Korak ka jednakim mogućnostima za svako dijete

Obrazovanje je mnogo više od sticanja znanja. Ono je mogućnost da dijete promijeni sopstveni život, razvije svoje sposobnosti i postane ravnopravan član društva. Zato pitanje obrazovanja djece romske i egipćanske populacije u Crnoj Gori nije samo pitanje uključivanja u obrazovni sistem, već jedno od najvažnijih pitanja društvene odgovornosti, jednakosti i budućnosti naše države.

Kada govorimo o budućnosti romske i egipćanske djece, posebno mjesto zauzimaju dva značajna strateška dokumenta: Strategija reforme obrazovanja u Crnoj Gori 2025–2035. i Strategija za unapređenje kvaliteta života Roma i Egipćana 2026–2030. godine. Njihovo donošenje predstavlja važan korak ka društvu u kojem porijeklo, materijalni položaj i životne okolnosti neće određivati granice mogućnosti jednog djeteta.

Posebno je važno istaći doprinos Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija, na čelu sa ministarkom Anđelom Jakšić-Stojanović, u pokretanju i sprovođenju sveobuhvatnih reformskih procesa usmjerenih na modernizaciju obrazovnog sistema, unapređenje kvaliteta nastave i stvaranje pravednijeg i inkluzivnijeg obrazovnog ambijenta za svu djecu.

Strategija reforme obrazovanja 2025–2035. predstavlja značajan reformski iskorak jer obrazovni sistem ne posmatra samo kroz nastavne planove, programe i udžbenike, već i kroz cjelokupan razvoj djeteta, položaj nastavnika i potrebu da nijedno dijete ne bude izostavljeno. Posebno ohrabruje opredjeljenje da se obrazovanje razvija kao sistem koji uvažava različitosti i individualne potrebe učenika.

Doprinos Ministarstva, uz rukovođenje ministarke Anđele Jakšić-Stojanović, prepoznaje se u uspostavljanju dugoročnog pravca reforme, unapređenju inkluzivnog obrazovanja i prepoznavanju nastavnika kao jednog od ključnih nosilaca promjena. Važno je što se reformski procesi usmjeravaju ka konkretnim ciljevima i unapređenju uslova u kojima djeca uče, a nastavnici rade.

Romska i egipćanska djeca ne traže privilegije. Ona traže jednake šanse, podršku i priliku da pokažu koliko mogu.

Strategija za unapređenje kvaliteta života Roma i Egipćana 2026–2030. dodatno osnažuje takav pristup. Njena vrijednost ogleda se u povezivanju obrazovanja sa zapošljavanjem, stanovanjem, zdravstvenom i socijalnom zaštitom, borbom protiv diskriminacije i jačanjem položaja romske i egipćanske zajednice.

To je posebno važno jer nijedno dijete ne dolazi u školu bez svog životnog konteksta. Dijete koje se suočava sa siromaštvom, jezičkim barijerama ili nedovoljnom podrškom porodice nema iste polazne mogućnosti kao dijete koje odrasta u stabilnijim uslovima. Zato inkluzija mora podrazumijevati mnogo više od samog upisa u školu.

Rano obrazovanje – temelj jednakih mogućnosti

Jedna od najvažnijih promjena jeste veće uključivanje romske i egipćanske djece u predškolsko obrazovanje. Rano obrazovanje predstavlja temelj kasnijeg školskog uspjeha jer dijete razvija govor, komunikaciju, socijalne vještine, samostalnost i radne navike.

Strategija reforme obrazovanja postavlja cilj povećanja obuhvata romske i egipćanske djece predškolskim obrazovanjem, sa namjerom da se do 2030. godine dostigne obuhvat od 60 odsto.

Posebno su značajne mjere podrške u savladavanju jezika nastave, dodatna podrška u učenju, stipendije, jačanje kompetencija nastavnika i praćenje obrazovnih postignuća. Sve su to mogućnosti koje mogu napraviti stvarnu razliku u životu jednog djeteta.

Jedan od najvećih izazova ostaje prelazak iz osnovnog u srednje obrazovanje. Nije dovoljno da dijete završi osnovnu školu ako nema uslove da nastavi školovanje. Zato stipendije, profesionalno usmjeravanje, mentorska podrška i saradnja škole sa porodicom moraju biti sastavni dio obrazovne politike.

Posebnu pažnju treba posvetiti obrazovanju djevojčica iz romske i egipćanske zajednice. Njima je neophodno pružiti podršku da nastave školovanje, razvijaju samostalnost i ostvare profesionalne ambicije. Obrazovana djevojčica danas znači osnaženu ženu sjutra, a osnažena žena jedan je od važnih pokretača pozitivnih promjena u zajednici.

Nastavnik kao ključni nosilac inkluzije

Kao neko ko obrazovni proces posmatra iz perspektive profesora razredne nastave, nadtavnika višeg savjetnika, dvostrukog dobitnika nagrade Fonda za talente Ministarstva prosvjete, ali i građanskog aktiviste, smatram da će se stvarni uspjeh ovih strategija najviše vidjeti u učionici.

Nastavnik je često prva osoba koja prepoznaje da dijete ima teškoće u savladavanju gradiva, da mu nedostaje podrška ili da zbog jezičkih prepreka ne može pokazati svoje stvarne sposobnosti.

