<article>Na parlamentarnim izborima održanim 28. decembra 2025. godine, pokret Samoopredjeljenje osvojio je više glasova nego na izborima 2021. godine, kada je došao na vlast.Prema prebrojanim redovnim glasovima i glasovima iz diplomatsko-konzularnih predstavništava, Samoopredjeljenje je osvojilo više od 447.000 glasova. Poređenja radi, 2021. godine ovaj pokret je imao više od 438.000 glasova, dok je na izborima u februaru 2025. osvojio 339.350 glasova.Još nijesu prebrojani glasovi pristigli poštom, uslovni glasovi i glasovi osoba sa invaliditetom, koji bi mogli uticati na konačni raspored mandata.Prema posljednjim rezultatima, Samoopredjeljenje je osvojilo 50 odsto glasova i imaće 56 poslaničkih mandata. Demokratska partija Kosova (DPK) osvojila je 20,75 odsto glasova i dobiće 23 mandata, Demokratski savez Kosova (DSK) 13,44 odsto i 15 mandata, dok je Alijansa za budućnost Kosova (ABK) osvojila 5,57 odsto glasova i imaće šest poslanika.Sastav novog sazivaDeseti saziv Skupštine dominantno će činiti poslanici koji su mandate osvojili i na prethodnim izborima. Mandat je obnovilo 90 poslanika, dok će 17 njih prvi put ući u parlament.Iz Samoopredjeljenja je mandate ponovo osvojilo 42 poslanika, iz DPK-a 16, iz DSK-a 11, a iz ABK-a pet poslanika.U novom sazivu biće 37 poslanica, a primjena rodne kvote značiće da pojedini muški kandidati iz DPK-a i ABK-a ostanu bez mandata. U Samoopredjeljenju je, zahvaljujući broju osvojenih glasova, mandat obezbijedila 21 žena i bez primjene kvote.Najviše glasova po kandidatimaPredsjednik Samoopredjeljenja Aljbin Kurti osvojio je najviše glasova među kandidatima – više od 367.000. Slijede Gljauk Konjufca sa preko 286.000 i Aljbuljena Hadžiju sa 152.000 glasova.U DPK-u najviše glasova osvojio je Bedri Hamza sa 156.000, dok je u DSK-u prednjačio Ljumi rAbdidžiku sa više od 84.000 glasova. U Alijansi za budućnost Kosova najviše glasova osvojio je Ramuš Haradinaj, sa više od 41.000 glasova.</article>

Na parlamentarnim izborima održanim 28. decembra 2025. godine, pokret Samoopredjeljenje osvojio je više glasova nego na izborima 2021. godine, kada je došao na vlast.
Prema prebrojanim redovnim glasovima i glasovima iz diplomatsko-konzularnih predstavništava, Samoopredjeljenje je osvojilo više od 447.000 glasova. Poređenja radi, 2021. godine ovaj pokret je imao više od 438.000 glasova, dok je na izborima u februaru 2025. osvojio 339.350 glasova.
Još nijesu prebrojani glasovi pristigli poštom, uslovni glasovi i glasovi osoba sa invaliditetom, koji bi mogli uticati na konačni raspored mandata.
Prema posljednjim rezultatima, Samoopredjeljenje je osvojilo 50 odsto glasova i imaće 56 poslaničkih mandata. Demokratska partija Kosova (DPK) osvojila je 20,75 odsto glasova i dobiće 23 mandata, Demokratski savez Kosova (DSK) 13,44 odsto i 15 mandata, dok je Alijansa za budućnost Kosova (ABK) osvojila 5,57 odsto glasova i imaće šest poslanika.
Sastav novog saziva
Deseti saziv Skupštine dominantno će činiti poslanici koji su mandate osvojili i na prethodnim izborima. Mandat je obnovilo 90 poslanika, dok će 17 njih prvi put ući u parlament.
Iz Samoopredjeljenja je mandate ponovo osvojilo 42 poslanika, iz DPK-a 16, iz DSK-a 11, a iz ABK-a pet poslanika.
U novom sazivu biće 37 poslanica, a primjena rodne kvote značiće da pojedini muški kandidati iz DPK-a i ABK-a ostanu bez mandata. U Samoopredjeljenju je, zahvaljujući broju osvojenih glasova, mandat obezbijedila 21 žena i bez primjene kvote.
Najviše glasova po kandidatima
Predsjednik Samoopredjeljenja Aljbin Kurti osvojio je najviše glasova među kandidatima – više od 367.000. Slijede Gljauk Konjufca sa preko 286.000 i Aljbuljena Hadžiju sa 152.000 glasova.
U DPK-u najviše glasova osvojio je Bedri Hamza sa 156.000, dok je u DSK-u prednjačio Ljumi rAbdidžiku sa više od 84.000 glasova. U Alijansi za budućnost Kosova najviše glasova osvojio je Ramuš Haradinaj, sa više od 41.000 glasova.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Svijet

