„Smrt bez samoglasnika“ - ona koja ne donosi spokoj nikome

Roman „Smrt bez samoglasnika“ autorke Sofije Kordić sinoć je predstavljen u okviru redovnog književnog programa Kulturno-informativnog centra „Budo Tomović“.

U razgovoru sa piscem Nikolom Nikolićem, autorka je na pitanje o tome kako je nastao naslov „Smrt bez samoglasnika“ pojasnila da se ideja nametnula gotovo odmah. Govoreći o naslovu, objasnila je da riječ „smrt“ doživljava kao tešku i snažnu, dok riječi bez samoglasnika u njenom doživljaju imaju nešto grubo i mučno. Samoglasnici joj, nasuprot tome, predstavljaju nešto svijetlo, lako i vedro. Zato je upravo takav naslov, smatra, najbolje odgovarao smrti koja je tema romana - smrti koju je čovjek sam prizvao i kojoj je sam potrčao u susret.

- Svaka smrt sama po sebi je teška, ali postoje smrti koje donesu neki spokoj i onome koji umire i onima oko njega. Ova smrt nije takva. Ona je definitivno bez samoglasnika - kazala je autorka.

Jedno od pitanja koje se nametnulo jeste i koliko je roman zapravo autofikcija, odnosno gdje se u njemu povlači granica između stvarnosti i fikcije. Prema njenim riječima, čim autor krene od vlastitog iskustva ili iskustva ljudi koji ga okružuju, stvarnost već prolazi kroz njegov lični filter i prerasta u fikciju.

- Koliko god da vjerno prikažem nešto što sam doživjela ja ili neko meni blizak, čim to uđe u priču, ono dobija određenu auru fikcije, jer postaje nešto drugo - postaje drugi lik i druga priča - objasnila je autorka.

Dodala je da čak ni djela koja se ne smatraju autofikcijom nijesu u potpunosti odvojena od autorovog iskustva, budući da i čista fikcija nastaje iz njegovog vrijednosnog sistema, mašte i svega što je tokom života doživio i čuo.

Osvrnuvši se na odnos književne kritike prema autofikciji, kazala je da se u posljednje vrijeme prema toj vrsti književnosti često zauzima određena distanca, s obzirom na njenu veliku zastupljenost u savremenoj književnosti. Ipak, smatra da takvu odbojnost ne treba prenaglašavati, jer kvalitet književnog djela ne zavisi od toga da li ga određujemo kao autofikciju ili fikciju, već od toga koliko je ono uspješno napisano.

Poseban izazov za autorku predstavljalo je pronalaženje najpogodnijeg jezika za obradu ovako osjetljive teme. Pisanje o samoubistvu, kako je kazala, bilo je izuzetno zahtjevno, posebno imajući u vidu njeno novinarsko iskustvo.

Podsjetila je da u novinarstvu postoje jasne etičke smjernice za izvještavanje o samoubistvu, koje upozoravaju na senzacionalizam, romantizovanje čina i iznošenje detalja koji mogu uznemiriti javnost ili podstaći imitativno ponašanje. Istakavši da je književnost ipak drugačiji prostor od medijskog izvještavanja i da pruža znatno veću slobodu u obradi teme. Ipak, upravo joj je nakon završetka rukopisa bilo važno da dobije reakcije prvih čitalaca. Jednim od ključnih pokazatelja smatrala je to što su joj čitaoci govorili da tekst nije mučan ni morbidan, da ih tema nije odbila, već ih je podstakla da nastave sa čitanjem. Posebno joj je bilo važno što u romanu nijesu prepoznali romantizovanje samoubistva, odnosno predstavljanje tog čina kao jedinog ili opravdanog izbora.

- Toga sam se najviše plašila, ali svi koji su pročitali kazali su da to nijesu osjetili - dodala je autorka.

Kada je riječ o prikupljanju građe, autorka je naglasila da je roman nastajao kroz spoj ličnog iskustva, istraživanja i promišljanja šireg društvenog konteksta. Na pisanje je, po njenim riječima, nije pokrenuo samo osjećaj gubitka, već i potreba da problematizuje pitanje mentalnog zdravlja, kao i sve izraženije probleme sa mentalnim poremećajima u savremenom društvu.

Posebno je izdvojila pojam „privatizacije stresa“, koji joj je, kako je navela, veoma blizak, a kojim se opisuje savremena tendencija da se problemi mentalnog zdravlja posmatraju isključivo kao individualni problem.

- Kad čovjek doživi bilo kakvu vrstu problema sa mentalnim zdravljem, nekako se sve svede na intimu i individualni pristup - ja nijesam uspio, ja sam popustio pritisku, nijesam dovoljno jak, nijesam dovoljno dobar, nijesam dovoljno uspješan - objasnila je autorka, ukazujući na to da se time odgovornost i uzroci problema izmještaju iz sfere društva.

U tom kontekstu podsjetila je i na knjigu „Samoubistvo“ prvog predsjednika Čehoslovačke Tomaša Gariga Masarika, objavljenu 1881. godine, u kojoj je još krajem 19. vijeka samoubistvo posmatrano kao društvena pojava, mnogo prije nego što je tu temu sistematično obradio Dirkem. Savremeni problemi poput depresije, „burnouta“ i različitih oblika tjeskobe, prema njenom mišljenju, neraskidivo su povezani sa društvom, odnosima u njemu i položajem pojedinca.

Pozivajući se i na stavove hrvatskog psihijatra Roberta Torrea, zaključila je da psihološke poremećaje ne možemo posmatrati izolovano od društvenog okruženja u kojem nastaju i razvijaju se.