnogoraca. 

– U predgovoru za „Vilinu goru“ Radoje Radojević će o crnogorskim narodnim legendama navesti i sljedeće: „Književna vrijednost ovih legendi je, uvjeren sam, nesporna. One po motivima, načinu kazivanja, jeziku i drugim osobinama, predstavljaju imanentni umjetnički izraz života i duha crnogorskog naroda“. U antologijama crnogorske narodne proze braće Radojević nije fiksiran samo narodni jezik već i nacionalni duh i vrijednosti crnogorskog naroda. Radoje i Danilo Radojević su dobro znali kakvo mjesto pripada nacionalnom jeziku među konstitutivnim činiocima nacije. Njihovo razumijevanje uloge i značenja jezika se možda najbliže može iskazati kroz Hobsbaumovu sentencu da je „Jezik najtemeljniji izraz nacionalnog duha“ – rekao je Ivanović.  

Predsjednica Vijeća crnogorske nacionalne manjine grada Splita Ana Radović-Kapor govorila je o predvečerju interesovanja za suštinu koja se pronosila upravo putem narodne proze. 

– Bajke i basne smo, osobito u djetinjstvu, primali naprosto kao nešto divno. Tada još jamačno nismo znali da se u korijenu tog pridjeva krije Div, indoevropski bog otac, Zeus Pater (genitiv mu je Divos), Djaus Pitar, Ju-Piter, čijoj se moći i snazi čudimo, upravo divimo. Tek zatim smo, ako nam je do toga bilo, uočavajući pojave po kojima su se priče razlikovale ili sličile jedna drugoj, počeli razmišljati o tome što sve u njima baštinimo, koji su se slojevi vjerovanja i običaja u njima nataložili. Interes za folklor i njegove razloge i korijene u drugoj polovici XVIII stoljeća, te zora komparativne indoevropske lingvistike u prvoj polovini XIX stoljeća dali su početne impulse za razgrtanje tih slojeva – rekla je Radović-Kapor. 

Ako znamo da je prva antologija crnogorskih narodnih legendi objavljena tek 1971. godine, jasno je da se predugo čekalo na ovaj čin samospoznaje, istakla je kulturološkinja Nela Savković-Vukčević. 

– Ako isto tako znamo da je Radojević začetnik savremene montenegristike, predstavnik generacije koja je počela borbu za crnogorski nacionalni i kulturni identitet, a koji su se tada prikazivali kao dio srpskoga nasljeđa, sasvim je prirodno je da je upravo Radojević, priređivač i pisac predgovora i pogovora ove antologije – istakla je kulturološkinja Nela Savković-Vukčević. 

U temeljnom pregledu nastanka i razvoja crnogorske legende Radoje Radojević govori o dugoj istoriji legende, koja seže do antike, istakla je ona. – U ilirskim, grčkim, rimskim, slovenskim preslojavanjima i stapanjima razvija se nova materijalna i duhovna kultura što će dati posebne karakteristike etničkom i duhovnom biću Crnogoraca. Legende o nastanku Kotora, Budve i Ulcinja vezuju se za grčke naseobine. Dolaskom Romana, one se nadgrađuju novim elementima, a jasno je da su i Iliri u svoje legende unosili iskustva života u raznorodnoj ljudskoj zajednici – rekla je Savković-Vukčević. 

Zadatak Radojev bio je da iz dostupne literature, ali i od savremenika koji su pamtili ili zapisivali, prikupi i odabere autentične prozne narodne iskaze nastajale na crnogorskom tlu, navodi se u izlaganju Milovana Radojevića, jednog od urednika ovog izdanja, koji je pročitan na promociji. 

–  Takođe je trebalo prepoznati i odstraniti novovremena sricanja legendarija sa ideološkom pozadinom. Jedan primjer falsifikovanja donijet je u pogovoru izboru narodnih priča „Potopno vrijeme“: Jovan Erdeljanović, radeći na pripremi za štampu rukopisa Stevana Dučića „Život i običaji plemena Kuča“, otkucao je na pisaćoj mašini i umetnuo priče „Sveti Sava uči ljude orati i tkati“ i „Kako su postale tri vjere“ dodavši Dučićevom rukopisu novu paginaciju. Erdeljanović je, kako konstatuje Danilo Radojević, smatrao da je „nužno“, pošto među pričama koje je Dučić zabilježio nema nijedna o Savi Nemanjiću, da njegovim kultom „pokrije“ i Kuče – navodi se u izlaganju. 

Iako fabule crnogorske narodne proze možda savremenom čitaocu djeluju kao štiva prvenstveno namijenjena publici mlađe generacijske dobi, u njima su preko kazivanja anonimnog narodnog autora sadržane univerzalne pouke, gdje se na jedan jednostavan, a opet intrigantan i posredan način personalizuju mnoge osobine ljudi, odnosno njihovi karakteri, te oslikavaju nekadašnje društvene odnose, istakao je Jovović. 

– Ove antologije vjerno prikazuju moralna shvatanja tadašnjih Crnogoraca, što govori o načinu mišljenja i sistemu vrijednosti u kome je sadržan dio naše duhovne baštine, te ova prozna ostvarenja upotpunjavaju kulturnoistorijski kontekst ukupne zaostavštine crnogorskog naroda. Ovo proizilazi iz činjenice da ovo četvoroknjižje predstavlja još uvijek otvoren horizont za nova istraživanja, što istovremeno omogućava dalju intepretaciju određenih fenomena iz istorije i etnologije Crne Gore. Iako su priređivači ove edicije zabilježili da su pojedini zapisivači dodavali, a neki i krivotvorili autentični tekst u pojedinim narodnim kazivanjama još u XIX vijeku iz ideoloških odnosno političkih pobuda, njihova upotrebna vrijednost je i danas velika među populusom, s obzirom da ne samo domicilno stanovništvo, nego i stranci, pa čak i turisti, više spoznaje imaju preko legendi i narodnih kazivanja o Crnoj Gori nego iz referentne istorijske literature. Tipičan primjer su antičke i srednjovjekovne legende o postanku gradova na crnogorskom primorju, Ulcinja, Budve ili Kotora. Neupitno je da brojne legende i narodna kazivanja sadrže neki istorijski podkontekst, zbog čega su one aktivno učestvovale u dugom razdoblju oblikovanja bića crnogorskog naroda, prožimanja više različitih etnosa, ilirskog, romanskog i slovenskog u jedan narod, a potvrdu navedenog imamo u legendama o caru Dukljanu. Ova legenda je i danas predmet inspiracije književnika. Tako je, na primjer, nedavno objavljena knjiga „Ljetopis prokletoga cara Dukljana“, a do skoro Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, preko njene intepretacije, svojim vjernicima ukazivala da odbace najdublje slojeve crnogorske duhovnosti i državnosti – dukljanske tradicije, na način „da paganskog cara Dukljanina svaki Crnogorac prikuje za Vezirov most“ – rekao je Jovović.