Kosovo: Samoopredjeljenje osvojilo više glasova nego 2021. godine

Manifestacija „Novogodišnja priča u Prijestonici“ biće nastavljena od 9. do 11. januara na Dvorskom trgu, nakon što je program planiran za period od 4. do 7. januara odložen zbog nepovoljnih vremenskih uslova.
U nastavku manifestacije građane Prijestonice, kao i posjetioce iz drugih gradova, očekuje bogat i raznovrstan muzički program.
U petak, 9. januara, program počinje nastupom Edisa Agića u 18 časova, dok će u 20 časova nastupiti Indira Forza (ex Colonia).
Subota, 10. januar, biće u znaku „Crnogorskog jutra“. Publiku očekuju nastupi Šukrije Žutog Serhatlića u 11 časova i Jadranke Barjaktarović u 13 časova. U večernjem terminu, u 18 časova, nastupiće Danilo Ivanović – Čoda, dok je za 20 časova planiran koncert tribute sastava „Prava stvar“ – Tribute to Čola.
Završni dan manifestacije, u nedjelju 11. januara, otvara Hor „Luća“ nastupom u 12 časova. U večernjem dijelu programa, u 18 časova, nastupiće mediteranska klapa Assa Voce, dok će manifestaciju zatvoriti Leon Lasić sa programom „Tribute Oliver Dragojević“ u 20 časova.
Organizatori pozivaju građane i posjetioce da zajedno prisustvuju završnici „Novogodišnje priče u Prijestonici“ i u prazničnom duhu isprate kraj ovogodišnje manifestacije.

Nastavak „Novogodišnje priče u Prijestonici“: Trodevni muzički program na Dvorskom trgu

Službenici Stanice granične policije I Pljevlja su, u okviru pojačanih aktivnosti koje se sprovode kroz nacionalnu akciju „Petarda“, na graničnom prelazu Ranče, prilikom ulaska u Crnu Goru, kontrolisali putničko vozilo marke BMW.
Vozilom je upravljao S.P. (31) iz Nikšića, dok su se u vozilu nalazili i F.P. (26) i B.D. (29). Tokom detaljne kontrole policijski službenici su pronašli 328 komada vatrometa, za koje vozač nije posjedovao odgovarajuću dokumentaciju.
O događaju je obaviješten državni tužilac u Osnovnom državnom tužilaštvu u Pljevljima, koji je naložio da se od S.P. prikupe obavještenja na zapisnik, kao i da se pronađena pirotehnička sredstva privremeno oduzmu.
Nakon prikupljenih obavještenja, policija je kompletan predmet dostavila nadležnom tužiocu, koji će se naknadno izjasniti o pravnoj kvalifikaciji događaja.

GP Ranče: Policija zaplijenila 328 komada vatrometa

U cilju objektivnog, tačnog i preciznog informisanja javnosti, kao i sprečavanja dezinformacija i pogrešnih tumačenja povodom pada dronova tokom novogodišnjeg „dron šoua“ u Budvi, Uprava policije saopštila je detalje postupanja policije.
Kako je navedeno, policijski službenici Regionalnog centra bezbjednosti „Jug“, Odjeljenja bezbjednosti Budva, obaviješteni su 1. januara 2026. godine, oko jedan sat iza ponoći, da je tokom izvođenja dron-šoua iznad Starog grada došlo do pada više dronova u more i na plato Lučke kapetanije.
– Uzimajući u obzir veliki broj domaćih i stranih turista, obilježavanje novogodišnje noći i druge bezbjednosne događaje koji su zahtijevali istovremeno angažovanje policije, službenici OB Budva su postupili po prijavi i, čim su se stekli uslovi, izašli na lice mjesta, obezbijedili lokaciju i o događaju obavijestili nadležnog tužioca – navodi se u saopštenju.
Po nalogu tužioca u Osnovno državno tužilaštvo u Kotoru, policija je započela uviđaj. Na licu mjesta utvrđeno je oštećenje više dronova, a prostor je obezbjeđivan do jutarnjih časova, kada je uviđaj nastavljen.
– Izuzet je određeni tehnički materijal i uređaji, koji su upućeni na odgovarajuća vještačenja radi utvrđivanja uzroka pada i nastalih oštećenja, uzrokovanih zasad nepoznatim faktorom – saopštila je policija.
Predmetom rukovodi Osnovno državno tužilaštvo u Kotoru, koje će, u okviru svojih nadležnosti, odrediti dalja vještačenja i naložiti preduzimanje dodatnih mjera i radnji.
Iz Uprave policije ističu da se radi o specifičnim tehničkim komponentama, čije vještačenje zahtijeva posebna stručna znanja, te da će javnost biti blagovremeno obaviještena o ishodu istrage nakon okončanja izviđaja i vještačenja.