Zato nastavnik mora biti mnogo više od predavača. On je motivator, podrška i osoba koja prepoznaje potencijale i stvara atmosferu u kojoj se svako dijete osjeća prihvaćeno i vrijedno.

Reforma obrazovanja otvara prostor za unapređenje profesionalnih kompetencija nastavnika, primjenu savremenih metoda rada, individualizaciju nastave i jačanje interkulturalnog obrazovanja.

Ipak, od nastavnika ne možemo očekivati da samostalno rješava sve izazove obrazovne inkluzije. Potrebna mu je podrška kolega, roditelja i drugih aktera u obrazovanju. Potrebni su mu kvalitetni uslovi rada, stručno usavršavanje i vrijeme za individualni pristup učeniku.

Zato posebno pozdravljam nastojanja Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija da unapređuje sistemsku podršku nastavnicima i jača kapacitete obrazovnih ustanova. Nijedna reforma ne može biti uspješna bez nastavnika koji je svakodnevno sprovode.

Važno je i dodatno osnažiti saradnike i medijatore u socijalnoj inkluziji. Njihova uloga u povezivanju škole i porodice, praćenju redovnosti pohađanja nastave i prevazilaženju prepreka od neprocjenjivog je značaja.

Učenik 2030. godine – dijete koje vjeruje u sebe i svoje mogućnosti

Kakav bi trebalo da bude učenik romske i egipćanske populacije 2030. godine?

To treba da bude učenik koji ima razvijene čitalačke, matematičke, jezičke i digitalne kompetencije, koji kritički razmišlja, slobodno izražava svoje mišljenje i ravnopravno učestvuje u školskom životu.

To treba da bude dijete koje je ponosno na svoje porijeklo, kulturu i identitet, ali istovremeno osposobljeno da ravnopravno učestvuje u savremenom društvu.

To treba da bude učenik koji ne odustaje od srednje škole zbog siromaštva, koji ne napušta obrazovanje zbog nedostatka podrške i koji ne odustaje od svojih snova zbog predrasuda.

Želimo učenika koji će imati priliku da postane nastavnik, ljekar, inženjer, pravnik, programer, preduzetnik ili stručnjak u bilo kojoj oblasti koju izabere. Njegovo porijeklo ne smije biti granica njegovog profesionalnog i ličnog razvoja.

Upravo u tome vidim najveću vrijednost strateških dokumenata koji su pred nama: promjenu pristupa obrazovanju romske i egipćanske djece, od ublažavanja posljedica socijalne isključenosti ka osnaživanju, razvoju sposobnosti i stvaranju jednakih mogućnosti.

Od strateških dokumenata do stvarnih rezultata

 Vrijednost trategija mjeriće se stepenom realizacije planiranih mjera, izdvojenim sredstvima, kvalitetom međuinstitucionalne saradnje i, prije svega, konkretnim promjenama u životima djece.

Zato je važno nastaviti reformske procese uz aktivno uključivanje nastavnika, roditelja, predstavnika romske i egipćanske zajednice i organizacija civilnog društva.

Uspjeh ne smijemo mjeriti samo brojem održanih radionica, obuka i sastanaka. Uspjeh je kada više djece završi osnovnu školu, kada nastavi srednje obrazovanje, kada djevojčice dobiju priliku da ostvare svoje ambicije i kada škola postane mjesto u kojem se diskriminacija ne toleriše.

U tom kontekstu, Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija, predvođeno ministarkom Anđelom Jakšić-Stojanović, zaslužuje priznanje za reformsko usmjerenje i prepoznavanje potrebe da se obrazovni sistem unapređuje dugoročno, planski i u interesu svakog djeteta. U tom dijelu, značajnu ulogu ima i Zavod za školstvo Crne Gore koji daje maksimalni napor pri svim vidovima podrške.

Smatram da je važno očuvati ovaj reformski kontinuitet, nastaviti ulaganje u nastavnike i obrazovnu infrastrukturu i dodatno osnažiti programe podrške najranjivijim učenicima.

Budućnost romske i egipćanske djece nije samo pitanje jedne zajednice. To je pitanje budućnosti Crne Gore. Svako dijete koje uspješno završi školovanje, razvije svoje sposobnosti i pronađe svoje mjesto u društvu predstavlja dobitak za cijelu državu.

Ne treba nam društvo u kojem ćemo se ponositi time što smo romskoj i egipćanskoj djeci omogućili da budu u školskim klupama. Treba nam društvo u kojem ćemo se ponositi njihovim znanjem, uspjesima, obrazovanjem i doprinosom zajednici.

Cilj za 2030. godinu mora biti jasan: da romsko i egipćansko dijete ne bude samo obuhvaćeno obrazovnim sistemom, već da u njemu napreduje, ostvaruje rezultate i gradi svoju budućnost.

Jer pravo na obrazovanje nije samo pravo da dijete ide u školu. To je pravo da vjeruje u sebe, da sanja velike snove i da dobije stvarnu priliku da ih ostvari.

Budućnost svakog djeteta mora biti jednako važna. A kvalitet obrazovanja mjeri se upravo time koliko smo spremni da tu budućnost omogućimo svakome.