Bez dobrog govorništva nijedna taktika neće stići do terena

Koliko su govorničke sposobnosti važne za fudbalske i uopšte sportske trenere? O tom i drugim pitanjima razgovarao sam sa Bernhardom Moestlom, svjetski priznatim mentorom iz oblasti liderstva i javnog govorništva. Bestseleri austrijskog autora, o primjeni istočnjačkih filozofija u rješavanju savremenih životnih situacija, prevedeni su na brojne svjetske jezike uz milionske tiraže.

Zašto su govorničke sposobnosti važne za fudbalskog trenera?

Moestl: Jedan od najpoznatijih mislilaca o moći, državnik Nikolo Makijaveli, jednom je rekao: „Svi vide onog za koga se predstavljaš, malo njih upozna onog ko zapravo jesi.“ I upravo tako mi ljudi funkcionišemo. Druge procjenjujemo prije svega po tome kako se predstavljaju.

Neko ko govori jasno i sa elegancijom uvijek će djelovati snažnije od nekoga ko se pred drugima “spotiče” i muči da sastavi rečenicu — bez obzira na stvarna dostignuća. Instinktivno povezujemo lijepo izražavanje sa obrazovanjem, uspjehom i hrabrošću.

Isto važi i za fudbalskog trenera. Na kraju krajeva, trener je govornik više nego bilo šta drugo. On ne izlazi na teren da igra. Njegov zadatak je da svoju viziju prenese tako jasno i ubjedljivo da je igrači sami izvedu. A da bi se to dogodilo, mora govoriti tako da privuče pažnju i da ga drugi žele slušati i slijediti. Bez toga, nijedna taktika na svijetu neće stići do terena.

Koje su najčešće greške koje uočavate kod javnih govornika?

Moestl: Mnogi govornici miješaju govornicu sa pozornicom. Misle da moraju nastupati kao u pozorištu, pretvarajući se da su neko drugi. Zbog toga se ponašaju kao glumci koji igraju ulogu. To ne samo da govor čini zvaničnim i naučenim napamet — što najčešće i jeste — već čini da govornik djeluje neautentično. Pored toga, remeti se veza sa publikom, jer je govornik fokusiran isključivo na sebe. Vjerujući da su na pozornici, zaboravljaju najvažniju stvar: treba da govore sa ljudima, a ne pred njima.

Druga greška koju često vidim jeste da mnogi govornici govore — za sebe. Naravno, javni govor se odnosi na prenošenje poruke. Ali ne smijemo zaboraviti da nas publika „plaća“ — svojim vremenom i pažnjom. Svaki govor je oblik usluge. Mi tražimo od ljudi da nam poklone dio svog života. To znači da govor nikada ne smije biti o onome koji govori — već uvijek o onima koji slušaju.

Koji savjet biste dali trenerima kako da poboljšaju svoje obraćanje igračima, navijačima ili medijima?

Moestl: Prvo i najvažnije, uvijek preporučujem da slušaju govore onih koji ih lično inspirišu — i onda da ih analiziraju. Vjerujem da je najvažnije razumjeti da sve ima svoj uzrok. Ljudi ne preferiraju da slušaju jednog trenera umjesto drugog zato što je četvrtak ili zato što euro raste ili pada. Uvijek postoji razlog zašto publika neke trenere sluša u tišini, dok drugi uopšte ne uspijevaju da privuku pažnju.

Zato bih uzeo govore koji mi se najviše dopadaju i analizirao zašto su uspješni. Obratio bih pažnju na govor tijela, na to kako se govornik ponaša na sceni, na tempo govora, dužinu izlaganja i vrstu jezika koji koristi. I onda bih razmislio kako sve to mogu uskladiti sa sopstvenom ličnošću, ciljevima i publikom.

Šta je osnova dobrog govora, koji zadržava pažnju publike?

Moestl: Prvi instinkt bio bi da kažem da je dobar govor stvar zanimljivog sadržaja. Ali ako razmislim dublje, to nije sasvim tačno. Postoje ljudi koji imaju mnogo vrijednih stvari da kažu — ali počnu govor sa toliko „umm“ i „ahh“ da prestanem da slušam prije nego što su zaista počeli. Naravno, tema treba da me zanima. Ali isporučiti je na privlačan način nije uvijek lako.

Naravno, navijači žele objašnjenje nakon poraza. I naravno da žele da čuju da će se tim vratiti u pobjednički ritam. Ali iskreno — koliko dugo neko želi da sluša zašto je tim izgubio? Po mom mišljenju, govori se dobijaju ili gube u prvim rečenicama.

Ako počnete sa nečim tipa: „Danas bih želio da govorim o tome kako…“, već ste izgubili publiku.

Postoji snažna paralela sa pisanjem knjiga. Uvijek kažem: najvažnije je da čitalac želi da zna kako se završava. Recimo da pišem knjigu o fudbalskoj utakmici — ali kapiten, golman i ostatak ekipe su toliko nesimpatični da nikoga nije briga da li će pobijediti ili izgubiti. Ko će to čitati do kraja?

Lično, svoje govore obično počinjem pitanjem. Pitanjem na koje se vraćam tokom govora kako bih održao napetost — i na koje dajem jasan odgovor tek na kraju.