Policija i tužilaštvo istražuju pad dronova tokom novogodišnjeg šoua u Budvi

Nikoli Boljeviću (24) od strane Višeg državnog tužilaštva određeno je zadržavanje do 72 sata.
Prema nezvaničnim saznanjima portala Dan, Boljević je priznao krivično djelo koje se odnosi na nedozvoljeno posjedovanje oružja - pištolj i koje se odnosi na drogu.
Boljević je, kako piše Dan, izričito negirao izvršenje ubistva zbog kojeg je uhapšen.
On je danas saslušan povodom sumnje da je izvršio ubistvo Sima Markovića u Budvi.
Saslušanju je prisustvovao njegov advokat Srđan Lješković, koji nije želio da u ovoj fazi istrage daje izjave za medije.
Prema evidenciji policije, i osumnjučeni i žrtva su od ranije poznati policiji.

Boljević negirao da je ubio Markovića, priznao nelegalno posjedovanje pištolja i kokaina

Imali smo san o državi u kojoj će nosilac suvereniteta biti građanin čije etničko porijeklo, jezički identitet ili nacionalno i vjersko samoodređenje neće biti iznad principa jednakih prava za sve koji poštuju njezin Ustav i zakone, njezin građanski i multikulturni karakter. Imali smo san o državi u kojoj ćemo doseći iskustva zapadnih liberalno-demokratskih društava, državi vladavine prava i socijalne pravde, državi snažnih institucija koje će baštiniti tripartitnu podjelu vlasti, državi u kojoj će preporuka za posao biti stručnost a ne partijska, nacionalna ili vjerska pripadnost.
Velim, imali smo san koji je prvi politički artikulisao Liberalni savez Crne Gore prije tri i po decenije. Na jesen 1991. godine imali smo prvu veliku priliku da taj san ispunimo. Jugoslavija se faktički raspala, jedina njezina preživjela ustanova, Jugoslovenska narodna armija, postala je razorni mehanizam u rukama beogradskoga autokrate Miloševića, za disciplinovanje neposlušnih, prvo Slovenije, potom i Hrvatske, krčkalo se uveliko i u Bosni i Hercegovini.&nbsp;
Na Konferenciji u Hagu 18. 10. 1991. godine, uz prethodno pribavljenu saglasnost Skupštine Crne Gore, crnogorski predśednik Momir Bulatović prihvatio je prijedlog lorda Pitera Karingtona za mirnu disoluciju Jugoslavije. Taj su prijedlog prihvatila petorica predśednika republika bivše Jugoslavije. Protiv njega je glasao samo Slobodan Milošević.&nbsp;
Braneći odluku o prihvatanju Karingtonova plana Bulatović je u Skupštini Crne Gore izgovorio profetske riječi: „Ako je kriterijum dobre vlasti u Crnoj Gori i od naroda prihvaćene vlasti poslušnost i apsolutna identičnost s onim što dolazi iz Beograda, onda ovom narodu ne treba vlast.“ Ni dvije neđelje kasnije Bulatović je povukao svoj potpis, odnosno zatražio amandmane koje mu je izdiktirao Milošević (kako to tvrdi tadašnji bliski Miloševićev saradnik Borislav Jović) i time poništio posljednji napor da se izbjegne krvavi rat. Podgorički trijumvirat – Momir, Milo &amp; Sveto – čelnici jedinstvenoga DPS-a, tako su postali (ne)voljni saveznici Miloševićevog paklenog projekta koji će bivšu Jugoslaviju odvesti u katastrofu, uzrokujući oko 150000 mrtvih i oko 4 miliona raseljenih, razaranje gradova, etnička čišćenja i genocid.&nbsp;
Crne Gora je time navukla na sebe težak teret saučesnika u zločinu, suočivši se istovremeno s gubitkom suvereniteta, ekonomskom propašću, izolacijom od svijeta, bujanjem kriminala, eskalacijom nacionalšovinizma i posvemašnjom društvenom degradacijom. Umjesto ekonomskih reformi i ubrzanog puta prema Evropskoj ekonomskoj zajednici koje je tih dana crnogorskome premijeru Đukanoviću nudio talijanski ministar vanjskih poslova Đovani de Mikelis, podgorički trijumvirat izabrao je budžak balkanske mržnje i primitivizma.
Kad je 1997. godine dio tadašnjega DPS-a djelimično prigrlio program LSCG-a, otrgao se iz kandži Miloševićeva projekta i okrenuo Crnu Goru prema vrijednostima Zapada, učinilo se za trenutak da bi onaj san o državi mogao biti ostvaren. Ono što tadašnja politička elita nije razumjela bilo je da za ostvarenje toga sna nije bilo dovoljno izboriti mirnu obnovu nezavisnosti 2006. godine, otvaranje pregovora s EU i ulazak u NATO.&nbsp;
Sve su to, zapravo, morali biti preduslovi, nulte tačke iz kojih se moralo krenuti u stvaranje države po mjeri Ustava iz 2007. godine, snaženje ustanova, suštinsku, a ne paradnu podjelu vlasti i vladavinu prava, suzbijanje svih oblika antidržavnoga djelovanja, uspostavljanje društvene kohezije i inkluzije na vrijednostima proklamovanim Ustavom, utemeljenje pluralnoga društva, (re)izgradnju nacije ne kao zajednice etnički ili vjerski predisponiranih, već kao skupine državljana koji prihvataju zajedničke vrijednosti i sl.&nbsp;
Umjesto toga, ondašnja politička elita usvajajući prozapadnu spoljnopolitičku orijentaciju, na unutrašnjem planu bila je zauzeta nerijetko sumnjivim privatizacionim aranžmanima, stvaranjem „ekonomske elite“ iz kruga srodnika i politički lojalnih, „ekonomskim razvojem“ koje kao da je diktirao Sir Oliver („Cijena? Prava sitnica!“), koketiranjem s ključnim nosiocem antidržavnoga djelovanja – Beogradskom patrijaršijom, pothranjivanjem i finansiranjem njihovih po društvo razornih ambicija i sl., bez vizije razvoja institucija i snaženja države.
