Džibonijeve kosti i koža: „Volio bih se što više družiti sa ljudima voćkama“

Bio sam presrećan što se pojavilo uho i duša od čovjeka koji o meni ne zna ništa i koji je, bez predrasuda i čista srca, mogao pogledati moje pjesme i procijeniti da je to vrijedno - poručio je Zlatan Stipišić Džiboni na promociji zbirke poezije „Zastave potonulog carstva“ koja je sinoć održana u Podgorici.

Ova knjiga je objavljena na španskom i maternjem jeziku zahvaljujući inicijativi pjesnika, izdavača i profesora književnosti - Karlosa Roberta Gomeza Berasa i njegove supruge - i to isprva van granica Balkana, u Puerto Riku. U tome im je pomoglo hrvatsko Ministarstvo kulture koje je dalo grant za prevod pjesama na španski jezik.

Gomeza je Džiboni, kako je precizirao na promociji, „dotakao“ pošto je njegova supruga, koja je porijeklom iz Hrvatske, najčešće slušala njegove i pjesme Olivera Dragojevića.

- Kada se moja supruga preselila u Puerto Riko puštala je muziku sa Balkana i to su uglavnom bila dva autora: Oliver (Dragojević) i Džiboni. Nijesam razumio sadržaj njihovih pjesama, ali mi se dopala muzika - a ako ne razumijete nešto, a sviđa vam se - onda je to poezija. Tražio sam da mi prevede njihove pjesme i onda sam rekao: „ova dvojica su pjesnici“. To je bio početak svega ovoga - naveo je Gomez.

Džibonijeva „Nijesi više moja bol“ bila je čak inspiracija i za jednu njegovu pjesmu.

- „Nijesi više moja bol“ je moja omiljena. To me pokrenulo da napišem pjesmu koja je njome inspirisana. Rekao sam supruzi: „možda se ovih dana susretneš sa Džibonijem - da mu daš ovu pjesmu“, ali je ona pitala što bi to čekali i kontaktirala ga. Tri sata kasnije je stigao odgovor - da bi želio da vidi još pjesama - ispričao je Gomez.

VELIKANI SRAMEŽLJIVO IŠLI U KORICE

Džiboni je naglasio da smo posljednjih decenija u etru imali ljude poput Branimira Štulića, Đorđa Balaševića i Arsena Dedića koji su bili vrijedni - a uvijek sramežljivo „išli u korice“.

- Pa čak i Arsen Dedić - iako je najopravdanije ukoričen. Nije ni on bio do kraja srećan sa tim tretmanom. Ako se na ovaj način nalaziš u jednoj pojavnosti šou biznisa - to donosi dozu banalnosti kad se razmišlja ozbiljno o onome što pišeš. Ja sam ustvari bio sam presrećan što se pojavilo uho i duša bez predrasuda, čovjek koji o meni ne zna ništa i koji je mogao pogledati to što piše čista srca i donijeti zaključak da je vrijedno i da ide u korice. To je za mene bilo pomalo nestvarno jer nijesam osjećao da za to imam hrabrosti - naveo je Džiboni.

Smatrao je da pjesme kad im izmakneš muziku -  koja donosi veliku atmosferu koja se šulja između stihova - za „ukoričenje“ stvarno moraju biti moćne.

- Gomez me nagovarao da bude više pjesama nego što sam ja dozvoljavao. Na kraju sam se odlučio za 31 pjesmu, što za 39 godina moje karijere nije baš ni puno - ali nije ni malo. Išao sam po svome sudu i to je to iza čega stojim. To su moje kosti i moja koža - rekao je Džiboni.

Ova zbirka satkana je od dva ciklusa - pod nazivom „kosti“ i „koža“. Kosti su, kako je rekao, pjesme koje nijesu o ljubavi nego o njegovim razmišljanjima.

- Ne kažem da su o stavovima nego o razmišljanjima jer je stav tvrd, on je bunker. Ja ne mogu živjeti u bunkeru, želim sebe demantovati za 15 dana - istakao je on.

Pjesme pod „kožom“ su, kako je dodao, o njegovim osjećajima.

BEZ MARKESA, KIŠA, PAMUKA 80 ODSTO PJESAMA NE BI POŠLO DALJE OD „TRALALA“

Džiboni je naglasio da za jednu pjesmu nekad ima stotinu „rješenja“, a da ni sa jednim nije zadovoljan.

- Želim da me pjesma iznenadi, kao da nije moja. Trudim se da ne smetam pjesmi kada se dogodi - rekao je on.

Dosadno je, podvlači on, ako dopustiš zanatu da prevlada.

- Mora postojati doza euforije dok pišeš. Volim bit nenormalan za vrijeme tog procesa - decidan je Džiboni.

Uz to je istakao i važnost autora koje je najviše volio da čita.

- Da nije bilo Gabrijela Markesa, Danila Kiša, Orhana Pamuka, ne bi 80 odsto pjesama mogao dovesti dalje od „tralala“ - poručio je Džiboni.

