„Bolivud“ Gradskog pozorišta oduševio publiku na HAPS-u

Gradsko pozorište Podgorica, jedno od onih koje je uz HAPS od osnivanja, na 31. festival stiglo je s predstavom „Bolivud“, prema tekstu Maje Pelević, u adaptaciji i režiji Kokana Mladenovića. 

Njegov stvaralački rukopis, prepoznatljiv po snažnom vizuelnom izrazu, političkoj angažovanosti, dekonstrukciji klasike i povremeno provokativnom scenskom jeziku, sjajno su podržali glumci: Branka Femić-Šćekić, Lara Dragović, Emir Ćatović, Vanja Jovićević, Marija Đurić, Božidar Zuber, Aleksa Balević, Ivona Čović Jaćimović, Anđelija Rondović i Pavle Bogojević. 

Pun doprinos dali su i ostali članovi autorskog tima – od scenografa i kostimografa do kompozitora i autora scenskog pokreta. Predstava, duhovita, vizuelno bogata i komunikativna, opravdano je zaslužila buran aplauz i poziv na bis. Ocjena publike za „Bolivud“ je 4,93.

Prvi korak u predstavi, napuštena fabrika – privremeni smještaj lokalnog pozorišta – treba da postane filmski studio, što znači i dolazak bolivudske filmske industrije. Pokušaj glumaca da sebi obezbijede mjesto u toj priči tjera ih da Njegoševo djelo osmisle na bolivudski način. 

Taj proces oslikava sve promjene i probleme savremenog društva: od propasti industrije, loših privatizacija, lažnih obećanja, sve prisutnijeg nacionalizma i ksenofobije, do spremnosti na neželjene ustupke kada ono što se nudi djeluje unosno. Motiv je i pozorište koje traži svoje mjesto, svjesno da grada bez pozorišta nema, ali suočeno s lošim odnosom prema kulturi, izazovima i uticajima investitora i politike.

Glumica Branka Femić-Šćekić ukazuje da se adaptirani tekst, koji igraju u Gradskom pozorištu, u dobroj mjeri razlikuje od originala.

– Kokan je vrlo vješto adaptirao predstavu na priču o „Gorskom vijencu“, jer je to nešto naše najveće, ili kako moj lik kaže – „svetinja“, „kamen temeljac nacije“. Onda se sa time poigrao i mi smo bili oduševljeni, ali pomalo i zapitani kako će ljudi reagovati jer je to ipak velika stvar. Ali, kad se to kroz umjetničku formu i jednu vrstu sarkazma predstavi, a onda povuče malo i u priču o Alanu Fordu, mislim da je pametnome dosta. Ta priča o prodaji predstave koju mi pravimo je zapravo priča o svima nama na ovim prostorima, o tome kako se povinujemo svemu i svima koji dođu sa strane misleći da su oni bolji, veći i da će nas oni naučiti kako treba. Nažalost, ispostavlja se da možda nema onih sa strane koji nas uče kako treba; mi bismo prodali i ono što je još uvijek naše... Ovu predstavu igram kao glumica, ali je doživljavam i kao građanka i mislim da je velika i važna da se podsjetimo, pitamo, preispitamo i kažemo: stani, čovječe, dosta, ne treba nam niko sa strane, imamo mi dobrih i znavenih koji mogu i umiju da grade... – kazala je Femić-Šćekić.

Predstavu je komentarisao i Emir Ćatović.

– Ovo je možda samo jedna kap koja ukazuje na sve naše probleme, ali ne samo probleme u našem društvu, već i neke univerzalne probleme. Kada bismo se svi digli, kada bismo bojkotovali i za novu zgradu Gradskog pozorišta, i kada bismo se bunili zbog svih drugih stvari koje se dešavaju pred nama, pitanje je kakvo bi bilo naše društvo i kojim putem bismo išli. Ali, to je koeficijent naše inteligencije i, nazovite to, koeficijent našeg morala... – kazao je Ćatović.

Ćatović naglašava da je zadatak pozorišta da – uperimo prstom ka stvarima koje se dešavaju, pa i u pozorištu. Pozorište postoji da postavlja pitanja, da zapita i da, možda, nekad umije da da odgovore na ta pitanja.

Otud i njegovo obećanje da neće prestati da rade ono što najbolje znaju da rade.

Pozorište zaista umije da otvori pitanja, da ukaže na probleme, da se naruga našim nespretnostima, ali i da prepozna i pohvali vrijednosti. I sve to čini slikajući stvarnost kao u „Bolivudu“, kroz spajanje naizgled nespojivog: poetike Petra II Petrovića Njegoša i estetike bolivudskog filma, svakodnevice prodavnice mašnica i radnika koji simbolizuju rutinu i preživljavanje, sa uzvišenim svijetom bitaka, ideja i junaka kojima su inspirisana Njegoševa djela.

Još jednom treba reći: Gradsko pozorište, koje producira predstave za djecu i odrasle, među njima i sjajne kakve smo gledali u Herceg Novom, nema svoju kuću. Nema je ni deceniju i po nakon prinudnog iseljenja iz Burovine, niti Hercegnovsko pozorište, koje je osnivač i sada sa Herceg Festom koproducent HAPSa, koji i ove godine zaslužuje odlične ocjene.

U prva četiri dana festivala u Dvorani Park HAPS-ovi programi privukli su oko 1000 posjetilaca različitih uzrasta. Uz dvije predstave – „Bolivud“ i „Kosovski ciklus“ Narodnog pozorišta u Prištini, koja je imala i matine reprizu – organizovana je, kao specijalitet HAPSa, disko žurka „Old School Disco Party“. Plesni podijum, novi prostor za buđenje ritma i sjećanja, bio je ovog puta u foajeu Dvorane Park, preuređenom u disko klub osamdesetih.

SLJEDEĆE SEDMICE NA HAPSU

Lutkarske predstave „Ivica i Marica“ i „Crvenkapa“ biće izvedene 7. i 8. aprila, potom „Tvrđava“, prema remek-djelu Meše Selimovića, u italijanskoj produkciji.

POČINJE HAPSić

Pozorišne predstave za najmlađu publiku su bez sumnje podsticaj dječijoj kreativnosti i mašti, ali i pedagoški i emocionalni vodič. Zato s punim povjerenjem organizatori HAPSa upućuju još jedan poziv koji se ne odbija: dovedite svoje mališane na HAPSić, a sa njima će biti oni koji znaju kako se pričaju priče – glumci Pozorišta mladih iz Novog Sada. Predstave „Ivica i Marica“ 7. aprila i „Crvenkapa“ 8. aprila počinju u Dvorani Park u 18 sati.

Pozorište mladih Novi Sad ima scenu za djecu i večernju scenu, velike hitove poput mjuzikla „Kosa“, „Tri musketara“, „Dok te ja hranim i oblačim“ i predstave nagrađivane na festivalima širom svijeta. Organizatori su međunarodnog festivala pozorišta za djecu i mlade „Novosadske pozorišne igre“. U prvoj selekciji ovog festivala učestvovalo je hercegnovsko originalno „Carevo novo odijelo“, kao jedina predstava iz Crne Gore.

Podsjećamo na podatak iz HAPS žurnala (prošlogodišnje jubilarno izdanje): ovo pozorište je prvo koje je dobilo Plaketu „Miloš Šami“ 2001. godine za predstavu „Komadić“, u režiji Emilije Mrdaković Mačković.