Da ništa nijesu naučili ni nakon pada vlasti, potvrđuju i najnovija dešavanja u Budvi, đe su odbornici DPS-a, uz stupidna pravdanja da nijesu anticrkvena organizacija, poklonili 1.000.000 € ustanovi čija je jedina stvarna misija ne širenje evanđeoske misli no desuverenizacija Crne Gore i razgradnja građanskoga društva.&nbsp;
Treba zaista biti lišen elementarne pameti i skrupula pa vjerovati da je mjera stvari u Crnoj Gori njihova kakva bilo participacija u vlasti, a da su tu vlast 2020. izgubili zbog sukoba s Beogradskom patrijaršijom, a ne zbog činjenice da su u njedrima države decenijama njivili antidržavnu Organizovanu (pseudo)klerikalnu grupu (OKG). Ništa bolje ne stoje stvari ni s Evropskim savezom koji jeste glasao protiv ovoga štetnog aranžmana, ali bez preispitivanja svoje pozicije u budvanskoj vlasti.
Paradoksalno, ali je upravo sitno kalkulantstvo DPS-a i djelova današnjeg Evropskog saveza, a ne neka istorijska vizija, omogućilo Crnoj Gori na proljeće 2022. godine još jednu priliku da iskorači iz balkanskoga brloga i ubrzano se uputi ka društvu najrazvijenih država Evrope. Premda sam pripadao grupi od svega nekoliko suverenista kritičara formiranja Dritanove vlade, i tih dana, nakon Putinove agresije na Ukrajinu, bilo je kristalno jasno da su geopolitičke prilike servirale Crnoj Gori novu šansu.&nbsp;
Imao je Dritan svu podršku SAD-a i probuđene Evropske unije, imali smo jasne najave ubrzanog ulaska u EU od strane Brisela, imali smo Ministarstvo odbrane, ANB, Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo za evropske integracije u rukama ljudi koji su svoj profesionalni angažman posvetili evropeizaciji Crne Gore, ali smo imali i premijera koji je radio po direktivama istog onog centra koji je krajem oktobra 1991. godine izvršio pritisak na Momira Bulatovića da odustane od evropskoga puta.&nbsp;
Da je Dritan Abazović 2022. godine napravio minimalni napor, Crna Gora bi, u ovakvoj geopolitičkoj konstelaciji, već 2026. mogla postati nova članica Evropske unije. Ali to nije mogao uraditi neko ko je delegiran da postupa po instrukcijama Vučićevih službi bezbjednosti, kojima ni danas nije otkazao poslušnost, lažno se batrgajući u opozicionim klupama ne bi li zavrijedio novu priliku poslodavaca da ga vrate na pozicije moći.
Danas je pred nama treća šansa. Da nas je ko kleo, ne bi nam u ovome istorijskom trenutku poželio ovakve čelnike izvršne, sudske i zakonodavne vlasti. Uprkos njima, ipak, šansa postoji, no da bismo dosegli novu nultu tačku, ulaskom u EU, potrebno je makar malo vizije i mnogo posla.&nbsp;
I za viziju i za posao potrebno je detektovati koje nam to tačke vlasti svakog dana nude teme-svađalice, koji to agenti stranih uticaja manipulišu građanima Zete organizujući pobune i prijeteći krvoprolićem ili najavljuju secesiju Pljevalja, ko nam to nameće izmjene Ustava i proglašenje srpskoga jezika službenim (iako je on i sada, istom formulacijom kao i u Ustavu Srbije, „jezik u službenoj upotrebi“, sa svim pravima koje imaju i drugi Ustavom obuhvaćeni jezici) kao perfidnim pokušajem razgradnje građanske države, ko nam najavljuje skrnavljenje spomenika kulture na Lovćenu i izgradnju objekta koji simbolizuje nestanak Crne Gore, ko manipuliše srpskim nacionalnim interesima jer nesumnjivi je interes nacionalnih Srba u Crnoj Gori da žive u državi koja je članica EU i koja će im garantovati sva individualna i kolektivna prava a ne u kolonijalnom provizoriju u kojem će im centar moći izvan Crne Gore usađivati mržnju prema vlastitoj državi i paranoidnu svijest o vječitoj ugroženosti od Drugog, ko rehabilituje i slavi ratne zločince, ko pravi partijsku vojsku i policiju, ko predśednici Ustavnoga suda diktira da ne postupa po zakonu no po partijskim interesima i sl.
Ako aktuelni premijer zaista ima ambiciju da, takav kakvim ga je Savaot načinio, nezasluženo uđe u istoriju i uvede Crnu Goru u EU, one koji podstiču toksične narative i zagovaraju razorne, antievropske politike mora isključiti iz procesa odlučivanja, politički ih izolovati i time spriječiti sabotažu EU puta u njegovoj finalnoj fazi. Za tako što može imati dovoljno podrške i u Parlamentu i u javnome mnjenju.&nbsp;
Isto tako, morao bi razumjeti da u EU ne ulazi njegov kabinet, nego kompletno društvo, pa je njegova obaveza konsultovati i uključiti što širi krug aktera koji su spremni pomoći ostvarenju generacijskoga cilja ulaska u EU, ne samo iz politike već i iz redova akademske zajednice i civilnoga sektora. Prepusti li ovaj proces stihiji kojom će rukovoditi njegovi koalicioni partneri zagledani u Moskvu i Beograd, završiće potrošen i odbačen poput Momira i Dritana, a mi ćemo izgubiti još jednu istorijsku šansu da pripremimo temelje za izgradnju boljega i pravednijeg društva. Moguće i posljednju.