Na primjer: „Da li smo mogli da dobijemo utakmicu protiv tima XY? Naravno da smo mogli. Pa zašto nismo? — Dobro veče, dame i gospodo, i hvala vam što ste došli na ovu konferenciju za štampu...“

Napisali ste knjigu o tome kako istočnjačke filozofije mogu pomoći u svakodnevnom životu. Koje strategije trener može primijeniti u svom razmišljanju i ponašanju kako bi se nosio sa stresnim situacijama?

Moestl: Vjerujem da je najvažnije razumjeti da ne možemo uvijek pobijediti — i da ne moramo. Naravno, navijači žele pobjedu u svakoj utakmici. Ali još se sjećam vremena kada je Formulom 1 toliko dominirao Mihael Šumaher da su zvaničnici razmišljali o promjeni pravila, jer su se gledaoci žalili da postaje dosadno.

Naučio sam da dam svoj maksimum — đe god i kad god mogu — i da prihvatim da ne mogu više od toga. Posebno u sportu, često smo izloženi spoljnim uslovima koje ne možemo kontrolisati, iako imaju ogroman uticaj na rezultat.

Jednom sam pitao poznatog skijaša kako se nosi sa time da se trke često odlučuju u stotinkama, a uslovi nisu jednaki. Prvi takmičar kreće po suncu i svježoj stazi, dok deseti vozi po vjetru i mećavi.
Kako se nositi sa tim da nisi pobijedio — ne zbog učinka, već zbog nefer uslova — iako bi pod idealnim okolnostima možda pobijedio?

Upravo tu postaje ključno biti siguran da si dao najbolje što je realno bilo moguće. I da ne dozvoliš da te vanjski rezultat definiše.

Istovremeno, ono što, po mom mišljenju, važi za svakog trenera jeste ono što važi i za sve lidere: njihov posao je da onima koji im vjeruju daju osjećaj sigurnosti — i da najbolje iskoriste resurse koji su im dati. To takođe znači preispitivati sopstvene odluke: Da li zaista služe cilju? Ili su vođene ličnim emocijama, željama ili pristrasnostima?

I na kraju, fascinira me jedna ideja iz tradicije Šaolin ratničkih monaha: Ne pitaj „Kako mogu poraziti protivnika?“ — pitaj „Kako bi on porazio sam sebe?“ To je tehnika koja zahtijeva vježbu, jer znači ostaviti ego po strani. Ali kad to uspijete, postaje iznenađujuće efikasna.

Imate mnogo interesovanja: od istočnjačkih filozofija, preko vođenja turističkih tura do fotografije. Koja je veza između uspjeha i svestrane ličnosti?

Moestl: Vjerujem da se uspjeh najpouzdanije pojavljuje onda kada prestanemo da ga forsiramo — i umjesto toga vjerujemo da će doći prirodno, ako dajemo svoj maksimum.

Osoba sa pravom dubinom ima privilegiju da privuče ljude koji žele da zajedno postignu velike stvari. Za mene lično, jedna od najvećih privilegija u životu bila je mogućnost da učim od ljudi koji su bili pravi majstori svog zanata.

Jedan od njih, legendarni fotograf Džej Mejzel, jednom je rekao: „Ako želiš da praviš zanimljivije fotografije — postani zanimljivija osoba.“ To je savjet koga sam se držao cijelog života — i koji mi je pomogao ne samo u fotografiji, nego i u mnogim drugim oblastima.

Često se govori o karakteristikama modernog lidera. Postoje li zaista trendovi kojih bi se trener u ovom smislu trebao pridržavati, ili smo duboko u sebi već “uvezani” na određena ponašanja?

Moestl: Ideja vođstva stara je koliko i sama priroda — i po mom mišljenju, nije se bitno promijenila hiljadama godina.

Vjerujem da postoje dvije vrste ljudi. Prvi su oni koji koriste svoj um. Oni razvijaju ideje, stvaraju koncepte i spremni su da rizikuju i preuzmu odgovornost. To su ljudi koje zovemo liderima. Ali nijedan lider ne bi bio ništa bez onih koji su spremni i sposobni da njihove ideje pretvore u stvarnost.

Koliko bi utakmica mogao da dobije najbolji trener na svijetu ako bi morao da igra sam protiv drugog tima? Vjerovatno nijednu.

Kao što sam već rekao, vjerujem da vođstvo znači koristiti dostupne resurse što efikasnije — ali i što odgovornije. Dobar lider razumije da ga ljudi slijede dobrovoljno.

Neko bi mogao reći da igrači ne biraju trenera. To je tačno. Ali nijedna sila na svijetu ne može natjerati igrača da ostane u timu.

Moć, za razliku od sile, zasniva se na ideji da želimo da udovoljimo drugome — zato što tražimo njegovo odobravanje. Zato je moć nešto što se dobija, a ne nešto što se uzima. Igrači daju svoj maksimum na terenu ne zato što se plaše kazne, već zato što žele priznanje svog trenera. Da je strah motivator, samo bi se pretvarali da daju svoj maksimum — bez stvarne predanosti.

Ko god zaista razumije ovaj bezvremenski princip, po mom mišljenju, uspjeće kao lider.

Za kraj, koju poruku biste poslali čitaocima?

Moestl: Sve snage dolaze iznutra. I ona sila koja nas pokreće naprijed — i ona koja može da nas uništi — imaju isto porijeklo. Ciljeve koje postižemo u životu ne određuje niko osim nas samih.