Fudbalski šampionat na polovini: Koga je najviše vrijedilo gledati

Naša fudbalska liga trenutno jednostavno nije dovoljno “taktička”. Njome vlada jednoličnost (bezličnost?) koja se ogleda u skoro uniformnom igranju u sistemima 4-2-3-1, 4-3-3 ili 4-1-4-1 (uz izuzetak Arsenala). Iako ovo djeluje kao puno taktičkih opcija, u osnovi se radi o jednoj te istoj formaciji. Mogu dodati i da je ovakva jednoobraznost u pogledima na igru čudna i zabrinjavajuća, i teško da se može naći u fudbalskim takmičenjima od Australije do Amerike.

Zato je moj cilj bio istaći i pozdraviti sve one koji su u prvom dijelu sezone tumačili igru na drugačiji i prepoznatljiv način, dajući joj lični pečat. U tom smislu, bilo sistemom, stilom ili selekcijom, prvenstveno su se istakli Dečić, Budućnost i Mladost Donja Gorica.

Dečić: “Četvorougao” u sredini

Nebojša Jandrić, šef stručnog štaba Tuzana, strastven je trener, posvećen detaljima, koji je za kratko vrijeme učinio Dečić taktički najnaprednijom i najzanimljivijom ekipom prvenstva.

Dečić se izdvojio a) strpljivom, smirenom i smislenom igrom ali i b) formacijom 3-4-3. Preciznije rečeno, početnu 4-2-3-1 formaciju, po osvajanju lopte usklađenim pomjeranjima pretvarali bi u raspored 3-4-3. Zanimljivo da je Jandrićeva ekipa do četvorougla u sredini dolazila na više načina. Možda najupečatljivija varijanta je ona u kojoj se trojici veznih igrača priključivao sa desnog beka Džonatan Drešaj, zauzimajući mjesto centralnog ili čak ofanzivnog veznog.

Koliko je Dečić u nekim utakmicama igrao savremeno i dominantno, toliko su se u pojedinim mečevima nažalost degradirali na nivo prosječne crnogorske ekipe, bez taktičke prepoznatljivosti. Moguće da je razlog bivao slabiji teren, pa Jandrić nije želio da se njegovi igrači previše bave elaboriranim taktičkim idejama, koje bi u tim uslovima bilo teško i rizično sprovesti. Ipak, ostaje žal što Dečić čak i tada nije prikazivao svoju kvalitetnu igru.

Sve u svemu, igrači Dečića postigli su zavidan nivo taktičke usklađenosti koji, iako nije uvijek davao rezultate, jeste ih od svih domaćih timova najviše približio modelu igre savremene evropske ekipe.

Budućnost: Eksperimentisanje sa bekovima

Dejan Vukićević je trener koji prati i poznaje savremene trendove, pa ne čude inovativni taktički elementi koje je postepeno uvodio u igru “plavih”.

Koncept igre Budućnosti sličan je onom koji primjenjuje Dečić, uz nekoliko razlika. Osnovna je da, dok Dečić teži ofanzivnom prelasku u 3-4-3, Budućnost je napadala najčešće u formaciji 3-3-4.

Ovaj prelazak na 3-3-4 iz osnovne formacije 4-3-3 temeljio se prvenstveno na postavljanju Serikova, inače centralnog beka, na lijevu stranu odbrane. Poenta igre sa štoperom tipa Serikova na lijevom beku, jeste pružanje mogućnosti beku na desnoj strani (Vušurović ili Raspopović) za ofanzivnije djelovanje. Time je sopstveni gol, pred kojim ostaju tri centralna beka (u ovom slučaju Serikov, Dakić i Đuričković) koliko-toliko zaštićen od kontranapada.

Zahvaljujući tome, Raspopović ili Vušurović su bili slobodni da se po desnoj strani pomjeraju visoko naprijed i priključuju napadačima. Tako je Budućnost obično napadala u 3-3-4, ali i 3-4-3, ukoliko bi Raspopović ušao u sredinu.

Glavna prepreka boljoj igri Budućnosti bili su manjak kreativnosti u zadnjoj liniji, precijenjeni individualci i opšti psihološki pritisak pod kojim ekipa igra. Ovi faktori ograničavali su kreativnost i izražajnost u napadu, pod uslovom da nešto više i ima da se izrazi.

Mladost DG: Ofanziva sa južnjačkim šmekom

Marko Šćepanović, trener Mladosti, već je na početku sezone samim odabirom igrača i transferima pokazao drugačiji pogled na sastavljanje tima. S obzirom na to da u Mladosti igraju Portugalac, Brazilac i dva Argentinca, ekipa iz Donje Gorice odisala je južnjačkim mentalitetom.

Mladost je svoje mjesto na listi zaslužila prije svega ofanzivnom i poletnom igrom. Osim što je njihov 4-1-4-1 sistem već načelno napadački, na pozicijama koje su obično rezervisane za defanzivnije igrače, djelovali su tehnički jaki igrači i kreativci. Npr. u odbrambenoj četvorci su igrala praktično dva vezna, Vujisić i Kordoba, što je značilo osmišljenu organizaciju napada. Istovremeno, sredina sa Kontićem i Jovanovićem često je bila bez klasičnog defanzivnog pivota, što je podrazumijevalo brojne promjene mjesta na tom dijelu terena.

Problem Mladosti bila je povremeno nepromišljena igra u odbrani. Bespotrebnim istrčavanjima na protivničke igrače, iz čista mira bi ostavljali za sobom prazan prostor koji je protivnik lako koristio. Ukoliko u drugom dijelu sezone žele čvršću odbranu, u Mladosti se moraju dodatno posvetiti ovom dijelu igre.

Do Evrope igrom, pa tek onda rezultatima

Fudbal je polje stvaralaštva i kreativnosti (kako za igrače tako i za trenere), a ne puke borbe za prvo mjesto u domaćem šampionatu. Da je samo do toga ko će prvenstvo osvojiti, odavno bismo prosperirali. Svako ko postiže rezultate na domaćoj sceni zaslužuje poštovanje, ali stvarni i krajnji cilj nije osvajanje crnogorskog prvenstva, već kvalifikovanje za evropska takmičenja. A da bi se našao u društvu evropskih ekipa, moraš tako i igrati.

Ili što bi rekli u jednoj pozorišnoj predstavi: „Ovo je jevropska zemlja, ponašaćemo se kao jevropski ljudi.“