Imali smo san

Ako hoda kao Demokrata, govori kao Demokrata, izgleda kao Demokrata, onda je Demokrata. Ili, ako računa da su građani Crne Gore lišeni i zrna zdravog razuma, čula sluha i očinjeg vida, onda je bez sumnje Demokrata. Baš to je naša ministarka kulture. Mada sam o Demokratama napisao gomilu tekstova, a prije toga pročitao gomilu tekstova koje su pisale Demokrate, ovaj fenomen, ili, ova patologija od partije, i dalje mi nije u potpunosti jasna. Koliko god da ih gledate, slušate, čitate, opet ste na početku. Opet ste u čudu. Već je minula decenija otkad je nastala partija porođena u porodilištu SNP-a, u skromnoj baraci na obali Morače, a ipak, kao da su rođeni juče. Ni milimetar nijesu odmakli od izvora. Od temelja zidanog na zaostavštini Slobodana Miloševića. Ni nakon deset godina Demokrate nijesu naučile da govore. I danas neumorno, do u beskonačno ponavljaju prve izgovorene riječi. I danas se igraju istim zvečkama i lutkama kojima su se igrali nakon rođenja. Protokom vremena obično evoluira svako. Ali ne i Demokrate. Isti registar, isti narativ, i ista meta. Isti jezik mržnje i laži. Ista sklonost imanentna lošim đacima koji na konkretno pitanje nastavnika sriču jednu jedinu lekciju koju su naučili. Ma što ih pitali, oni će izgovoriti ili napisati samo ono što su učili u centrali. Ono što su učili na partijskim seminarima na kojima je predavač Boris Bogdanović, guru sekte i vrač ovog veselog sela.
Vjerujem da svi pamte gostovanje Alekse Bečića na RTS-u i konkretno pitanje novinarke kojim jezikom govori? Nakon nekoliko minuta očitog mučenja i novinarke i gledalaca, Bečić ipak nije odgovorio na pitanje. Govorio je jedino što zna i jedino o čemu ima dozvolu da govori. Pitanje identiteta je tabu tema, čir na dupetu, koji ne bi trebalo ni pominjati. Znanje stečeno u SNP baraci poput cunamija zapljusnulo nas je s televizijskog ekrana.
Jeftini izliv manipulacija postao je kanon svakog javnog nastupa Demokrata. Da je tako uvjerava nas i naša ministarka kulture. Upitana o Bećiru Vukoviću i Borisu Raoniću, osvjedočenim kršiteljima zakona, naša ministarka, u maniru svojih partijskih šefova, zapravo nije rekla ništa. U stvari jeste, rekla je. Kazala je da RTCG izgleda mnogo modernije, i da ima raznovrsniji programski sadržaj u odnosu na neko prošlo vrijeme. Pretpostavljam da je imala na umu vrijeme diktature i tirjanstva. A onda je ministarka naglasila da to treba podržati i da RTCG nije samo jedan čovjek.
Zaista, nije RTCG samo jedan čovjek. RTCG danas su svi oni koji su svojim nezakonitim radnjama omogućili da nezakoniti direktor Raonić progoni novinare koji su gradili RTCG. Da prima masnu platu, iako je nazakonit. Da revnosno služi režimu, jer, to valjda i jeste svrha jednog nezakonitog direktora. A da je RTCG modernija, jeste. Samo će zlonamjerni reći da direktan prenos sahrane Amfilohija Radovića, usred pandemije kovida, nije u skladu s trendovima i da nije moderno. I samo će zluradi reći da direktan prenos crkvenog vjenčanja Moma Koprivice, ministarkinog partijskog druga, nije u skladu s trendovima i da nije moderno. Vaistinu jeste, moderno i raznoliko, kako nam otkriva ministarka.
O Vukoviću je kazala isto. Takoreći opet ništa. Zapravo jeste, rekla je. Navela je broj katalogizacijskih zapisa u Nacionalnoj biblioteci. Istoj onoj biblioteci koja je ministarki predočila da je Vukovićeva knjiga maštarija, falsifikat. No dobro, to, kaže ministarka, nije u njenoj nadležnosti. Ali u njenoj nadležnosti jeste da nas upozna s "plodnim piscem" Vukovićem i njegovim "ponosom" prilikom dodjele priznanja. Baš tako ministarka dokazuje Vukovićev patriotizam i demantuje zlobnike koji su Vukovićev odnos prema Crnoj Gori, crnogorskome jeziku, crkvi, naciji, ilustrovali samim Bećirom Vukovićem. Njegovim plodnim govorom mržnje. Ali, zašto bi se ministarka bavila takvim banalnostima? Vuković je ponosno primio najviše državno priznanje i pozamašan novčani iznos. Ko ne bi bio ponosan, draga ministarko, ako bi ga nagradili za nešto čega nema? Za laž. A laž je sve u vezi s Vukovićevom knjigom.