GLUPOST I POHLEPA HOMO SAPIENSA

Pojasnio je da u svojim pjesmama glavnu riječ daje prirodi - i to zbog razočarenja u homo sapiensa - odnosno jer je uvjeren da ovakav tempo života naše tetive, kosti, mozak i duša ne mogu nositi. 

- Tužan sam zbog gluposti i pohlepe homo sapiensa koji bi trebalo da živi sa prirodom - jasan je Džiboni.

Drvo je zato za njega jako važno kao simbol.

- Živim u prirodi jer sam odrastao u gradu sa 200.000 ljudi, pa išao u sve veće gradove. U jednom trenu sam završio u Berlinu koji je bio omeđen zidom, ljudi otuđeni - neki krasni, neki malo manje. Lunjao sam po svijetu - ali moja mjera je uvijek bila mala. Želio sam biti malo sam. Volim prošetat i čut svoje misli - znači što dalje od velikog grada. Iz nekog razloga me ta zemlja počela opuštati jer sam vidio živi po svom kalendaru za razliku od ljudi - naveo je Džiboni.

Stabla i drveće puno toga su mu, kaže, objasnili.

- Oko kuće imam čemprese, krasni su za vidjeti - kao ljudi na položaju te gledaju s visoka, a plod im je šišarka - od toga ni salate, ni čaja, ni ručka ni večere, ništa. Pod nogama ti se mota i crpi iz tebe sve što valja - korov i ostaje jedino što vrijedi: voćke - masline, šipak, limun itd. To funkcioniše isto kao u našem svijetu: volio bih se što više u životu družit s voćkama - ljudima voćkama - naglasio je Džiboni.

Drvom nije, kaže, fasciniran samo kao biljkom - nego i materijalom.

- Od njega se prave instrumenti, lađe, barke... To je jedini materijal kojem daješ ime. Jedino brod ima ime po ženi, mami, ćerci... To je jedino biće koje ne diše - a živo je - rekao je on. 

Parket, kako je dodao, ili zrači dobro ili ne.

- Ima stanova od 150 kvadrata gdje se ljudi ne slažu, a malih studentskih soba đe se 20 natrpa njih - a prijatno je jer drvo pamti - ocijenio je Džiboni.

PJESMOM U SVOJ SVIJET

Publici je saopštio da je počeo da piše kao dijete - tako bježeći u svoj svijet.

- Pao sam u more kad sam imao dvije godine i utopio se, majka me izronila. Mucao sam do 12. godine, a tako sam bježao u svoj svijet - pjesmama. Bile su plitke, ali mi se tada svidjelo što se nešto može rimovati. Bilo mi je super da kreneš na neki put i ne znaš sto je ishodište - ispričao je Džiboni odgovarajući na pitanje kad i zbog čega je počeo da piše.

SNAGA RIJEČI OSTAJE I KAD MUZIKA UTIHNE

Profesorica Ksenija Rakočević ocijenila je da u samom naslovu „Zastava potonulog carstva“ vidimo putovanje kroz lični, mitski i kolektivni prostor Mediterana.

- Činjenicom da je knjiga dvojezična ona konstantno prelazi granice: jezika, kulture i umjetničkih pojmova. U njoj su napisani tekstovi za izvodjenje na sceni, a kada čitam pjesme imam osjećaj da ih slušam. Iako ih zapravo ne čujemo - one dovljno obuzimaju čitaoce - ocijenila je ona.

Pjesme iz ciklusa kosti, kako je ustvrdila, govore o sjećanju, istoriji, identitetu - onome što je ukorijenjeno, dok ciklus koža ima znatno emotivniji ton pošto su te pjesme posvećene jednom čovjeku, tijelu i emociji.

- Jedinstvenu cjelinu prave dva ciklusa koja nas vode do stvaranja identiteta koji pronalazi elemente koji prestaju da budu ono što bi značili u svom osnovnom pojmu. More prestaje da bude pejzaž i postaje glas - govornik i nerijetko sagovornik - istakla je Rakočević aludirajući na pjesmu „Udica“.

Tijelo, kako je dodala, jedan je od glavnih motiva.

- Ono je sve vrijeme mnogo više od samog tijela. Ono postoje sinonim za egzistenciju ili požudu - kazala je Rakočević.

Ima utisak, kako je rekla, da i kad muzika utihne snaga Džibonijevih riječi ostaje.

- Jezik je jedan od elemenata koji Džibonija ostavljaju prepoznatljivim - istakla je profesorica.

PREVODILAC JE IZDAJNIK

Prevod pjesama na strani jezik je, prema Džibonijevim riječima, jako riskantan.

- Jer ne znaš što se događa, mogli su napisati što oce. Ali uvijek imaš dva-tri špijuna... Jednom sam poslao primjerak i dalje nijesam ništa provjeravao - rekao je Džiboni uz smijeh.

Na pitanje može li prevod uopšte biti identičan Gomez je poručio da je prevodilac zapravo izdajnik.

- Nikad prevod ne može biti direktan. Možda ako bi se radilo o receptu za proju jer ne možeš na kraju od tih sastojaka dobiti pljeskavicu - rekao je on.