Bogojević: Lijepo je kad se sa scene mogu poručiti neke stvari

Suština predstave „Bolivud“ je nedostatak zgrade Gradskog pozorišta Podgorica, koje egzistira već 70 godina u lošim uslovima, dok je forma epsko političko pozorište koje je ustanovio Breht — rekao je gostujući u emisiji Srećan dan na Televiziji E glumac Pavle Bogojević.

Svečana premijera predstave „Bolivud“ u izvođenju ansambla Gradskog pozorišta, u režiji Kokana Mladenovića, privukla je prošle subote veliki broj posjetilaca u KIC „Budo Tomović“ i dobila impresivne aplauze.

Forma i suština su preduslov za svaku predstavu, kaže Bogojević — kad se zadovolje obje kategorije ne izostaje uspjeh. Suština je u obradi jedne važne teme u predstavi „Bolivud“, a tiče se pozorišta koje egzistira već 70 godina.

- Nedostatak zgrade Gradskog pozorišta Podgorica i, generalno, uslovi u kojima ta institucija funkcioniše već 70 godina, što se ne može poznati po rezultatima, ali to ne znači da ta zgrada nije nužna. S druge strane, to je vrlo interesantna forma — to epsko političko pozorište koje je ustanovio Breht, gdje je potrebna jedna vrlo precizna glumačka igra, ne pretjerana psihologizacija, vrlo brzo moramo da idemo iz karaktera u karakter, iz karaktera u privatno, tako da je to jedan vrlo interesantan model pozorišta i za igru i za gledaoce, definitivno, i po mom mišljenju jedini model koji može da obradi ovakvu temu - rekao je Bogojević.

Kaže da je izbor stihova iz „Gorskog vijenca“ u predstavi i podilaženje „investitoru“ dilema — koliko se može pogaziti umjetnost radi ostvarivanja cilja i uslova u budućnosti.

- Zašto ‘Gorski vijenac’? Zato što se u tekstu kaže ‘ova duša i tijelo, ovaj kamen temeljac nacije’ — definitivno jedan dramski tekst koji je najbitniji u crnogorskoj književnosti — i onda takvo nešto prilagoditi ‘Bolivudu’ je vrlo ponižavajuće, ne indijskom folkloru, jer mi u početku kao glumačka podjela pokušavamo da to izvedemo u formi katakalija, indijskog pozorišta, pa onda da bar sačuvamo neki nivo dostojanstva, da barem pozorište zamijeni pozorište, ne mora biti zapadno, ali da barem ostane pozorište. Međutim, ne — od nas se traži da mi to ‘bolivudiziramo’, i to je vrlo ponižavajuće za nas kao umjetnike tu, i ponižavamo kamen temeljac nacije. Postavlja se pitanje koliko smo spremni da odemo daleko da bismo u budućnosti imali korist. To je generalno pitanje za umjetnike — jer uvijek moraš da daš da bi dobio, i samo je pitanje koliko možeš da ideš daleko, koliko možeš da snimiš sapunica da bi dobio neku dobru ulogu u filmu, koliko si spreman da uradiš loših predstava da bi došao do prilike da radiš neku kvalitetnu predstavu — i to je toliko realno - istakao je Bogojević.

U tragediji, smatra Bogojević, bi trebalo da ima komičnih elemenata, u komediji tragičnih, a u predstavi se prožimaju satira, farsa, elementi mjuzikla — i sve je to, kako kaže, bogata, raznolika i glumački precizna predstava.

- Možda smo imali malo veću odgovornost — svaki projekat nosi neko novo uzbuđenje, elan — ali smo u ovoj predstavi osjećali veću odgovornost zato što obrađujemo temu koja se mogla prije i 20–30 godina postaviti. Sve vrijeme je to bilo van scene, a ovo je prvi put da se sa scene čuje takva poruka Gradskog pozorišta, i u tom smislu je veća odgovornost. Nekako je lijepo kad se takve stvari mogu poručiti sa scene - zaključio je Bogojević.