Ako već odluka žirija nije u nadležnosti ministarke Vujović, jesu li, možda, u njenoj nadležnosti tv stanice i portali mržnje? Šovinističke pećine iz kojih kulja mrak. Mrak proizveden u beogradskim fabrikama propagande.
Zar nije ministarstvo kulture i medija u obavezi da zauzda vulkan mržnje koji emituju režimski mediji? Ili je i to grijeh onih koji su šest godina opozicija. Je li i to nasljeđe, zasluga svrgnutog tirjanina? Je li javna prijetnja ministarkinog šefa Bogdanovića da će posredstvom svoga direktora policije utamničiti novinare koji mu nijesu po volji u nadležnosti ministarstva kulture i medija?
Mi to onako, ministarko, za sebe, i sebi u bradu. Vaš odgovor već znamo.

Demokrate i nepodnošljiva lakoća laganja

Da bi se jednom zauvijek srušio mit o „istorijskom jedinstvu“ Crnogoraca i Srba, dovoljno je pročitati nekoliko desetina stranica autentičnog osmanskog arhivskog materijala. Arhivi ne poznaju ideologiju ni propagandu &nbsp;oni bilježe činjenice.
Osmanski defteri, fermani i administrativni zapisi jasno razdvajaju Crnu Goru od srpskih zemalja &nbsp;administrativno, politički i vojno. Dok su srpske oblasti bile duboko integrisane u osmanski poreski i feudalni sistem, Crna Gora je postojala izvan njega: kao poseban, autonoman i trajno nepokoren prostor. Ta razlika nije nijansa, već suština.
Osmanska imperija nikada nije pokušala da poništi crnogorsku nezavisnost, niti da ukine Crnogorsku crkvu. Crnogorska crkva nije nastala po nalogu sultana ili bilo koje strane vlasti, već je bila autentična institucija, neraskidivo vezana za državu i narod.
Sultani, veliki veziri i paše poštovali su Crnu Goru i njene vladare. Najjasniji primjer je knjaz, a potom kralj Nikola Petrović, jedini balkanski vladar koji je dva puta zvanično posjetio sultana Abdulhamida u Carigradu, uz najveće osmanske počasti. Sultan je lično priredio večeru u njegovu čast, u prisustvu najviših paša i velikih vezira, držeći mu čak i čas istorije o Crnoj Gori.
Osim večere, Knjazu Nikoli su darovani dvije jahte, uniforme za Perjanike, poseban konac za dvorske uniforme, i dvorac na Bosforu. Sve to jasno pokazuje poštovanje prema državnosti i vojnoj tradiciji Crne Gore. Posebnu ulogu u ovom priznanju imao je Abdulhamidov zet, Šemsi Paša Biševac, koji je doprinio tome da Knjaz Nikola i Crna Gora budu uvršteni među najpriviligovanije i nezavisne države Evrope &nbsp;položaj koji nijedna druga balkanska država tada nije imala.
Za istraživače istorije, fascinantna je činjenica da su 110–115 miliona perfektno sređenih arhivskih stranica Osmanskog carstva deponovane u Vojni osmanski arhiv u Istanbulu, uključujući podatke o Crnoj Gori i njenom jedinstvenom statusu. Ovi izvori jasno potvrđuju autonomiju, međunarodni ugled i poštovanje koje je država i njen narod uživao.
Uprkos ovim dokazima, kasniji narativi pokušali su da Crnu Goru i Crnogorce svode na „ogranke srpstva“. Kada nema arhiva &nbsp;stvaraju se legende. Kada nema dokaza &nbsp;&nbsp;proizvode se parole. Istorija se ne piše po potrebi, već po izvorima.
Ko god je spreman da čita, moraće da prihvati ono što arhivi pišu: Crna Gora nije bila Srbija, Crnogorci nijesu bili Srbi i nikada im to nije nametnuto. Sve ostalo je politika - ne istorija.

Arhivi koji ruše mitove: Crna Gora, Osmansko carstvo i istina koja se prećutkuje

Još 2009. godine, kada je donešen i sada važeći Zakonik o krivičnom postupku (ZKP), napisao sam dvije kolumne sa nazivom „ZKP se piše radi nevinih“. Ovu izreku prvi put sam čuo kao student, od sjajnog profesora, pokojnog Milorada Perovića. To nije bila moja nostalgija za studentskim danima i sjećanje na najboljeg profesora koga sam ikada slušao, već pokušaj upozorenja. Isti profesor učio je studente da je za zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda, poslije Ustava, ZKP najvažniji propis u pravnom poretku države. Zato ova izreka važi i za sve druge propise čija primjena utiče na ljudska prava.
U javnosti je krajem prošle godine predstavljen predlog izmjena zakona o unutrašnjim poslovima kojim se, između ostalog, predviđa da se obustavljaju svi disciplinski postupci koji se već vode zbog postojanja tzv. bezbjednosnih smetnji i da svim okrivljenim policijskim službenicima po sili zakona prestaje radni odnos. Takvo rješenje njegovi tvorci javno predstavljaju kao odlučnu borbu protiv kriminala i korupcije. Međutim, iza te populističke parole krije se duboko problematično i opasno odstupanje od osnovnih principa pravne države. Ovo jer zakoni postoje ne samo da bi se sankcionisali krivi, već prije toga da bi nevine štitili od samovolje, greške, zloupotrebe i političkog pritiska.
Predloženo zakonsko rješenje uvodi upravo ono što je zabranjeno i Ustavom i evropskim standardima – pretpostavku krivice. Policijskom službeniku ne prestaje radni odnos zato što je kriv, zato što je odgovornost dokazana i zato što su utvrđene činjenice. Njemu radni odnos prestaje zato što su protiv njega pokrenuli postupak oni koji sada zakonom hoće da ga proglase krivim. I to na osnovu neprovjerenih operativnih informacija, koje same po sebi nijesu dokaz, nijesu sudski provjerene i čak nijesu ni konkretizovane. Drugim riječima: dovoljna je sumnja, bez dokaza, da bi posljedica bila najteža moguća. Izostanak javne rasprave i mišljenja Evropske komisije potvrđuje i loše namjere predlagača.
Ako ovaj predlog bude usvojen, šta bi spriječilo njegove tvorce da u nekom narednom periodu predlože izmjene ZKP-a kojim bi se propisalo da se svi krivični postupci koji se vode za neka krivična djela obustavljaju i da se svi okrivljeni po sili zakona oglase krivim i kazne najtežom propisanom kaznom zatvora?
U javnim istupima, direktor policije energično brani predloženo zakonsko rješenje porukama da u policiji „nema mjesta onima koji sarađuju sa kriminalom“, „piju kafe sa kriminalcima“ ili „rade protiv interesa države“, uz tvrdnju da je to „standard u razvijenim državama“. Oko toga ne postoji spor jer niko razuman i dobronamjeran ne tvrdi da policajci koji su korumpirani, koji svjesno sarađuju sa kriminalnim strukturama ili zloupotrebljavaju službeni položaj, treba da ostanu u službi.
Međutim, to nije tema rasprave o predloženim izmjenama zakona. Tema te rasprave je ko, na koji način i uz koje garancije utvrđuje da je neko „korumpiran“, „saradnik kriminala“ ili „nedostojan službe“. Zato kada se u javnosti govori o „standardima razvijenih država“, mora se reći cijela istina, koju direktor policije ili ne zna, ili je svjesno prećutkuje. Ako se direktor policije poziva na „evropske standarde“, onda se mora pozivati na cijeli standard, a ne samo na njegovu represivnu polovinu. U razvijenim pravnim državama optužba nije dokaz, operativna informacija nije činjenica, sumnja nije krivica, a procedura je jednako važna kao i rezultat.
Nijedna ozbiljna država ne zasniva prestanak radnog odnosa policijskim službenicima isključivo na neprovjerenim, tajnim, operativnim podacima, bez jasne procedure, bez prava na uvid, bez mogućnosti osporavanja i odbrane i bez nezavisne kontrole.
Najopasnija obmana u ovakvim raspravama od strane zagovornika predloženog rješenja je predstavljanje procesnih garancija kao „zaštitu kriminalaca“. To nije tačno jer procesne garancije postoje da bi se razlikovali krivi od nevinih. One ne štite kriminalce — one štite sistem od greške. One štite sistem od kriminalaca koji imaju političku moć. Prava nevinih nikada nijesu bila prepreka borbi protiv kriminala.
Sve što je do sada rečeno vodi ka jednom dubljem i neugodnijem pitanju za tvorce i aplogete ovog predloga: kakvo shvatanje prava stoji iza ovakvog zakonskog rješenja i gdje su oni i od koga učili pravo? Jer predloženi model ne odaje utisak da su njegovi tvorci i najglasniji branitelji vođeni onom pravnom logikom kojoj su generacije pravnika učene — logikom po kojoj je pravo štit od samovolje, a ne njeno oruđe.
Nekada su profesori poput Milorada Perovića studentima govorili izreke, poput „ZKP se piše radi nevinih.“ To nije bila akademska dosjetka, već lekcija o suštini pravne države. Ko je razumio ovu izreku, zna da postupak ne postoji da bi potvrdio već donijetu odluku, zna da sumnja ne može zamijeniti dokaz i zna da represija bez garancija ne proizvodi pravdu, već strah. Generacije pravnika u regionu učile su krivičnopravne predmete iz knjiga profesora poput Zorana Stojanovića, Milana Škulića, Đorđa Ignjatovića. Svi oni su, svako na svoj način, upozoravali studente na isto: najveća opasnost za pravni sistem nije krivac koji izbjegne kaznu, već nevin čovjek kojeg sistem slomi. To su profesori kod kojih se učilo da sumnja nije dokaz, da operativna informacija nije činjenica i da postupak nije smetnja, već jedini legitimni put do istine.
Međutim, tvorci predloženog rješenja nijesu učili pravo od profesora poput Milorada Perovića, Zorana Stojanovića, Milana Škulića, Đorđa Ignjatovića i sličnih. Oni su bili studenti profesora sa sumnjivim diplomama i doktoratima, koji su ih naučili da je dovoljno „znati“ ko je kriv, da je postupak prepreka, da su garancije luksuz, a ljudska prava potencijalna smetnja. Takvo shvatanje nije evropski standard.
Ako se zaboravi da se zakon piše radi nevinih, onda se on neminovno piše protiv nekoga. Danas ga Demokrate pišu protiv „sumnjivih policajaca“, sjutra protiv nekih drugih, a preksjutra protiv svakoga ko se nađe na pogrešnoj strani njihove operativne procjene, odnosno ko ne pripada toj partiji koja kontroliše policiju. Pravni sistem koji ne polazi od zaštite nevinih ne jača državu — on je slabi, jer država nije jaka kada može brzo da kazni, već kada može pouzdano da razlikuje krivicu od sumnje.
Borba protiv kriminala i korupcije je neophodna, ali ona mora biti vođena zakonom, a ne na račun ljudskih prava. Jer država koja unaprijed kažnjava, prije nego što dokaže, na kraju ostaje bez onoga što bi trebalo da joj bude temelj – ostaje bez pravde. Ko god je ozbiljno učio pravo, zna da zakon koji nije pisan radi nevinih, prije ili kasnije postaje oružje protiv njih. A tada više niko nije bezbjedan, ni policajac, ni sudija, ni tužilac, ni bilo koji građanin.
Zakone koji zadiru u osnovna ljudska prava i slobode ne smiju pisati oni koji nijesu naučili čemu pravo služi. Društvo koje dozvoli da loši studenti loših profesora kreiraju i brane norme o odgovornosti, krivici i sankciji, ne rizikuje samo da ima loše zakone, već rizikuje gubitak pravne države. Jer pravo ipak ne postoji radi moći, već radi zaštite — naročito onda kada je najteže razlikovati krivicu od sumnje.

Kosovo: Samoopredjeljenje osvojilo više glasova nego 2021. godine

Nastavak „Novogodišnje priče u Prijestonici“: Trodevni muzički program na Dvorskom trgu

GP Ranče: Policija zaplijenila 328 komada vatrometa

Policija i tužilaštvo istražuju pad dronova tokom novogodišnjeg šoua u Budvi

Boljević negirao da je ubio Markovića, priznao nelegalno posjedovanje pištolja i kokaina

PRATITE TVe UŽIVO